gustirna

utorak, 30.12.2008.

U dimu kisele sarme

Zagrijavam se pomalo.
U pripravnosti su čak dvije glavice kisela kupusa, jedno pakovanje rezanog kiselog kupusa, jedan veliki dimljeni buncek, domaća kobasica i par "kranjskih" (refužo iz Gavrilovića), kilo mljevenog mesa "za sarme" - to je trebalo posebno napomenuti mesaru da mi slučajno ne bi dao mljeveno meso za polpete,e......i šta još?...malo pancete, oraščića, klinčića, crvene paprike, luka i kapule, soli, papra,malo junetine da juha bude kripnija....iiiiii, to bi uglavnom bilo to.
Obavezno pripremim Dalmatinsku kuharicu, Dike Marjanović-Radice, na strani 113 - "Arambašići (vrst sarme, sinjski specijalitet)" - to mi služi samo kao moralna podrška, jer uopće se ne držim svih onih sastojaka i načina pripreme koji pišu u tom receptu, a apsolutno ne dodajem sušenu kaštradinu (suha bravetina - bravetina je starija ovčetina), jer to ne odgovara našim finim okusnim nepcima i apsolutno ne sjeckam meso ručno, jer bi Novu godinu dočekala sjeckajući još to meso.
Sičan se perioda kad je moje roditelje bila uvatila manija spremanja originalnih sinjskih arambašića. U to vrime je oca bila uvatila manija od prasaca, to jest uporno je tija održavat staru tradiciju i kupova bi svake zime prajca, pa je onda išlo sve po propisu kako to već ide sa prajcima, znate već - da ne nabrajam.
Materina kaštelanska familija je redovito održavala tu tradiciju, i uzgoja prajaca, i svega šta ide poslin, a najdraža in je bila tradicija načimanja i degustacije pršuta, kobasica, pečenica, i tako dalje.
Naravno, nikad niste probali bolji pršut! A tek kobasice!
I šta san ja ono tila pričat? Aha - arambašići!
I tako je moj pokojni otac bija infišan samo u aramabšiće i žrtvova bi cilo jutro sjeckajući meso i pancetu za punit arambašiće.
To je inače familijarna crta muških članova familije - sjeckanje, narezivanje na drvenoj dasci sa dobro naoštrenim nožem za rezuckanje.
Mater bi sve to objedinila, složila u veliku teču i onda bi se to po dana pušilo sa špahera dok ne bi bilo skuvano.
Naravno, tek na drugo, treće podgrijavanje - arambašići su bili najbolji.
Za prste lizat! I ko se najviše pravija važan za veliki uspjeh spremljenih arambašića? Moj pape! E, da on nije sicka meso i kojiput tresnija teču, ne bi to bilo tako dobro!
Kod mene to sve ide puno jednostavnije, oden do mesara i kupin mljeveno za sarme i uštedin nekoliko sati sjeckanja.
Znaaaam da su pravi armbašići tek oni u kojima je sjeckano meso, ali zato ja ne spreman arambašiće, nego sarme.
Ekola!
Iden izvadit onu veliku ovalnu Zepter teču šta san je prije desetak godina, kupila na prezentaciji kod moje mame i to mi je bija prvi i zadnji put da san se uvalila u taki trošak.
Još mi nije jasno da san mogla toliko para dat za jednu običnu teču, a ideja je bila da mi triba ovalna teča za kuvat lešo ribu. Jerbo, kad počnu dolazit zubaci,škrpine i Šanpjeri - tribat će mi jedna ovalna teča da može cila ta velika riba stat u nju. I još ima onu mrižu za izvadit ribu a da se ne raspadne. Ludilo od inovacije!
I za ne falit, odlučin uzet baš tu priskupu Zepter teču, a za žuntu još uzmen i neku tavicu za palačinke s kojon moš ubit lopova, a i sebe, jer je toliko teška da nema šanse da okreneš palačinku u zraku, a da ne iščašiš ručni zglob, lakat i ključnu kost.
A bila san mlada i neiskusna, pala na priču kako se to sve razvodni u dvi godine plaćanja i na kraju i zaboraviš koliko si platija te teče koje dobiješ tek na kraju kad sve otplatiš.
Ma dobro, moran van priznat da još nijednu škarpinu, ni zubaca, ni Šanpjera nisan skuvala u toj teči za kuvanje riblje juhe, ali san pekla kokoš, kuvala sarme, punila paprike i sve je dobro ispalo iz nje. Ostavit ću je u nasljedstvo unucima. Još će se i isplatit.
I sad je na redu novogodišnja sarma.
Večeras će se sve pušit i dimit iz Zepter ovalne teče, mirisat će mi cili stan po kiselon kupusu i sarmi i šta je najbitnije u ciloj toj priči - rješila sam ručak za dva dana! Juhu-hu!
Sutra ćemo kod rodbine u Kaštila, u maloj smišnoj kućici kod kamina dočekat Novu. Možda ćemo isprobavat dimljene kobasice i govorit kako nigdi nema bojih do njiovih. Triba pofalit domaćine, a red je red.
Baš se veselin!

