gustirna

POTRES U SPLITU

Moj Mornar ne boji se debeloga mora, ni valova velikih kao Empire State Building, ali ima jedna prirodna pojava koje se itekako boji. POTRES!! Vjerujem da se svako živo biće najviše boji potresa. Zašto? Zato jer te strefi u momentu, i poklopi te a da i neznaš šta te poklopilo. Jednom smo doživjeli potres u Splitu, prije 17 godina. Epicentar je bio negdje u okolici Sinja i ne samo da je potres bio nešto jači, nego je i trajao par minuta. Ne sjećam se tačnih podataka, ali dobro se sjećam tog jutra. Rano ujutro, negdje oko 6 sati, počelo je trest i ljuljat. Mornar je hitro skočio vičući - "Potres! Brzo! Diži se!" - skupio je našeg prvijenca koji je tada imao par mjeseci iz krevetića i stao s njim pod dovratak od vrata spavaće sobe. (stari stan, pa su nosivi zidovi debeli). Ja sam imala neki "problemčić" zbog kojeg nisam mogla tako hitro skočiti iz kreveta, pa sam natenane dogibala do njih ispod dovratka. Dok sam ja sporovozno gibala, ne baš previše uzbuđena, on je šizija na mene jer sam spora, a
Pooootreeeeessss je!!!! Taman kad sam se stisla uz njih ispod dovratka - prestala je trešnja i ljuljanje.
Dok sam gibala prema dovratku mislila sam kako nas neće spasiti dovratak od debelih zidova ako se zgrada sruši.
Zamišljala sam kako bi to izgledalo da se cila zgrada sruši, a nas dvoje s malom bebom ostanemo visit u zraku, ispod dovratka. Došlo mi je za smijat se, ali situacija je bila više nego ozbiljna, pa sam se suzdržala i poslušno stala uz svog muža i sinčića. Kad je sve to prošlo, dobro smo se nasmijali na sve to. Iako, Mornaru ni tada baš nije bilo puno do smijanja, ali glavno da je opasnost prošla.
Nekih 12 godina nakon tog događaja, doživjeli smo jednu vrstu potresa kojeg se Mornar nije nimalo bojao. Naprotiv, sam ga je izazvao. Kako?
Taman se iskrca s broda, a naviga je tamo po Dalekom istoku, Japan-Kina-Japan. Naravno, ka i svaki pomorac, donija je neke sitnice koje je kupija tamo u Japanu. Između ostalog i dva CD-a. Vrsta muzike - japanski bubnjari.
"Šta je to? Je li dobro?" - pitam
"Sad ćeš čut!" - reče smijuljeći se i ubaci CD u Player. Usput okrene ono kolo na pojačalu za pojačanje tona ne štedeći okret, tako da san se pripremila za buku.
Početak je bija skoro nečujan, kao iz daljine čulo se nekakvo kuckanje. Nisam baš bila impresionirana.
Neš' ti!-pomislih i rekoh
"Ma, čekaj, čekaj...sad će...." - zadržava me da ne odem dalje od dometa zvučnika.

DUUUUUUUUUUUUUUUUUUUM........DUUUUUUUUUUUUUUM...............DUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUM!!!!!!!!!!

Lupilo me u prsa! Ukipila san se na mistu! Cila kuća se tresla! Dica i dida su izletili iz soba vičući :
"Šta je to bilo?! Potreeeesssss!"
Hahahahaha!!!! - smija se tvorac "kućnog potresa". - "Nije to potres! -

To je O N D E K O Z A !!!!



I tako je ZA ONDEKOZA ove godine, točnije 22.veljače 2008.god. nastupila u Splitu, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta. Ne triban van ni govorit kakva je bila reakcija mog Mornara kad sam mu rekla da opet gostuju u Hrvatskoj, a ovaj put čak imaju i koncert u Splitu. Poludija je! - "Obavezno uzmi DVD, CD, sve šta ima!"
I tako smo moja prijateljica i ja sinoć bile gledat, slušat, a najbolje je reč - doživit ZA ONDEKOZU !!!



Pošto nisam imala najbolju poziciju za fotografiranje, a i hostesa je lipo zamolila da se ne koristi blic, odlučila sam uopće ne slikavat. Prepustila sam se cjelokupnom doživljaju vrhunskog "kumi-daiko" sastava koji se posebno ističe svojom životnom filozofijom : TRČATI, BUBNJATI I PLESATI NA ZEMLJI. Interesantan je podatak da su za vrijeme trogodišnje turneje po SAD-u (1990-1993) istrčali 14.900 km diljem Sjedinjenih država. Naime, nisu koristili prijevozna sredstva već su trčali od grada do grada gdje su nastupali. Nema smisla da prepisujem brojne podatke, pa Sve o njima možete saznati na ovim linkovima:
ZA ONDE KOZA
Dok super fotografije možete pogledati na ovim linkovima: Zagreb
i Osijek

Iako nisam fotografirala, ipak sam skenirala slike sa materijala koje sam našla uz CD-ove,tako da ovaj post neće biti slikovno osiromašen, naprotiv!



