....Zivot se ne broji sekundama, vec trenucima koji su ti oduzeli dah....

30.04.2006., nedjelja

ZAŠTO POSTOJI LJUBAV KAD JE TAKO SLIJEPA, TAKO TUŽNA, OČAJNA, ALI LIJEPA....????!!!!

28.04.2006., petak

trudim se

danas sam ok... tako se trudim ne mislit na njega, ali opet se barem 100 puta u danu uhvatim na "djelu", ne mogu ga izbacit iz glave, a tako se trudim... ali nije to loše... u svakom slučaju manje mislim na njega... a ipak ga ne mogu odmah zaboravit, ipak je to više od godine dana... a toliko puta žalim što sam izišla iz kuće taj dan kad smo se upoznali, i što sam godinu dana protratila na njega... a s druge strane i nije mi žao, bilo je i nekoliko sretnih trenutaka, a da nisam vrijeme tratila na njega našo bi se netko drugi i ista priča... tako je trebalo bit, i šta sad... ipak što te ne ubije ojača te... a znam(nadam se) da će jednoga dana naići osoba koju ću jednako tako voljeti, ali koja će voljeti mene... i da ću bit sretna... trudim se spriječiti svaku misao koja krene njemu, sve postupke koje radim zbog njega... ne uspijeva mi baš uvijek, ali i to što mi nekoliko puta uspije je napredak... i slijedeći mjesec okrećem totalno novu stranicu, imam još 3, sad već i dva dana da razmišljam o svemu koliko god hoću, a od onda se okrećem, živim život bez njega... ne znam hoću li uspjet u tome jer to nije ni malo lako, ali trudit ću se... čak mi je i on pomogao, jer ne ide više na to mjesto gdje sam se i zaljubila u njega, iako mi je isprva bilo pomalo žao, shvatila sam da je to možda znak da je zbilja vrijeme da ga prebolim... danas smo se čuli, nakon nekih tjedan dana... i ono... bila sam happy, osmijeh je osvanuo na mom licu, ali ništa posebno, zašto bi se veselila nekome tko mi više i nije toliko poseban ko nekad i kojemu nikada nije bilo stalo do mene, shvatila sam da su ubiti svi dečki isti... ma nemam riječi za njih, trenutno... i čak se ne osjećam ni malo povrijeđenom, očito nemam razloga za to, možda samo malo razočaranom u dečke, ljubav, život... zadnje dvije riječi koje je napisao bile su:" vidimo se", i to me ostavilo mrtvom hladnom, neka, neka... oporavit ću se ja od svega toga kad tad... ubiti mi nitko od frendova ne vjeruje da sam krenula dalje, jer je to po ne znam koji put, ali mislim da je ovaj put to to, da nema više povratka... čak sam jučer zamijetila nekog slatkog dečka, što je do sad bilo nemoguće, jer nisam ni gledala druge... ma bit ću ja dobro, možda čak i prije nego što mislim... u školi je ovaj tjedan ok... onaj dan nisam išla... a ostali dani su prošli u miru... čak sam pokupila i nekoliko 5-ica, jupy.... još 3 i pol tjedna, jednostavno ne mogu vjerovat da za tri i pol tjedna izlazim iz ove proklete škole... ali koliko se radujem tom danu, toliko i strahujem od mature i ostalih obveza koje dolaze... ali valjda ću se znat nosit s tim svim... ma ima još vremena... Navikla Strah od letenja oduvek imam ja i tebe u svom srcu da ne odletim sa dna Ti sebi vuces me lako odvuces me od svega lepog sto mi pridje na korak ili dva Strah od letenja oduvek muci me i nema nade da cu ikad taci oblake Ti nazad vuces me to umes odlicno s tobom mi ljubav izgleda tako fobicno Navikla, na lose dane ja sam navikla tvoje sve mane kao kaput obukla Navikla, da te iz blata uvek podignem navikla, da ti se vratim kad ti pobegnem (navikla, pa ne znam da se odviknem) Bole secanja svako ko rana je i sreca iza svakog ugla se ne kupuje A ti si uvek tu tek da me podsetis kol'ko sam luda sto u pravu ljubav verujem...

