gustirna

ISTA MJESTA - MALO DRUGAČIJI POGLED

Bio nas je pun autobus planinara, svi po istom poslu, prema istom cilju.
Kanjon Krupe, vrelo Zrmanje, Manojlovački slap na Krci.
Kišni oblaci nam prijete, ali ne damo se zastrašiti.
Autobus je stao u Golubiću i pun autobus osmijeha zagazio je na mokri asfalt.
Neki i sa kišobranima u pripravnosti.



Ali...
Sunce je povirilo iza oblaka i uzvratilo nam svojim toplim osmijehom.



Spuštajući se u kanjon Krupe prema Kudinom mostu, spoznajemo svu smaragdnu ljepotu ove sive goleti.



Usamljeni stari hrast zasigurno čuva mnoge priče u svojoj krošnji.
Zeleno natopljeno polje obrađivali su ljudi, odmarali se i blagovali u hladu njegove krošnje, zaljubljeni se skrivali pod mjesečinom, jedan Kude sagradio cijeli most za svoju dragu i povezao dva sela. Mostovi tome i služe - da spajaju, približavaju divlje surove obale.



A rijeka teče u svom koritu, oblikujući ga kroz milenije, uvijek u istom koritu,
tu joj je udobno, tu je svoja i može bit i pitoma i divlja, nježna i gruba,
blaga i ljuta, vidljiva i nevidljiva, zaigrano vrckava i smirena, ....
...rijeka života u ovoj krševitoj goleti.



Na Kudinom mostu protegla se kolona, neki su se krijepili bordo žesticom iz crvenih čašica, a neki su lipo slikavali, a glavna tema bila je voda, voda i voda ... u svoj svojoj raskoši







Povratak na vrh kanjona i selo pruža neke sasvim drugačije motive.
Na usamljenom kućnom broju jedan, jedna baka nas radoznalo pogledava.
"Bako! Koje je ovo selo?" - pita Danica
"Golubić je ovo." - odgovara baka



Pas čuvar kućnog broja 1, lajanjem nas tjera da se vratimo tamo otkud smo došli. Toliko ljudi na njegovom putu, ništa to njemu nije drago, a drva taman iscijepana .
Garant se zove Vuki ili Žućo.



Dok nas čupava hrastova djevojka veselo pozdravlja pozirajući u svojoj šuškavoj jesenskoj haljinici.



Putujući prema vrelu Zrmanje, iz autobusa promatramo krajolik i posebno nas se dojmi jedna lijevkasta planina. Vrlo neobično u cijelom tom krajoliku. Uto nam Sonja pokaže baš na to mjesto i kaže - Tamo vam je izvor Zrmanje!
Uskoro smo pješačili prema tom kamenom lijevku.



Cijelim putem prate nas potočići, čujemo kako huči Zrmanja kroz polje, nailazimo na kamenu zidanu branu, čudimo se što ta brana tu radi?



Obližnje napuštene kamene kuće sa uredno postavljenim tablicama Croatia osiguranja, kao i zapušteno groblje sigurno znaju odgovor na to pitanje. Šteta što nemamo vremena poslušati njihovu priču.



Svaki izvor koji sam posjetila otkad planinarim, iznenadio me svojim izgledom. Izvore sam uvijek zamišljala kao mjesto u stijeni iz koje izvire tanki mlazić vode koja je ispočetka potočić, pa postepeno raste u veliku i moćnu rijeku. Vjerojatno zbog jedne slike Gospe Lurdske koju je none imala u svojoj sobi i na kojoj se lijepo vidio izvor kao tanki mlaz iz stijene.
A ovi izviru ispod nekih stijena i odmah postaju rijeka, a kad se ovoliko kiše napada kao ovih dana, tada je ta rijeka moćna od samog izvora.



Prolazi krajolikom koji je na nekim mjestima tako čudesan pa zamisliš kako bosonoge vile u mahovinastim haljinama skakuću po deblima i kamenju , a bijela kosa im se zapliće u grane vodenih stabala. Šum užurbane rijeke zaglušuje njihov zvonki hihot.....



Žurim i ja dostići prijatelje koji su odmakli s mišlju kako još treba vidjeti i slap Manojlovac na Krci, ali prije toga treba preskakati ogradu koju je čovjek postavio na stazi, ali postavio je i bančić da možemo lakše preskočiti tu ogradu. Hvala domišljatom.



Na Manojlovcu nagledasmo se te ljepote i divote koje se nagledao i car Franjo Josip, 1875. godine kada je putovao svojom carevinom i dobri ljudi doveli su ga na vidikovac gdje car ostade bez daha pred ovim prizorom.
On je zasigurno bio doveden za dana, jer nama je sumrak zamutio užitak u pogledu.



Ali to samo znači da dolazimo opet.