OD MORSKOG DO GORSKOG
Padala je kiša,sve do maloprije. Lipi litnji pljusak.
U jednom momentu granulo je sunce i obasjalo milijune kapljica na borovim iglicama. Bio je to prizor trenutka. Trenutka u kojem nisam dohvatila fotoaparat i pokušala zarobiti taj treptaj oka na memorijskoj kartici.
Zašto? Zato jer sam upravo kuhala popodnevnu kavicu Mornaru i meni, naivno vjerujući kako će taj čaroban trenutak potrajati dok ja zakuham kavu.
Naravno, nije potrajao. Sivi oblaci su prekrili sunce i nestalo je bisernih perlica na borovim iglicama - ugasilo se sve.
"Gle malu voćku poslije kiše!
Puna je kapi pa ih njiše
I bliješti suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana..."
Dragi moj barba Dobriša, upravo sam osjetila kakav je taj osjećaj:
"Kad se sunce malo skrije
nestane sve te čarolije
A ona je opet kao prvo
obično jadno malo drvo."
Ipak, imam u rukavu spremnu za vas jednu drugu čaroliju. Pravi mađioničarski trik! Pokazat ću vam kako se iz morskog okruženja
teleportirati u gorsko. Malo slikama, malo pričom.
Više pričom, jer sam se i tom prilikom pokazala kao loše pripremljen fotograf.
Ponijela sam fotoaparat čiju bateriju nisam dovoljno dugo punila i taman sam se uživila u krajolik i počela škljocati, kad je pokazalo "kaput"!
Pregrš predivnih trenutaka ostalo je zabilježeno samo na memorijskoj kartici moga mozga. Ipak, snašla sam se.
Tako da ipak nećete ostati uskraćeni za slikice, doduše slabije kvalitete, ....
ali ča se tu može? - rekla bi naša Zore.
Daj šta imaš i ne pričaj puno! - rekla ja sama sebi
Ostavili smo bajni pogled na zeleno-modru brazdu, pozdravili more, sike i pučinu:
Velo polje i viške vinograde
Spakovali na leđa ruksake sa puno više vode nego spize, gojze i štapove i zajedno sa još 27 Mosoraških entuzijasta koji su ipak slijepo vjerovali da će to biti jedan super svježi izlet po šumskoj hladovini, uputili se nadobudno Dalmatinom - pravac u šume,gore, rijeke i planinske potoke Gorskog kotara!
Naši vodiči Sonja i Robert su pred dva tjedna ispitali zacrtane staze i osigurali smještaj u planinarskom domu Veliki Risnjak i do utančine isplanirali ova dva dana, tako da nije smilo bit zabušavanja, a kamoli zadržavanja na začelju.
No, nisu mogli predvidjeti zastoj na samom početku, skretanje sa Dalmatine zbog zatvorenog tunela Sv. Rok, velike kolone prema sjeveru zbog smjene turista, preusmjeravanja vožnje po ličkim cestama, što je rezultiralo promjenom predviđenog plana za tu subotu. Umjesto izletišta Zeleni vir u Skradu, posjetit ćemo kanjon Kamačnik kod Vrbovskog. Tu ćemo utrošiti manje vremena u obilasku kanjona i opet na vrijeme započeti uspon na Veliki Risnjak. A Zeleni vir ćemo odraditi u drugom danu. Sve štima! Svi zadovoljni!
Nakon 7-satne vožnje, malo auto-putem, malo lokalnim cestama, napokon smo protegli noge na prvoj štaciji:
Žubor rječice Kamačnik, svježina zelenila i neopisiv mir koji nas je okruživao,
u jednom području je oskrvnula buka auto puta. Vijadukt je bio točno iznad nas
Nažalost, svojedobne ekološke akcije kojima se pokušalo skrenuti trasu auto puta tako da ne narušava zaštićeni krajolik Kamačnika, nisu uspjele.
Ipak, uživali smo slijedeći stazu kroz kanjon, proučavajući poučne panoe sa fotografijama i opisima biljaka, gljiva i životinja koje tu rastu i obitavaju.
Mnoge smo prepoznali, a neke smo i prvi put vidjeli. Očekivane šumske jagodice nisu nam se prikazale. Bit će još prilike, nadamo se.
Na mostu smo morali učiniti zaokret natrag, nije bilo vremena za šetnju sve do izvora, moramo slušati vodiče inače će nas dočekati mrak u gustim šumama Risnjaka. Na mostu donosimo čvrstu odluku:
Vratit ćemo se i sobom dovesti naše prijatelje koji su ostali doma uvjereni kako im je dosta ljetnih planinarenja nakon Velebita i Vaganskog vrha.
Nakon Kamačnika, slijedeća štacija:
Mjesto koje me vuče već dugi niz godina. Od davnih dana s prijateljicom u Trnskom kada mi ime restorana "Risnjak" tada nije značilo ništa, do vremena prije 10 godina, kada smo posjetili našeg malog izviđača u skautskom kampu kod Broda na Kupi i putem mimoilazili putokaze za NP Risnjak.
