gustirna

TRKA I ZEN U MONTE CARLU

Očekivali ste malo odmora? Predaha?
U miru popiti kavicu dok Gustirna objavi nastavak priče iz Monaka?
Pa ljudi moji jel vama jasno da smo mi još u prvom danu Azurne obale, a čeka nas još Monte Carlo, Eze i tvornica parfema.... kad bi ja bila turistički vodič , sve agencije bi me se odrekle i još bi im morala platit.
Ne, ne....ne može ....nema odmora , autobus spremno čeka i vozi nas dole, u Monte Carlo.
I mi se vozimo, i mi se vozimo, zzzzuuuuum,zzzzuuuum,zzzzuuuum....
dionicama staze Formule 1.
Ohoho, kako li je tek muški dio busa uzbuđen zbog te činjenice!
Čujem iza sebe glas koji ushićeno govori nekome u mobitel:
"Evo me! Vozimo se po stazi Formule u Monte Carlu!"
Mornar do mene je šutke uživa u toj činjenici, i prisjeća se koju dionicu trke bi obično prespavao na dvosjedu. Valjda onu najdosadniju.
Mene se baš nije dojmilo. Cesta ko cesta.
Prelazimo tu cestu ko stado izgubljenih ovčica, prateći našu Ovcu predvodnicu koja je zaprišila penjat se uzbrdo prema starom dijelu Monte Carla gdje se nalazi stari i slavni Monte Carlo Casino.



Svašta lipo smo saznali, a posebno smo upamtili da triba imat 10000 Eurića da bi se uopće kročilo nogom unutra.
Pa prema tome: Došli, vidili i otišli.



Mornar i ja smo "picali " (markirali) posjet jednom običnom kazinu, di ne moraš imat pokriće za ulaz i pošli malo u samo svoje istraživanje.
Plan je bio pronaći idealan kafić i popit kavicu na osunčanom štekatu.
Bilo je tako ugrijalo sunce da sam se skinula do kratkih rukava. Dobro da sam se obukla slojevito kako su me učili u planinarskoj školi.
Na šarenoj mozaičnoj terasi Auditorijuma Rainer III sunčali su se galebovi,



Tražeći lipo misto na rivi, optimistično vjerujući da je obala Monte Carla puna štekata kao splitska riva, neočekivano smo se našli usred japanskog vrta, idilične oaze usred betonske đungle



Trčeći po Monte Carlu uletili smo u zonu zena

Zen pijesak


Zen ribe


Zen pad
...
Nažalost nemam tu sliku, ali bila bi urnebesna, jer nastojeći pohvatati sve te zen momente u japanskom vrtu, prosula sam se koliko sam duga i široka (a ima me, nije da me nema)...pala, tresla, razbila se....srećom bez većih posljedica. Malo sam se ugruvala, štono bi se fino reklo.
Ipak zapisano je na video kameri koju sam držala u ruci, upaljenu. Dobro smo se nasmijali kad smo to gledali doma.

Zen poučak: Ostavi sve aparate, zaboravi na dokumentiranje i zaustavljanje trenutaka objektivom...prošetaj s mirom i uživaj u toj šetnji bez opterećenja . Netko je uredio ovaj vrt upravo zato - da putnik namjernik uđe, preuzme mir u svoju dušu i izađe iz njega bez žurbe.



Nakon toga vratili smo se odakle smo došli i u miru popili kapučino u jednom malo većem bistrou. Bistro - bistroque (orig.franc,) je inače naziv za mali restoran u kojima se služe jednostavna kuhana jela, ali ne i brza hrana. To bi bilo svetogrđe.



Još uvijek smo u istom danu, poslijepodne napuštamo malu kneževinu i penjemo se (busom, naravno) prema slikovitom mjestašcu u brdima - village Eze i tvornici parfema Fragonard.
A to je opet posebna priča....malo ćemo odmorit.