Prva slika prikazuje Princezu grupe Ondekoza - Yasuko Takakubo. Moran vam priznat da me zadivila! Prekrasna je!
Šta god da je izvodila na pozornici, izvodila je to sa stilom - vrhunska je umjetnica, a o snazi da ne govorim! Za udarac u taiko bubanj treba puno, puno snage da bi se prozvodili onakvi gromoglasni zvukovi šta te lupaju u prsi tako da ti se čini da čučiš u unutrašnjosti samog bubnja.
Osim veličanstvenih bubnjeva svih veličina i vrsta, bilo je tu još i raznih udaraljki, bambusovih frulica i flauta, a posebnu pažnju privukao mi je žićani instrument na kojem je svirala druga japanska princeza Mami Kawaguchi, a Mami je također i lijepo pjevala. Iz CD materijala saznajem da se žićani instrument zove KOTO i spada u porodicu harfi. Nije ni čudno da me zvuk Kotoa oduševio, a sigurno bi oduševio i moju malu prijateljicu blogericu koja prekrasno svira harfu.
Sliku japanske harfistice Mami možete naći na linku sa Zagrebačkim fotografijama.



Moje mjesto u kazalištu bilo je usred partera i nažalost, moram reći da sam na samom početku koncerta trebala moliti par iza mene da se stiša jer je koncert počeo, a voljela bi u miru uživati u svakom njegovom segmentu. Takvi momenti malo poremete cjelokupni doživljaj, da ne govorim o neposlušnim gostima koji su usprkos upozorenju da ugase mobitele i ne koriste blic kod fotografiranja, bljeskali i svjetlili ekrančićima bez pardona. Ipak, odlučila sam sve to zanemariti i prepustiti se zvucima veličanstvenih instrumenata koji su se prolamali i razlijevali malim baroknim kazalištem.
U naletu najžešće izvedbe na bubnjevima, zatvorila sam oči i zamišljala konje koji galopiraju. Uskoro sam se čvrsto držala za grivu jurećeg Vranca i pokušala se zadržati na njegovim leđima dok je galopirao zelenim prostranstvima.
Veličanstven osjećaj! Uz mene je galopiralo mnogobrojno krdo divljih konja, jakih, prekrasnih, slobodnih!!
Nije ni čudo da je jedan od simbola Ondekoze - Konj u galopu!
Kao djevojčica sa pletenicama, gutala sam priče o Indijancima - Winethou je bio moja prva ljubav. I kad su mi odrezali pletenice, još uvijek sam u mašti bila neustrašiva Indijanka. Ah, ta mašta! Kao odrasla - ponekad se zamislim nad tim prošlim životima i pomislim - pa možda sam stvarno nekad bila Indijanka?!? Odlutala ja daleko od teme! Povratak!



Osim savršenstva pokreta, zvuka i slike, članovi Ondekoze su nas još uspjeli nasmijati svojim duhovitim izvedbama na udaraljkama u obliku žabe,pa raznim igračkama koje sam kupovala Bojsovima u China shopovima, a koje su proizvodile smiješne zvukove. Izveli su pravi mali igrokaz na pozornici improvizirajući sa tim igračkama! Nema sumnje da su dugogodišnji koncert - majstori i da svoju publiku ni u jednom trenutku neće ostaviti ravnodušnom. Tako nisu ostavili ravnodušnom ni našu dragu blogericu - majstoricu haiku poezije.
Posebno je bio simpatičan i zadivljujući perfomans voditelja grupe Yasuka Takakube koji se vješto igrao nekom drvenom igračkom sastavljenom od kugle i drvenog tijela - izgledom, mene bar, donekle podsjeća na onaj egipatski simbol Angh, s tim što crvena kugla predstavlja crveno sunce. Predstava je počela sa vrlo malom igračkom koja je u toku izvedbe rasla i rasla dok nije naraslo veliko Crveno sunce, simbol Zemlje izlazećeg sunca!
Vjerujem da će ZA ONDEKOZA još gostovati u Hrvatskoj, negdje sam pročitala da će možda gostovati već na otvaranju Zagrebačkog velesajma, pa svima vama koji niste znali ili imali prilike doživjeti njihov koncert , preporučam da obavezno sebi priuštite OVAKAV POKLON! Možda će čak i moj Mornar ove godine ipak uspit doživit POTRES - ZA ONDEKOZU U ŽIVO!!