I na kraju ove dimljene kisele priče, želin van da dočekate Novu godinu u okruženju dragih vam ljudi i neka van bude lipo i veselo....i da se zacenite od smija,
i nek pukne šta pukne - ipak je NOVA GODINA!!

SRITNO VAN BILO I OVO NOVO LITO!!!
ŽIVILI

- 18:03 - Komentari (50) - Isprintaj - #

utorak, 23.12.2008.

PRID BOŽIĆ, KOD PRIJATELJA

Ovo je vrime kad je većina nas užurbana, domaćice se trude osmisliti bogatu blagdansku trpezu. Jedre preko pazara u potrazi za najboljim orasima, bajamima, jabukama, suhim smokvama, šljivama, narančama, limunima.... pa na ribarnicu, pa u mesnicu, pa skokni priko rive na božićni sajam....a tamo svakih čuda, ukrasa šarenih, drvenih, željeznih, zemljanih, domaćih proizvoda ...za svakoga ponešto u toj šarolikoj svjetlucavoj ponudi.

A ti se misliš kome, šta odabrati, čime izmamiti osmijehe na licima najdražih u božićno jutro....i misliš se, misliš, pa onda....
usred sve te strke i zbrke, napravimo rez, spakujemo nešto šarenih paketića u torbu i odosmo do naše otočne oaze mira.
Priuštimo sebi kratak vikend-predah, prije nego se zahuktaju blagdanske pripreme.
Taman su stale kiše, zasjalo sunce,
bura očistila pogled na pučinu.

Dočekala nas topla kuća i sunce u kužini.
Prijatelji su svratili, otvorili škure, upalili peć ....
otišli svome domu i ostavili nam toplinu našeg doma...
i poziv na ručak.
Zima je na otoku pusta.
Nima auti pod murvon, škure su zaklopljene..

Svaki dolazak prijatelja, kojih je inače puno lito,
znači jedan mali praznik, prilika za malo bolji obid,
ugodno druženje uz topli špaher,
špaher koji miriše na ditinjstvo....

mirisno pečenje i suzu crnog vina.
/ovaj prizor usnimio je Mornar, a ja sam popila vino i dobro je/

Zajednička kavica , nakon dosta vrimena,

dok dičica trčaraju okolo stola, prsti prebiru po gitari,
a stari opominju, ukazuju, brinu....

Stiže još domaćeg svita, puna je kuća razgovora i smija,
dok ne dođe vrime odlazaka.
Još je malo vrimena za prošetat priko sela, kroz poje....

praćeni mirison ružmarina i starina....

zastat prid suncem koje zamiče iza Biševa...

uhvatit zadnje zrake sunca i sačuvat ih u duši, već punoj topline,

Pozdravljamo prijatelje, mladu obitelj zaokupljenu pripremama za kićenje bora koji će ukrasit njihov skromni dom i izmamit osmijehe na dječja lica.

Pozdravljamo naš mir...,

plovimo natrag u gradski božićni šušur ,
dočekuju nas božićne melodije na rivi
i usprkos svemu, ipak nas dočekuje
jedna tiha noć....

Neka vam budu sretni i veseli ovi blagdani, dragi prijatelji!

Priko više jubavi
Jića
Pića
Zdravja
Pisme i veselja

- 13:13 - Komentari (71) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.

