gustirna

PUNI KRUG

Uvijek kad se zateknem u nekoj dilemi, kad me muče nekakve sumnje, jednom rječju, kad sam nesigurna, pročitam "Desideratu" čiji tekst sam isprintala i zalijepila na frižider da ne zaboravim podsjetiti sebe na ono što je bitno u životu.
U "Desiderati" se ističu dvije riječi "BUDITE SVOJI" - to rješava sve moje dileme, sumnje i nesigurnosti. Pa još i ovo:
"Vi ste dijete svemira, i jednako kao i stabla i zvijezde, i vi imate pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba."
Zamislimo protekli tjedan kao jedan krug. Od nedjelje do nedjelje. Ili od ponedjeljka do ponedjeljka, ako ćemo pratiti datume objave postova. Po tome bi mogli zasigurno reći da ću s današnjim postom zaključiti krug o vodi.
Sviđalo se to kome ili ne, ali i danas pričam o vodi i elementima.
E-hej! Nemojte još otići! Danas je na redu stvarni događaj, sa stvarnim ljudima, dokumentirano stvarnim slikama.
Sve će vam biti jasno kad kažem gdje sam jučer bila.
PLITVIČKA JEZERA!Gdje god se okreneš, vode u izobilju!



Miruje, skače, trče, priskače, preljeva se, zapljuskuje, prska, žubori, miluje, tušira, oplakuje....
Neznam više koji bi glagol i epitet upotrijebila za njeno Veličanstvo - VODU!



Reći ću samo jedno: Guštala sam ko prasica u malo vode! I ne samo ja, već i kompletan autobus planinara - Mosoraša. U prolazu smo mimoilazili Japance pod punom foto-spremom (nismo ni mi baš zaostajali za njima), obitelji s malom djecom, mladost, starost...internacionalni gušti!!!!
Vidi ovo, pa vidi ono...ajmeeeee lipoooo li jeeeee!



Uslikaj me ovde, uslikaj me onde...ušlikaj me SAD!!!



Dan - PREKRASAN!! Sunce, ugodno, blago, zimsko, ali ne i zubato, milovalo je naša lica i grijalo naša srca. (i svaštajoš nas je grijalo).



A elementi!!??!! Svi smo bili u svom elementu! Ma, svi elementi su se ovod objedinili!
Sunce - Vatra; Voda;



Drvo (i bukve i trstike);





Zemlja - stijena, plodni humus, pijesak na obali jezera




Metal - nevidljiv u mineralima sedrenih barijera, vidljiv u obliku raznih pomagača da bi čovjek bolje i lakše upoznao ovaj kutak netaknute (uvjetno rečeno) prirode.



U tolikoj masi ljepote, divote, utisaka, riječi postaju tako nevažne. Upijamo svaki element, česticu po česticu.
Škljocali su aparati na sve strane. Zaustavimo trenutak - slap, ponesimo ga kući, za sjećanje...



Toliko momenata ni najbolji digitalac, video-kamera, ne mogu zaustaviti. Ipak je sve pohranjeno.
Ispunilo nas je iskonskom energijom, za sva vremena.
Toliko iskonskom da nije čudno kada su se pred kraj obilaska probudili i neki iskonski nagoni.
Šetajući iznad uspavanog jezera, primjetili smo da je jezero zaleđeno. Nije prošla minuta, počelo je bacanje kamena s ramena. Ko će dalje, više, jače! Udri momčino na ledeno jezero, uspavano, mirno pod ledenim pokrivačem.



Zviiiiiiz! Buuuuum! Kliiiiiiiiiz!! Lomljivo kamenje rasipalo se na tvrdoj površini.
Ma vidi ti kako je tvrd led, ne može ga ni kamen probit! E, ovi moj kamen oće, ne zvao se ja kraljević Marko!
Neko se dosjetio, pa je bacio kamen bliže obali gdje je led tanak, pa se busao o prsa: Aha!! Ja sam junak koji je uspio probiti led! Hm!?? Ovo bi već bila tema za neku posebnu priču? Djevojčice i dječaci.
Jer,... djevojke su se divile tek niklim cvjetićima koji su sramežljivo provirili ispod lisnatog pokrivača
jaglac, šumarica, visibaba, svjetlozelene macice na stablima johe.




Prvi vjesnici proljeća! Mmmmmmmm, sva su se osjetila probudila, čutimo proljeće u svojim porama, sanjarimo, romantično se zamišljamo na ovom istom mjestu kad sve zazeleni i procvjeta....
I uvijek je tako. Posjetimo neko predivno mjesto i na odlasku obećamo sebi: Opet ću doći! Sigurno hoću!
Čim padne slijedeći snijeg! Čim zazeleni drveće i procvjeta cvijeće! Čim vatrene kočije prospu svoje boje, pa se sve zarumeni i poludi od boja!
Koliko puta održimo to obećanje? Ja, rijetko. Nadam se da ovog puta neću zanemariti obećanje koje sam sebi dala na odlasku.
VRAĆAM SE!! PRVOM PRILIKOM!!



DESERT - ANEGDOTA ZA KRAJ

Stigli smo do pristaništa. Naš vrli organizator i vodič Goran, uspio je dogovoriti vožnju brodom. Jupi!!!!!
Veselimo se krstarenju jezerom Kozjak. Ekipa se fino smjestila u prvom redu na provi (ipak je prova! sorry Duje!)
simpatičnog brodića, imenom LIJA.



Krenuli smo! "Kad naš brod plovi, plovi...." - na položaju, stojimo mi! Veselimo se ko dječica, namještamo za što bolji pogled. Kako smo na provi, prvi vidimo kako nam se suprotna obala opasno približava. Udrit ćemo! Nećemo!
Pristali smo na suprotnu obalu jezera. I to je sve??? Razočarani smo!!!!
A gdje je krstarenje?
Lukava Lija vraća se u matičnu luku i ostavlja nas koji je ispraćamo s čežnjom u pogledu.




Razočarenje ubrzo nestaje! Krećemo u osvajanje divljih Gornjih jezera! Preko polomljenih grana, srušenih stabala, poplavljenih staza, s daškom avanture u srcu, veselimo se svakom novom koraku!