Iskrcali smo se iz busa u Crnom Lugu, objesili sandale na ruksake, obukli gojze, nadopunili rezerve vode i vodiči su užurbano oglasili:
Poooookreeeeet!
Neki su čak uspili u obližnjem restoranu kupiti štrudel sa domaćim šumskim voćem. Sretnici!
Čekala nas je šumska staza, Horvatova staza, nazvana po botaničaru dr. Ivi Horvatu, kroz šume bukve, jele, pa opet bukve
Stalno se vraćam i gledam ovu sliku. Opčinjava me mistična dubina šume u pozadini. Ili su me ove gljive zamantale?
Usput nailazeći na prelijepe naseobine gljiva na bukvinim deblima.
Da li su to bukovače? Nitko nije bio sasvim siguran, ali sutradan smo na poučnom panou vidjeli da se gljiva slična ovima na slici zove Zavodnica i još je i otrovna!!!
Nećemo posebno spominjati da li je bilo pohlepnih koji nisu mogli odoljeti lijepoj Zavodnici pa su je sakrili u svoj ruksak.
I nakon trosatnog uspona koji je nekima od nas bio čak i naporan, posebno sa teškim ruksacima na leđima, ukazao se planinarski dom na Velikom Risnjaku, Schlosserov dom (po dr. Josipu Schlosseru-Klekovskom).
Gore - vjetrometina! Skidaj mokro, oblači suho, vadi duge rukave.....odmooooriiiiiii....pa trči u dom zauzet ležajeve da ne bi bili rasuti - kud koji mili moji!!!
Kad smo se uspili lipo smjestiti, objavljen je pohod na vrh Velikog Risnjaka, 1528 m nadm.visine. Sam pl.dom je na visini od nekih 1418 m.n.v.
Ajmo curice, ajmo dječaci! Neki su i ostali kod doma, šteta, jer propustili su vidjeti ovo:
Na vrhu sam taman prispila za ubacit se u zajedničku fotografiju, ali tu sliku nećete vidit, jer je moj aparatić objavio konačni krah svoje baterije i zatvorio dućan sa slikama. 
Na silasku pozdravili smo par koji je uredno sa stativom pokušavao fotografirati planinsko cvijeće. Zbog vjetra nije im baš išlo glatko.
Pitala sam ih kako se zove taj lila cvjetić, ali ipak će trebati pogledati u knjigu kad dođu kući. Ma, naravno ko bi to sve popamtio!
Naš vrli Stipan, naš profesor biologije, naša uzdanica! On zna sve i na latinski, čak!!
Dok smo sjedili na vjetrometini ispred doma, odjednom je iz rupice izvirio mali miš! Stipan ga je odma imenovao - Silvatikus!(i još nekako, ali to nisam upamtila) - Šumski miš! - Sićate se Silbe? Silva = šuma.
Neeeeema slikice, a baš mi je žao, jer je tako smišan i sladak mali mišić.
Zapravo je to bio jedini primjerak životinjskog svijeta kojeg smo vidjeli dok smo gazili šumama Gorskog kotara. Pored svih medvjeda, risova, srna, veprova, kuna, lisica, i svekolikog životinjskog življa - mi ugledasmo tek malešnog Silvatikusa! Zapravo dva primjerka malog Silvatikusa, jer smo sutradan ujutro naišli na još jednoga prestrašenog Silvatikusa. Njegovu sliku ima Stipe, jer mu je uspija stavit soli na rep!
E, da se vratin prvoj večeri. Nakon obilne večere iz ruksaka po sistemu iz one slikovnice "Stoliću prostri se", i deserta od ukusnih vrućih domaćih palačinki punjenih domaćim đemom od šumskog voća koje pripravlja domarica doma na V. Risnjaku, nismo se puno mislili šta nam je raditi.
Objavljen je uranak u 06.00 sati, a vanka je mrkla noć i vitar puše, i ziiiiimaaaa jeeee (17 stupnjeva-neki su mirili)....uvukli smo se u naše tople ležajeve, pod toplom dekicom i redom pozaspali. Doduše, bilo ih je šta nisu uspili odma zaspat pa su morali odslušat koncert u G-duru sa svim varijacijama na temu.
Morat ću skratit priču. Sutradan ujutro sam se dosjetila. Eureka! Pa ja imam mobitel s kamerom! Jupiii! Bit će još slikica! Doduše, slabije kvalitete, ali nema veze, neću ih slat na natječaje za najbolju fotografiju!
Vi, koji ste se ponadali da je brzo kraj - izgubite svaku nadu - svanuo je drugi dan izleta - nedjelja, 13.07.
Nakon jutarnjeg muvanja, pakovanja i skupljanja vlastitog smeća koje, naravno, nosimo sa sobom, jer opće je poznata stvar da na vrhovima planina nema deponija za smeće - obavili smo još jedno zajedničko poziranje ispred doma, a tu sliku isto ima Stipe, i svi oni koji su priložili svoj aparat za uslikavanje (osim mene).