- 21:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.04.2006., utorak

ZBOGOM

ovaj je post posvećen tebi, tebi koji ga nikad nećeš ni pročitati, tebi koji nikad nećeš saznati koliko sam te voljela, koliko te volim... ali jednostavno više ne mogu protiv sebe, jednostavno ne smijem dopustiti da se osjećam onako ko jučer... i ne, ne krivim te za to svoje stanje, iako je sve to djelomično zbog tebe... ali kako da okrivim nekoga tako savršenog poput tebe, to je nemoguće... znaš... od dana kad sam te ugledala zavoljela sam te, a ljubav je rasla iz dana u dan, nikad nisam mislila da ću nekoga moći voljeti više od sebe, od života, i eto dogodilo se to da sam zavoljela tebe, tebe koji mi nisi uzvratio ni dijelom te ljubavi... zbog tebe sam bila spremna promijeniti sve, cijeli moj život, i samo sam tražila jednu šansu, jednu malu šansu, koju mi ti iz nekih samo tebi poznatih razloga nisi htio dati, pa zar sam tako puno tražila?!?! možeš li mi odgovoriti? ne nemožeš, nisam to ni očekivala od tebe, jer ti ne znaš za ovo, za moje osjećaje, ne znaš koliko te volim, ili možda znaš, ma sumnjam jer ipak sam te vješto uvjerila u to da smo frendovi... ali evo sada sam shvatila da moram nastaviti dalje, bez tebe, moj život će biti tako pust, ali priviknut ću se ja na to... idem, okrećem se od tebe i krećem u novi život, novu svakidašnjicu, trudit ću se da ti u njoj boraviš što manje... napuštam sve svoje misli o tebi... ali ne mogu ti zabraniti da ulaziš u moj život jer je to sada nemoguće, ne želim te potpuno izgubiti, ne bih to podnjela... znam da ćeš ti nastaviti dalje, jer kod tebe se u ovih nekoliko mjeseci koliko se poznajemo nije dogodilo/promijenilo baš ništa, i vjerojatno ti ni naše poznanstvo ne znači ništa više osim jednog u nizu, ali za razliku od tebe ja sam tih istih mjeseci proživjela toliko toga, toliko suza i smijeha zbog tebe, značio si mi sve u životu... i nastavi dalje sa svojim životom, budi sretan, a ja se samo nadam da ćeš naći nekoga ko će te voljeti ovoliko, jer ti to zaslužuješ... i iako će me slomiti to kad nađeš takvu osobu, iako će mi se ovo već napuklo srce slomiti u 1 000 000 komada, bit će mi drago zbog tebe... i zauvijek ćeš biti u mome srcu, voljet ću te svakim dijelom svoga bića, ali jednostavno moram dalje... i neću te tražiti u drugima, jer tebe je nemoguće zamijeniti, jednostavno te nitko nije dostojan, samo ti imaš moju ljubav... a tebi to ne znači ništa... ti živiš svoj život ni ne znajući da postoji netko tko živi za tebe... a ja te nikako ne mogu izbaciti iz misli ma koliko se trudila... samo te još jedno molim, oprosti mi što ću se i dalje nadati da budemo zajedno, jer jedino s tobom mogu zamišljati svoj život... nadati ću se, ali i pokušati te izbaciti iz glave... naravno znam da mi ti u tome nećeš ni malo pomoći, ali trudit ću se, valjda dovoljno jako da jednom odeš iz moje glave, iz mog srca, ali neboj se nikad nećeš potpuno otići, jer ću te ja voljeti zauvijek... drugi su dečki za mene ništa, oni ne postoje, i uopće ne znam kako da krenem dalje, ali morat ću pronaći način... jedino što ću ti još napisati je da te neizmjerno volim, obožavam, ti si mi sve na svijetu, ali moram se truditi da to više ne bude tako... e pa zbogom ljubavi moja, nadam se da ću te jednom uspjeti preboljeti, i molim te da mi više ne otežavaš ovu situaciju, pusti me da te barem pokušam zaboraviti... i još samo za kraj da ti kažem što sam sve bila spremna učiniti za tebe, ali ti si sve odbacio bez imalo razmišljanja: reci što da budem biću za tebe kaži što da radim uradiću sve ne govori više da te ne vole ako želiš prijatelja evo ti ramena ako želiš moju ljubav uzmi je za sva vremena ne govori više da te ne vole kad odnio si sve reci hoću to da imam ja ću to stvoriti hoćeš li heroja ratnog otiću se boriti ne govori više da te ne vole kaži hoću snijeg da pada ja ću pričati s Bogom hoćeš me za jednu noć ljubi me i šutni nogom ne govori više da te ne vole kad odnio si sve

- 20:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

............ja ovako ne mogu dalje..........