ISTA MJESTA - MALO DRUGAČIJI POGLED

Bio nas je pun autobus planinara, svi po istom poslu, prema istom cilju.
Kanjon Krupe, vrelo Zrmanje, Manojlovački slap na Krci.
Kišni oblaci nam prijete, ali ne damo se zastrašiti.
Autobus je stao u Golubiću i pun autobus osmijeha zagazio je na mokri asfalt.
Neki i sa kišobranima u pripravnosti.

Ali...
Sunce je povirilo iza oblaka i uzvratilo nam svojim toplim osmijehom.

Spuštajući se u kanjon Krupe prema Kudinom mostu, spoznajemo svu smaragdnu ljepotu ove sive goleti.

Usamljeni stari hrast zasigurno čuva mnoge priče u svojoj krošnji.
Zeleno natopljeno polje obrađivali su ljudi, odmarali se i blagovali u hladu njegove krošnje, zaljubljeni se skrivali pod mjesečinom, jedan Kude sagradio cijeli most za svoju dragu i povezao dva sela. Mostovi tome i služe - da spajaju, približavaju divlje surove obale.

A rijeka teče u svom koritu, oblikujući ga kroz milenije, uvijek u istom koritu,
tu joj je udobno, tu je svoja i može bit i pitoma i divlja, nježna i gruba,
blaga i ljuta, vidljiva i nevidljiva, zaigrano vrckava i smirena, ....
...rijeka života u ovoj krševitoj goleti.

Na Kudinom mostu protegla se kolona, neki su se krijepili bordo žesticom iz crvenih čašica, a neki su lipo slikavali, a glavna tema bila je voda, voda i voda ... u svoj svojoj raskoši

Povratak na vrh kanjona i selo pruža neke sasvim drugačije motive.
Na usamljenom kućnom broju jedan, jedna baka nas radoznalo pogledava.
"Bako! Koje je ovo selo?" - pita Danica
"Golubić je ovo." - odgovara baka

Pas čuvar kućnog broja 1, lajanjem nas tjera da se vratimo tamo otkud smo došli. Toliko ljudi na njegovom putu, ništa to njemu nije drago, a drva taman iscijepana .
Garant se zove Vuki ili Žućo.

Dok nas čupava hrastova djevojka veselo pozdravlja pozirajući u svojoj šuškavoj jesenskoj haljinici.

Putujući prema vrelu Zrmanje, iz autobusa promatramo krajolik i posebno nas se dojmi jedna lijevkasta planina. Vrlo neobično u cijelom tom krajoliku. Uto nam Sonja pokaže baš na to mjesto i kaže - Tamo vam je izvor Zrmanje!
Uskoro smo pješačili prema tom kamenom lijevku.

Cijelim putem prate nas potočići, čujemo kako huči Zrmanja kroz polje, nailazimo na kamenu zidanu branu, čudimo se što ta brana tu radi?

Obližnje napuštene kamene kuće sa uredno postavljenim tablicama Croatia osiguranja, kao i zapušteno groblje sigurno znaju odgovor na to pitanje. Šteta što nemamo vremena poslušati njihovu priču.

Svaki izvor koji sam posjetila otkad planinarim, iznenadio me svojim izgledom. Izvore sam uvijek zamišljala kao mjesto u stijeni iz koje izvire tanki mlazić vode koja je ispočetka potočić, pa postepeno raste u veliku i moćnu rijeku. Vjerojatno zbog jedne slike Gospe Lurdske koju je none imala u svojoj sobi i na kojoj se lijepo vidio izvor kao tanki mlaz iz stijene.
A ovi izviru ispod nekih stijena i odmah postaju rijeka, a kad se ovoliko kiše napada kao ovih dana, tada je ta rijeka moćna od samog izvora.

Prolazi krajolikom koji je na nekim mjestima tako čudesan pa zamisliš kako bosonoge vile u mahovinastim haljinama skakuću po deblima i kamenju , a bijela kosa im se zapliće u grane vodenih stabala. Šum užurbane rijeke zaglušuje njihov zvonki hihot.....

Žurim i ja dostići prijatelje koji su odmakli s mišlju kako još treba vidjeti i slap Manojlovac na Krci, ali prije toga treba preskakati ogradu koju je čovjek postavio na stazi, ali postavio je i bančić da možemo lakše preskočiti tu ogradu. Hvala domišljatom.