Pozdravili smo ljubaznu domaricu i domara i njihovog crnog labradora i uputili se, zamislite sad ovo! - nizbrdo! prema drugom vrhu - Snježniku!
Ajde dobro, nije baš bilo stalno nizbrdo, ali put je opet bio kroz šume bukve i jele i guštali smo cilin putem!
Ja sam potiho pjevala onu pjesmicu: "Medo bere jagode, medo bere jagode, u duboke zdjelice!" - nadajući se da ćemo naići na prekrasan osunčani proplanak pun grmova malina i šumskih jagoda, pa ćemo se uvaliti među grmlje i našopati se sočnih malina i jagoda. Ali ne! Njet!
Putem smo naišli na grmove malina, ali plod se još nije ni zametnuo!? A ja sam se tako veselila branju malina na šumskom proplanku, jer mi je moj mali izviđač pričao kako su se jednom najeli malina dok su bili na logorovanju i kako su bile suuuuupeeeeer! Mljac!
Za papat maline, morat ćemo opet doći, negdje u 8.mjesec. I stacionirat se, jer se uz ovo stalno hodanje ništa ne stigne vidit. Osim Silvatikusa, čiju sliku ima Stipe.
I naravno, kad se mi sa začelja približimo čelnoj grupi koja nas dočeka prijekornim pogledima, i koji su se odmorili dobrih 10 minuta, istom se objavi pokret - nema odmora za začelje! Ko vam je kriv kad ste spori ko blato! Budite brzi kao mi, pa ćete se lipo uspit čak i odmarat! 
Dobro, dobro! Završila san i ja Opću planinarsku školu i znam osnovno pravilo planinara: Tempo se usklađuje prema najsporijem! Molim lijepo!
Ajmo, ajmo, dosta priče! Evo malo mobitelskih slikica sa Snježnika:
Pod budnim okom naše vodičice Sonje:
I kakvi bi mi to planinari bili kad ne bi ugledali....Šta?
Runolist!!!! Ovome se nisam nadala! Alpski cvjetak na vrhu Gorskog kotara.
Zapravo, nije runolist rezerviran samo za Alpe, kao što ja vjerovah, još od dragog mi filma "Moje pjesme, moji snovi", kada mi se urezala pjesmica o runolistu koju je Kristofer Plumer pjevao na pozornici prije nego su utekli nacistima.
Osim runolista, putem smo nailazili na raznorazno planinsko cvijeće, pa evo jednog lijepog primjerka divljeg ljiljana, Lilium martagon, kojeg sam uspila uslikat i bez stativa za fotoaparat, samo sa mobitelom, čak!
Svitu moj, moran skratit priču! Gle, koliko se ovo razdužilo, a još nismo stigli ni do Zelenog vira!
Znate šta? Ja ću sad lipo priskočit ovo spuštanje sa Snježnika do Platka i onu smrznutu kavicu na Platku i konjićevim skokom preskačem do:
Izletište Zeleni vir smješteno u općini Skrad, dodano je na popis mjesta koja još najmanje jednom trebamo posjetiti.
Obilazak Zelenog vira uopće nije bio dječja igra. Dugotrajno strmo spuštanje u "utrobu Zemlje" (kako su to mjesto nazvali domaćini u svojim turističkim prospektima), kratkotrajno uživanje kod slapa, pa idemo brzo prema kanjonu Vražji prolaz koji je "Stani-pani"!! - i na koncu jednoipo satni uspon iz utrobe Vražjeg prolaza prema vrhu kanjona, odnosno željezničkoj stanici Skrad gdje nas je čekao bus i oni koji više nisu bili sposobni za pješačenje.
Evo, još samo nekoliko slikica i bit ću gotova!
Primjećujete li šumske patuljke koji su se skrili iza ovih divovskih listova?
Kraj puta! Za vas.
Mi smo se još trebali penjati gore, ali na vrhu kanjona nas je čekala nagrada. Naišli smo na grmove malina koji su imali plodove! Juhuuu! Napokon sam okusila malinu ubranu sa grma! Jes, bile su male i tek su zarozile, ali okus je bio pravi malinovski!
"Medo bere maline, medo bere maline
u duboke zdjelice....."
I naravno, na putu do Splita, stali smo u Macole i popili zasluženo pivo.
Jeste li umorni, iscrpljeni, dehidrirani? Bole vas bedreni mišići? Ili ste tek dobili grč kažiprsta od skrolanja mišem gore - dole?
Ako niste ni to, onda još možete ponoviti ovaj put od početka do kraja i vidjeti nešto što niste primjetili kod prvog puta.
A ja sad idem kliknit na Objavi i popit zasluženo pivo. 
Još samo P.S. - Molim vas, svakako pogledajte linkove za izletišta, jer tamo ćete saznati još puno toga lipoga i vidjeti još puno lijepih profi slikica (uslikanih sa stativom, naravno).
A mi (ekipa), odlučili smo opet pohoditi ovaj kraj na jesen - kad se sve zašareni. A možda i zimi - kad se sve zabijeli. Tada bi mogli vidjeti jednog Bijelog Silvatikusa. 
|