eto, znala sam, znala sam da ono moje dobro raspoloženje neće dugo potrajat... u komi sam... osjećam se tako užasno i beskorisno.... mrzim sebe i ovaj okrutni svijet u kojem se nalazim... razlog, tj samo jedna karika koja me trenutno drži je škola... praktički nije ni počela, a ja sam već u depri zbog nje... sutra tj sad već i danas pišemo test i ja imam referat koji moram znat napamet jer se ne smije čitat... a ja evo u pola 1 nemam pojma ni jedno ni drugo, a škola mi je ujutro... ovaj predmet koji pišemo mi je u k... totalnom.... trebala sam odgovarat i digne ona mene taj dan, a ja učila ko kreten, i skoro sam sve znala, i ona me uzme pitat lekciju koju sam najmanje znala, ali nisam ni šutila govorila sam nešto i da mi 1 i 2, koma, ali da bi sve bilo još gore dala mi je i 1 iz zadaće koju nisam napisala jer nisam bila u školi taj put kad im je zadala...i sad iz tog predmeta iz kojeg sam uredno uvijek imala 5 ili 4, moje ocjene su 2,1,1, i sutra je taj test a ja nemam blage!!!!!!!!!!! užas, katastrofa!!!! ništa mi u ovom prokletom životu ne ide od ruke, ljubav mi je u k.... totalnom, a škola, nju sam totalno zapustila, prosijek koji je trebao bit 4.5 samo se spušta, sve ide na gore...cijeli život mi je sjeban, ubiti uopće nisam sretna... iz početka sam zanemarila školu zbog ljubavi, a sad sam se navikla da mi je ravno za školu, a ne smije mi bit tako, jer imam još samo 4 tjedna do kraja, a ja sam sve gora i gora, mislim da više ni ne znam učit... ne znam šta mi je... ali škola i onaj jebeni teror profesora nad učenicima mi se toliko zgadio da više nemam volje ni uhvatit knjigu u ruke... čitam gradivo, ali mi ne ulazi u glavu... fuj, mrzim školu... zašto ona mora uopće i postojat, ko da će mi u životu značit šta to što sam išla u srednju, ko da ću ta znanja ikad igdje primjenit, previše je tu bezveznih predmeta koje očito učimo samo zato da nam popune satnicu... ne mogu, umorna sam od škole, nemam volje za ničim, a praktički se nalazim na prekretnici života, gdje bi trebala razmišljat o tome da što bolje prođem i o tome koji ću fax upisat... a mene boli za sve to, baš me briga, a moram mislit na to... jer je mojima neprihvatljivo da ja budem loša u školi... ali oni ne razumiju moje probleme, kao da nikad nisu bili mojih godina... ili su oni možda bili među onima kojima je Bog dao svu sreću ovog svijeta i kojima je sve išlo od ruke... i ne znam u kojem sam ja redu stajala kad se dijelila sreća, jer je to stvar koja me u potpunosti zaobišla... i zašto sad ja tu patim i plačem nad sobom, sažaljevam se(kako jadno, al eto), a drugima je sve ružičasto, imaju nekoga ko ih voli i kog oni vole, i sve im ide od ruke... zašto nije svakom dano jednako sreće... eto nezadovoljna sam sa svojim životom skroz na skroz, i ne znam šta ću... ništa ne ispada onako kako treba... i ovaj post nebi trebala ni objavit, ali baš me briga objavit ću ga pa kud puklo... možete mislit da nisam normalna, da se to sve da sredit, ali meni je sve crno, nigdje ne vidim ni onaj tračak nade koji bi mi dao volju za dalje i zbog kojeg bi pomislila da ću možda i ja jednom bit sretna...