Na Manojlovcu nagledasmo se te ljepote i divote koje se nagledao i car Franjo Josip, 1875. godine kada je putovao svojom carevinom i dobri ljudi doveli su ga na vidikovac gdje car ostade bez daha pred ovim prizorom.
On je zasigurno bio doveden za dana, jer nama je sumrak zamutio užitak u pogledu.

Ali to samo znači da dolazimo opet.

- 17:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 16.12.2008.

SVUGDI SAN I NIGDI SAN

Kako to može bit da si svugdi, a u drugu ruku izgleda da si nigdi?
Eto, protekli vikend je proteka u vidu raznoraznih druženja.
Iznenadni poziv na izložbu fotografija u Kaštel Sućurcu i ka ono usput smo ostali na Portal partiju. Naš SS /splitsko-solinski/ kvartet popunija je upražnjena mista i odnija tekuće nagrade od lutrije. Zašto splitsko-solinski, pitate se? A zato jer smo Braco i ja, kao ono, Solinjani, a Mornar i Marčelina, ka ono, Splićani (hihihi, a ni jedni, ni drugi nismo od kolina - a šta nas briga!)
Znan da ste već svi bili kod Zuze, Čiovke i Umornog, pa neću nadugo i naširoko o tome.
Slika neman, ali zato ima mene svugdi po slikama. U svin pozama, a najdraža mi ona di se Zore i ja jubimo!

Ko je moga mislit da će to bit jedno sveopće ugodno druženje, usprkos tehno glazbi koja je treštala sa obližnjih zvučnika?
Mi smo bili jači! Prošli smo mi te skule!
Na trenutak san se osjećala ka da me vremeplov bacija u disco atmosferu ranih osamdesetih, tamo u Apolla ili Palaca (Kaštelani i Trogirani će znat di je to), ili u Karavelle (Solinjani i Sućurani će znat di je to bilo, ako se uspiju sitit).
Mrak, crveno svitlo, dobro društvo, nadglasavanje sa muzikon koja se nikako ne bi mogla nazvat muzikon iz 80-tih, duhanski dim grize za oči, a uz sve to smiješ se toliko da ti suze dolaze na oči. Ali izgubljena tekućina se uredno nadoknađuje. A borami i energija!
Ima dana kad zaboraviš da živiš, pari ti se da upadaš u crnu rupu bez povratka, a onda te samo jedan poziv vrati u neko vrime za koje misliš da je davno prošlo i nema šanse da se vrati.
Ko kaže da ne postoji vremeplov? Postoji, postoji...triba samo na poziv odgovorit - Dolazimo! - i prepustit se i guštat.
Poslin se opet vratimo u stvarnost, ali pamtimo da bilo je lipo.

U subotu me čekala skroz druga atmosfera. Tai chi seminar.
Prispavaj noć i ujutro se prišaltaj na opuštanje, disanje, provođenje energije unutarnjim putem. I nisan zabušavala, niti malo. Sve san lipo odradila, jedino me na kraju privarilo kad smo radili vježbu opuštanja u ležećem položaju, malo san ubila oko - a šta ću? - bilo je jače od mene.
I nisan bila jedina, haha, tako da se zna.
Navečer, tradicionalni posjet za Sv. Luciju kod moje mame koja obavezno svojim unucima priprema poklone u ime svete Luce. I mamine tradicionalne buhtle sa marmeladom....plus čaj.
Na kraju plesna točka moje nećakinje uz famoznu koreografiju. Šteta šta neman nijednu sliku. I ovog puta sam zakazala po tom pitanju.
Subota je navečer, ali nema noćarenja! Sutra me čeka planinarski izlet na krške rijeke i rano dizanje.

Nedilja ujutro. Sve po planu. Ruksak spakovan, gojze na nogama, aparat u pripravnosti....auto pali-vozi... usput kupin Danicu i eto nas u punom autobusu. Zaboravila san kišobran, ali nisan sunčane naočale! Ko se smije, nek zna da su mi itekako tribale. Nakon kiše okrenilo je sunce i ko nije ima očale, oslipija je od bljeskanja sunčevih zraka na slapovima Krupe. A tek na izvoru Zrmanje?! Kompletan izvještaj možete vidit ovdje!
Slika još nema. Najidila san se i nisan tila slikavat. Jedan čovik me vata za rukav i molija da ga uslikan, a ja nisan tila. Eto, tako mi došlo!
Dodijalo mi uvik bit dobrica i činit usluge svima kako in padne na pamet.
A ovi bidan čovik je mislija da san ja zadužena za slikavanje onih koji nisu ponili svoj fotoaparat. I dva puta oću, ali treći put - neću, nije mi zgodno. Pa nek misli svak ko šta oće, ali valjda i ja iman kojiput pravo na svoje mušice.
Eto, izbacila san i ovo iz sebe, ka šta i rijeka izbaci balvan koji je opterećuje.
Pssst....ima slika, ali ih još nisan sredila za objavljivanje.
Budite dobri, pa ćete vidit šta san uslikala onda kad me bila moja volja.

