gustirna

DOSJE - U DIMU CIGARETE

Zadnjih dana mnogi blogeri (Shelly , Koraljna/08.01., te Filipinka/03.01.) - progovorili su o restrikcijama za pušače koje su se počele provoditi u zemljama EU.
A priča se naveliko da će ubrzo početi i kod nas.
Došlo i meni da progovorim nešto o tome, pošto sam i vamo i tamo. Kako sad to? Pa, objasnit ću vam.
Samo čas, pričekajte:




E, sad možemo nastavit:


Vidimo li se kroz ovu dimnu zavjesu? Vidimo.
Vrijeme radnje - 1980.ili 1981.god.
Mjesto radnje - Solin, predio Širina, na teraci mog prijatelja
Sudionika - četvero
Šta smo radili: igrali poker, pušili, slikavali se i ludo se zabavljali
Šta smo zaradili na pokeru: brdo kistova (prijatelj je bija umjetnik, a sad je arhitekt u Berlinu), vriću smija, dim u oči
i uspomene za cili život.
U našoj okolici dimile su fabrike cimenta u svih šešnajest (kako bi Solinjani rekli), Majdan na istoku, Prvoborac
na zapadu i Partizan još zapadnije. Tako da naši dimni signali sa tarace na Širini nisu bili nikakvo čudo.
Pušila se "Stoša" - Filter 160. Eh! Nekidan mi moj stariji (još izviđa po Zagrebu), priča kako je u trafici pita kutiju "Stoše", a trafikantica se razvalila od dragosti: "Ajme! Da "Stoša"?! Otkad to nisan čula?!"
Bili su to moji pušački dani koji su trajali nekih 17 godina. Jesam li bila sretna? Jesam!
A sad? Sad već imam skoro 12 godina nepušačkog staža. Jesam li i sada sretna? Jesam!



Ovo je uslikano prije 2-3 g., na Visu , nakon koncerta Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića.




Živjeti sa cigaretom od jutra do mraka i živjeti bez cigarete u isto to doba - poznato mi je.
Kako smrde čike u pepeljari nakon cjelovečernjeg pušenja ispred televizora? Poznato mi je.
Kako smrdi roba koju sam nosila na večernjem izlasku provedenom u nekom kafiću s ekipom? Poznato mi je.
Kakav je gušt zapaliti cigaretu nakon ručka? Poznato mi je.
Kako je lijepo živjeti bez svega toga? Također mi je poznato.
Da li sam se udebljala otkad ne pušim? Jesam. Ali ne zbog nepušenja, nego zato šta više jedem i ne pazim.
Kako sam prestala pušit? Možda vas to uopće ne zanima, ali ipak ću napisati, pa nek čitaju oni koje zanima.
Moram prvo ispričati jednu pričicu kada sam pokušavala prestati pušiti po sistemu smanjivanja cigareta.
Još imam nekakav papirić, priložen uz mnoštvo drugih papirića u teci za recepte.
Na jednoj strani piše recept za Čoko liker, a na drugoj je popis popušenih cigareta na dan 13.12.1987.god.(nedilja)
Čak sam zapisivala i sat kada bi popušila cigaretu, tako sam od 10.30 do 18.15 popušila 6 cigareta.
Zatim piše: - kod Bare, prije koncerta - 2 kom
- na Bajaginom koncertu - 5 kom - Koncert je bija super!
Evo jedan mali podsjetnik!



Nakon koncerta otišli smo u Stobreč kod našeg "Bude" i u toj rubrici upisan je veliki ? (šta oće reć da nisan više
ni brojila)
Zatim piše novi datum - 14.12.87. (ponediljak i radni dan) - u to vrime bila sam zaposlena kao službenica
u računovodstvu jedne državne ustanove.
Sati - 7.20 - 1 cigaret ; sati 8.00 - 1 cigaret
i na kraju kao zaključak piše: "Nema smisla, opet sam propušila!"
Pa kako ne bi!!? Bajagin koncert, izlazak u Bude sa ekipom, brat se taman iskrca sa broda, slavimo, veselimo se!
Slijedeći pokušaji smanjivanja pušenja bili su za vrijeme prve i druge trudnoće, ali i to je bilo privremeno i nije urodilo
konačnim prestankom pušenja.
I tako, u dimu cigarete svoje, u večerima pustim kad bi mališe spremila na počinak, Mornar negdi na oceanima,
sidin u kužini prid televizijom, opuštam se uz cigaretu s kojom nikad nisam sama (sićate li se te uzrečice na pakovanju
cigareta YORK?), a negdi u primozgu jedan glasić mi šapće: "Tribalo bi pristat. Radi dice, radi sebe, radi svega!"
Ispod nosa mi zaudara smrdljiva pepeljara. Počelo mi to smetat sve više i više.
Na TeVeju se vrti reklama za neke žvake Nikorette - kažu da kao pušač imaš fizičku ovisnost o nikotinu, te
žvake Nikorette ti nadomjeste taj nedostatak nikotina u organizmu i tako ti olakšava pokušaj prestanka pušenja.
Pušim i dalje, ali informacija mi se zalipila u oni primozak i ne miče se odatle.
Sutra odem u apoteku i kupim te Nikorette. Iste večeri, ili možda nakon nekoliko dana, navečer opet sjedim u kužini
prid televizorom, pepeljara kraj mene smrdi sve gore i gore, u kutiji superlight Ronhilla ostala još jedna cigareta.
Odlučim - OVO JE ZADNJA! Pripalim, ispušim, ugasim...na praznu kutiju Ronhilla napišem 28.03.1996.god.
Od onih Nikoretta mislim da sam prožvakala nekih 10-tak, možda i manje. Znam sigurno da je ostalo dosta tih žvakalica.
I to je bio kraj mojeg pušenja. Osim pasivnog pušenja (Mornar još uvik puši), više nisam uvukla dim u svoja pluća.
Jednog ljeta, mislim onog istog kad su Stefanovski i Tadić svirali u viškoj Batariji, na jednoj bamboli kod
prijatelja dođe mi da zapalim. I zapalim jednu, pokušam povući dim do pluća, ali dogodilo se čudo!
Dim je došao do grlenih vrata i STOP. Kao da se tu stvorio nekakav paravan koji nije dozvolio dimu da krene dolje
prema bronhijima i plućima. Izbacila sam dim iz usta, ispućkala taj jadni cigaret, ugasila i "finito fumare"!
Tijelo mi je reklo: NO,NO, nećeš sad sve baciti u vodu i nastaviti po starom. Poštivam to!
I moj zaključak je ovakav: SVE JE U ODLUCI! - Kad zaista u sebi odlučiš da je gotovo, tada je zaista i gotovo!
Bez ustupaka, bez kolebanja, bez nagovaranja, bez reklama, bez hipnoze, bez filozofiranja, bez zastrašivanja,
bez restrikcija, globa, ponižavanja i svega ostalog.
I zato dragi moji pušači i nepušači - SVE ZNAMO!
DONESITE ODLUKU ZA SEBE I SPROVEDITE JE U DJELO!
A KONAC DJELO KRASI !!!




Na Mosoru - uspon na Ljubljan - 07.01.2007.g.

Nakon prestanka pušenja opet sam propjevala,
i napokon sam se vratila prirodi i sebi !!!
Pozdrav svima, i poruka onima koji me još nisu upoznali
- sad me možete vidjeti onakvu kakva stvarno jesam!