- 00:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.04.2006., nedjelja

evo danas je nedjelja, a od škole me dijeli još svega par sati... koma... a tako mi se neda, baš je bilo super ovih 10 dana, ali zašto sve što je lijepo kratko traje?!?! ja sam se evo maloprije probudila, dobro ne baš malo prije - prije sat vremena... razlog tome je što sam sinoć bila u svatovima (iz kojih sam se vratila jutros u pol 8), i bilo je super, baš smo se ludo zabavili, malo popili i tako.... joj mladenci su mi bili baš preslatki... no unatoč tome što sam se odlično zabavljala nisam mogla izbjeći svoju stvarnost... nisam mogla prestati misliti na njega i stalno pogledavati na mobitel i očekivati poruku od njega, ni sama ne znam zašto jer sam u sebi znala da od poruke neće biti ništa, jer zašto bi on meni slao poruke, pa nije mu stalo...mi smo frendovi... da s njegove strane, da bar i ja na tu situaciju gledam tako... bilo bi puno bolje za mene... ovako nepotrebno (ili mi je to možda potrebno u životu) mučim samu sebe i ne prestajem misliti o njemu... ja ga volim, on mene ne doživljava i to je moj život... to je ono s čim se ja moram suočavat svaki prokleti dan, svako jutro kad se probudim prvo što napravim je pomislim na njega, prije spavanja mislim na njega, a tokom dana da i ne govorim... a ubiti više ni ne znam što me na njemu privlači, već mi je sve to postalo pomalo i smiješno... spoznaja koliko čovjek može biti glup kad je zaljubljen... što naravno znači da sam i ja glupa, pa da, jesam, evo priznajem, glupa sam zato što jednostavno ne shvaćam neke stvari i ono njegovo NE, ali ni on mi u tome ne pomaže previše, to se zbilo prije 3 mjeseca, a mi i dalje kontaktiramo, ubiti kao da se to nije ni dogodilo, za njega je vjerojatno tako, ali ne kužim - ako mu nije stalo do mene zašto i dalje komunniciramo, jer inače u normalnom svijetu kad dečko odbije curu onda je to zato što iz bilo kojih razloga ne želi bit s njom, ali ju na neki način izbjegava, tj. ne kumunicira s njom kao da se ništa nije dogodilo... jer nakon tog dopisivanja u kojem sam ga pitala jel imamo šansu, i gdje je on napisao da nemamo, sad ne znam jel isti ili idući dan došla njegova poruka u smislu da se nada da se ne ljutim, da nije ništa loše mislio, i da bi bilo ok da ga pozdravim kad ga vidim... i sad ja ne znam šta mu znači to šta ću ja njega pozdravit, to što razgovaramo, dopisujemo se na netu ako on ne želi biti samnom... i non stop prevrćem tu temu, jer me to čini veoma zbunjenom, ubiti znam, a opet ne znam na čemu sam... jer uvijek će u meni postojati neka nada, da bi možda jednom, negdje i nekako nas dvoje mogli bit zajedno... i bilo bi super za mene kad bi ga mogla gledat ko frenda, jer je ok kao osoba, ali kad ja njega volim i jednostavno ne mogu protiv toga... i sad sam maloprije gledala zuhra show(inače ga ne pratim, ali tv je bio upaljen na novoj...) nina mu je bila gost, i krene ona pjevat i počne pjesma nije htjela, i ja se naravno rasplačem... joj šta ja sebi radim zbog njega... a ništa tješim se spoznajom da na faks idem što dalje od grada u kojem živim i da ću ga tamo valjda zaboravit, da će se moja ljubav prema njemu smanjiti, jer znam da neće nestati... sad idem pisat maturalni, jer mi je ostalo još jako jako malo vremena za to... vjerojatno ću rijeđe pisat postove jer ću sad ova 4 i pol tjedna imat dosta obaveza oko škole, pa onda matura.... brrrrrr...jeza me prođe kad se sjetim što me sve čeka... pozdrav

- 17:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.04.2006., petak

SREĆA SE NASTAVLJA

napokon su se zvijezde posložile da i ja budem happy neko vrijeme... ironično je to kako mi se ubiti moja najveća želja(da budem s NJIM) ne ostvaruje, a ja sam i dalje happy, bez obzira na sve... e pa to je dostignuće... nekako sam se već i pomirila sa činjenicom da nećemo bit skupa, jedino šta je moja ljubav prema njemu još uvijek ogromna, iako on to nezaslužuje(tako kažu), ali ja mislim da zaslužuje svaku pojedinu misao koju protratim na njega, a on je čest gost u mojim mislima... ali svanut će i taj dan, kad ću se probudit i moći sa sigurnošću reć: DA, PREBOLILA SAM GA, mislim da ću još dosta propatit do tog dana, ali nekako sam uvjerena da će on doć, onda kad budem spremna pustit sve k vragu, okrenut novu stranicu i započet svoj život bez njega u njemu, dobro možda bude prisutan, ali ne ovako često, ne na ovaj način... ali još nisam spremna preboljet ga, još uvijek mi je nezamisliv dan bez maštanja o njemu... a danas, još jedan u nizu sretnih dana, joj ja ovih dana samo cvijetam s onim tupim osmijehom na licu... nije meni lako... danas sam ga vidjela na istom onom mjestu gdje sam ga prvi put vidjela, gdje sam se zaljubila u njega, prvi put nakon mnogo vremena smo se opet vidjeli na tom mjestu, ali sad je drugačija situacija... tada sam mislila kako mi je on nedostupan, i da mi je netko tada rekao što ću proživjet u ovih godinu dana(pogotovo zadnjih 5 mjeseci) rekla bi mu da je zreo za ludnicu, da nema šanse da se išta od toga dogodi... a sad... sad sam opet na istom, poznamo se i znam da ga nikad neću imati, da on nikad neće biti moj, i ta spoznaja me deprimira, ali ne dopuštam mu da mi opet naruši raspoloženje... shvatila sam da moram biti jaka i oduprijet se svemu tome, ne smijem dati da me slomi ljubav prema NJEMU, već sam dovoljno patila za njim, dovoljno je suza otišlo zbog njega... i tako ja tamo, i ugledam njega kako ulazi, ostala sam zatečena i samo tupo gledala u njega... i mahne on meni, mahnem ja njemu... nakon nekog vremena je došao do mene i pričali smo... i tako sam ja sad sva u oblacima... jedino što me vraća u normalu, u ovaj svijet je maturalni rad i škola... joj, još samo 2 dana, od toga mi subota ode na pripreme za svatove u koje idem, i nemam pojma kad ću doć kući, a kao posljedica toga nedjelja će bit prespavana, znači ostaje mi večeras za pisanje, a još nisam ni počela, koma... a baš mi se nekako neda... kad se sjetim šta sam sve trebala napravit preko praznika, a od toga nisam napravila ništa... sve nekako stignem... joj ubit će me škola ove godine... sad se idem malo uhvatit pisanja maturalnog jer mi je krajnje vrijeme... pozdrav!!