O ponediljku neću niti pričat. Krivo počeja, krivo i završija.

A danas, mome braci rođendan i sad moran brzo prikinit i krenit u rješavanje ključnog pitanja - a šta mu poklonit za rođendan?
Jubi ga seka!

Evo za njega jedan sentiš iz Karavelle (to je bija naš omladinski disco u zgradi stare Škole učenika u privredi - ŠUP, u Sv.Kaji -. tadašnjem Prvoborcu)
P.S.
I kako objasnit naslov "Svugdi san, a nigdi san" - lipo - ka šta vidite bila san i bilo me svugdi, ali nisan se nikome javljala, pisala, komentirala - zamukla san, pa se steka dojam da me nigdi nema, da san u zemju propala.
A nisan. I kad van se čini da me nema, tu san.

- 15:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.12.2008.

POSTOJANA STINA

Iako je nedavno bila izrečena takva želja, ipak se nisam probudila ujutro u 5 i po i pošla uslikat velike valove na splitskoj rivi.
Naime, u 5 i po je mrkli mrak i zima, a ja u to doba volim biti uspavana i ušuškana u mom toplom krevetu.
I uostalom, tog dana vitar se umirija i valova nije bilo.
Ali danas....danas vitar opet puše i kako je jutro odmicalo, jugo je bilo sve jače i sve luđe.
Podne je bilo pravo vrime za izlazak i šetnju do postojane stine Sustipanske.
U tom scenariju i ja sam bila sve luđa u nastojanju da ovjekovječim velike valove,
dok VITAR PUŠE:

"Su zrnon soli, su mrvu kruva
i puno duše
ova nas jubav tepli i čuva
a vitar puše

Su pjaton juve kad projdu dani
i stvari luše
ova nas jubav jača i rani
a vitar puše

I neka projdu sve obilance
svi lipi gušti i sve užance
i neka nima ni sna ni smija
uz tebe uvik znan ča bi tija
a vitar puše, a vitar puše
a vitar puše - ne k samo puše

Su kapju uja, su šaku zeja
kad sni se ruše
ova nas jubav diže sa tleja
a vitar puše

Kad gori svića a nima loja
kad udru suše
ova je jubav šira od poja
a vitar puše
/Jakša Fiamengo/

- 00:21 - Komentari (61) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2008.

SPLITSKI PROSVJED U SLIKAMA

Znam da već dobrano kasnim s ovim foto izvještajem, ali shvatite to kao dio mog sveukupnog imiđa. Jer moj planinarski imiđ je da držim položaje na začelju, pa što ne bi tako bilo i na blogu.
Odlazeći na jučerašnji prosvjed osjetila sam opet onaj neki prastari osjećaj, nešto kao kad sam išla na omladinske radne i ine akcije. Nešto se radi, nešto se kreće, ...bit će nešto....mladost je pisala transparente, dilila letke po školama, ulicama, trgovima, rivi, lipila plakate po cilome gradu, internetom se širile vijesti, po Facebooku, blogovima ...
Dogovaram se mobitelom sa prijateljicama, što blogerskim, što planinarskim (ovdje nema linka, jer nema ni bloga), što životnim, a sve to opet dođe na isto.
Kišobran u ruci, al' nema koristi od njega - jugo nemilice dere priko rive i zapažam brojne slomljene kišobrane po putu, po kantama, lete u zrak ko transparenti. Vitar donosi glasove sa rive - mrak je, ne vidin dobro.....trljan oči, šačica svita na dno Marmontove...pomislin - ma, ovo je tek početak, skupit će se još svita.
Nije ovi prosvjed za pizdariju, ovi prosvjed je za narod, radi naroda - pa valjda će i taj narod dat štogod od sebe i za sebe.
Da ne pričan puno, jer priču je ispričala ona koja najbolje priča priče
Ja san bila zadužena za uslikat sve po spisku, koliko je bilo moguće po onome nevrimenu od vrimena, pa ako se baš i ne vidi sve čisto i lipo - to je zato da što vjerodostojnije doživite naš splitski prosvjed.

