gustirna

Moja prijateljica je "tvorac promjene"

Prije par mjeseci, u jednom postu pisala sam o dokumentarnoj seriji "Tvorci promjena"
Serija me posebno zainteresirala jer je bila posvećena ljudima, pojedincima koji su se odvažili krenuti u poslove kojima nije bila predskazivana svijetla budućnost, koji nisu obećavali dobru zaradu i sigurnu egzistenciju.
Ipak ti ljudi nisu odustajali i iako su često udarali u zidove nerazumijevanja, nepovjerenja, birokratskog aparata, oni se nisu predavali i preskakali su te zidove ili su nalazili vrata na njima i tako se kretali naprijed prema svojoj viziji.
Svatko od njih imao je svoju viziju. Jedan je formirao čitavu mrežu malih bio vrtova u Francuskoj, drugi su pošumljavali pustinju u Africi, treći su sakupljali organski otpad u Bangladešu radi proizvodnje komposta-organskog gnojiva, četvrti su reciklirali elektronički otpad u Čileu, u Japanu je dr.Kišnica osmislio čitav sistem prikupljanja kišnice u svrhu štednje vodenih resursa, itd, itd.
I tako svugdje na kugli zemaljskoj postoje pojedinci koji se na svoj način zalažu za zaštitu okoliša, očuvanje prirodnih resursa i održiv razvoj na Zemlji.
Postoje li takvi pojedinci i u ovoj našoj maloj zemlji koja još uvijek stenje udugogodišnjim porođajnim mukama?
Ima li ikakve svrhe baviti se ekologijom, organskim uzgojem, reciklažom i sl. u zemlji čiji stanovnici se guše u nezadovoljstvu i neodrživoj egzistenciji?
Naravno da ima svrhe i naravno da postoje i kod nas pojedinci koji imaju vizije i koji nastoje svoje vizije realizirati,
usprkos zidovima kojih na ovim našim prostorima ima i previše.

Ponosno mogu rećii da je jedna od domaćih Tvoraca promjene i moja draga prijateljica Morana, koja zajedno sa svojim suradnicima u Udruzi 3r - svijet reciklaže ,


od danas pokreće svoj najnoviji projekt - projekt Reciklist.

Najosnovnije o programu Udruge 3r možete saznat iz ovog letka:



Mogu samo reći da kroz ovaj svijet reciklaže možete postići da vaša iznošena i dotrajala roba dobije neki novi život,
nakon što se uredi i razvrsta u prostorijama Udruge



Za one dijelove odjeće i obuće koji su još u nosivom stanju naći će se novi korisnici, neki dijelovi će se preurediti da bi bili korisni u neke druge svrhe, kao npr. stolni podmetači, torbe, torbice, ...




(preuzeto sa ove stranice)

Pamučna tkanina koja je sasvim neupotrebljiva može se izrezati u trakice, te se pakira u bale i koristi u industriji za brisanje ruku od masnoće i sl.
Jedan primjer kojeg sam saznala iz prve ruke od mog pomorca - brodovi, tj.kapetani na brodovima nabavljaju preko opskrbljivača bale pamučnih krpica iz Indonezije po nekakvoj tržišnoj cijeni.
Svim pogonima koji rade sa masnoćama potrebne su takve krpe, pa tako i našoj proizvodnoj industriji (gdje je još ima). Nekad su se takve krpe za brisanje zvale stupe i radile su se od vlakana organskog porijekla.
Danas su se ljudi dosjetili da od starih majica, donjeg rublja, iznošene pamučne odjeće mogu izraditi krpe za brisanje ruku od masnoće. Zašto uvoziti iz Indonezije? Zar kod nas nema dovoljno stare robe koja se baca u kontejnere bez razmišljanja da bi mogla i takva biti još negdje korisna?
Većina nije dovoljno informirana, tj. ne znaju, niti razmišljaju kome bi mogli dostaviti robu za koju su uvjereni da joj je zadnja stanica odlagalište smeća.
jedan dio građanstva svoju staru odjeću i obuću nosi u Caritas i to je sasvim u redu, jer će Caritas sve uporebljivo proslijediti potrebitima, ali ono što procjene da je neupotrebljivo završava u kontejnerima po kojima opet ljudi kopaju jer vjeruju da bi ipak mogli naći nešto upotrebljivo za sebe. Mnogi ljudi ne mogu sebi priuštiti izbirljivost.
Slike ljudi koji prekapaju po kontejnerima zaista nisu ugodne, ali su i naša svakodnevnica.



Osjećaj da postoji netko organiziran koji će vašu staru robu proslijediti tačno tamo gdje treba, ipak olakšava situaciju kada se trebate rješiti nekoliko vreća punih stare odjeće, a svakako vam je stalo da to ne završi na nekom odlagalištu otpada.


Odjeća i obuća koju je netko odbacio jer više nije u modi, ili je jednostavno odradila svoje u životu neke osobe,
nalazi i svoje mjesto u trgovinama rabljenom robom, tzv. "second hand shopovi", gdje za desetak kuna možete naći sasvim pristojnu košulju, hlaće, suknju.
Zanimljiva činjenica je da se većina tih "second hand shopova" opskrbljuje robom iz inozemstva (Austrija, Njemačka, Italija), jer navodno ljudi žele imati kvalitetniju odjeću, koju mogu povoljno kupiti u takvim shopovima.
Zašto odjednom domaća, hrvatska košulja ili odijelo marke "Kamensko" ili "Uzor" više nije dovoljno kvalitetna roba?
Pa makar i u "second hand shopovima"!

Kada "tvorac promjene" koji ima viziju reciklaže tekstila, uspije savladati one zidove koji su ugrađeni u glavama svakog pojedinca, kada se postigne da ljudi razmišljaju u momentu kada čiste svoje ormare i kantunale, da tu robu
ne trebaju nužno potrpati u crne kese i baciti u kontejner, već da postoje načini da se toj robi produlji korisnost
tada se može slobodno reći
kako se postigao značajan korak naprijed na polju reciklaže tekstila i ekologije općenito.

Nitko ne očekuje da će se preko noći desiti čuda, ali jedan sitan pomak u svijesti svakog pojedinca imat će
isti učinak kao i zamah malog leptira s jednog kraja svijeta koji je pokrenuo veliki uragan na drugom kraju zemaljske kugle.

Treba samo htjeti.