Na početku puno kiše i vitra i nejasnoća

Počinje se nazirati nešto u mraku

Mladost želi da ih se čuje, skandiraju - nažalost, malo ih je....
a još je žalosnije da je nas starijih još manje

Najprimjećeniji natpis:
IMPOTENTNOJ VLADI DIŽE SE NAROD!

Bilo ih je još primjećenih

Kao da se pitaju - "Šta mi sami ovde radimo?
A di je sav taj narod šta se diže ?!
Pripali se malo kiše."

Iako mokri i zgaženi, ipak čitljivi

Prosvjednici polako odlaze u mrak... simbolika je neizbježna

Dok se prekoputa na tehnobetonu poredalo "Božićno selo"

Uz sve to, još nam maše i "Božićni medo" ....

..... kakve li ironije.....

- 21:04 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 05.12.2008.

NAKON KIŠE

Padala je danas. I ne samo danas. Napadala se ovih dana.
Šareni kišobrani šetali su mojom ulicom.

Pala je i noć, a ona nije stala.

Cijelo popodne bauljam po blogovima. Sve kao da ću napisat novi post, a nikako da se složi ono nešto u mojoj glavi.
Taman sam posložila neke kockice, kad mi zasvira mobitel.
"Alo,ja se spustila do grada. Ajmo malo prođirat." - vabi me poznat glasić
"Ajmo! Jel pada još?"
"Lagano sipi. Taman za šetnjicu."
"Dolazim!" - prihvaćam spasonosni poziv koji me izvlači iz ove blatne kaljuže u koju sam upala
Krenem prema gradu mašuči kišobranom, a kiša taman prestala.
Eto me na rivi, kroz Marmontovu, do kazališta.
Sve puno svita.
Šetaju, idu u kazalište, pivaju isprid crkve, smiju se, vesele...vrte sklopljenim kišobranima. Sve izgleda tako idilično, nakon kiše.
Našle smo se i krenusmo u đir po gradu.
Nismo nego krenule kad nam neka cura uvali dva papirića u ruke.
Šta je ovo? Zapuhnuo nas burin priko Marmontove.

Stani vitre! Da vidimo šta piše!
I još bokun nizje!

Šta nam kazuje ova slika? Osim što poziva na
PROSVJED - 05.12. u 18 sati na SPLITSKOJ RIVI !

Odgovor je više nego očit, a ako se još mislite, potražite ga i ovdje

Otkad smo se nas dvi srele na blogu i upoznale,
iznenađenjima nikad kraja!?
Otkud nam sad dva ista kišobrana?!

Protekle 3 godine uvjerena sam kako sam jedna od rijetkih vlasnica prelijepog suncokretnog kišobrana u ovom gradu i večeras otkrivam u čudu da je moja draga prijateljica blogerica vlasnica istog takvog!
Ipak ima malih razlika, neću odat kojih, ali, pssst - moj je lipši.
Ovom prilikom želim obavijestiti blogericu koju večeras sretoh pred splitskim kazalištem kako je ovaj drugi prekrasni suncokretni kišobran kupljen nedavno u trgovini Gavrilović na Sućidru.
Čuda se događaju! Ima nade!

I tako nakon kiše, kao gljiva po gljiva, tako i bloger po bloger,pa smo nabasale i na Trećeg blogera s kojim nam nije preostalo ništa drugo nego nazdraviti blogerskim pivicama.
Nakon dugih previranja i usklađivanja stavova, zaključili smo da je krajnje vrijeme za ozbiljnost i preuzimanje kormila u vlastite ruke kako nam se ne bi dogodilo da upadnemo u neku crnu rupu,
kao što nam to lijepo kazuje ovaj ozbiljni bloger sa slike:

Za početak bit će dovoljno pridružiti se
MIRNOM PROSVJEDU U VAŠEM GRADU
i poručiti pripovjedačima dječjih priča kako je krajnje vrijeme da im kažemo:
Čiča miča - gotova je priča!

- 01:58 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3