- 22:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.04.2006., četvrtak

ako mi nešto ide, onda je to brisanje postova, to mi je ono, uža specijalnost... joj sad sve ponovo... killin me softly... napokon je ovo moje raspoloženje skočilo, evo već treći dan za redom sam happy... današnji dan je bio baš ok, cijeli sam dan vani, landram okolo s frendicom, a sunčica moja, nama stvarno ne može bit dosadno... danas sam i njoj rekla za blog, jednostavno joj ništa ne mogu prešutjet... sad ukupno tri osobe znaju za ovaj blog, a tako će i ostati(nadam se)... u njih imam nekako najviše povjerenja... i tako najbitniji događaj koji mi je uljepšao dan, vidjela sam svoju ljubav... ovako je to bilo... vozimo se frendica i ja kroz grad, i stanemo na stopu, ja sva happy zaključim kako stojim iza auta marke koju on vozi, i kako mi se jedan takav približava, a ja između, i sad gleda frendica u retrovizor, i viče to je ON, ja ma daj pa nije to njegov auto(malo su mi se pomiješale boje), kad ono pogledam malo bolje u retrovizor i vidim njega, vaaaau... joj a to je tako kratko bilo jer sam ja skrenula, a on je produžio ravno... šmrc... i tak, parkiramo mi, šetamo se po gradu, kad prođe on pored nas i stane na semaforu... i tako smo se pozdravili... joj osjećam se ko malo djete dok ovo pišem, jedan pogled mi je dovoljan i ja sam već u oblacima... a šta ću kad sam zaljubljena... ONA - je molila za ljubav ON - je odbijao ONA - je tražila pogled ON - joj nije davao ONA - je plakala ON - se smijao ONA -je otišla ON - je tek tada shvatio koliko ju je volio

- 23:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.04.2006., srijeda

SWEET DREAMS

nakon što sam napisala prethodni post i još malo prošvrljala po netu, sva onako happy, otišla sam spavati, i usnula prekrasan san... Ja i ON... na nekoj livadi, bilo je još ljudi iz društva(mog) ali mi smo na neku foru bili sami, ležali na toj travi... on leži pokraj mene, a ja cvjetam jer sam mu blizu... maštam o nama, kad osjetim njegovu ruku na sebi, zagrlio me, šutimo i gledamo se. ruke su nam se spojile, i dodiruju se... osjećaj neugode, ali one ugodne neugode, ubiti više je to bila neka neizvjesnost. gledamo u naše ruke koje su spojene, nitko ne izgovara ni riječ...on me grli, približavamo se jedno drugom, i bliži se naš prvi poljubac... kad ono... nešto najgore što mi se u tom trenutku moglo dogoditi... negdje u ravnini glave začula sam svoj piiiiiiiip mobitel kako zvoni, i budi me... opet sam zaboravila ugasit budilicu, koja sam ja plavuša, strašno... i ništa, zaspala sam opet, ali san se nije vratio... ne znam što se dogodilo i kako je sve završilo, možda ga opet usnem, da bar... jer sve je bilo tako lijepo, kao iz neke bajke... današnji dan protekao je u dosadi, opet smo se dopisivali, i još uvijek je osmijeh na mom licu... dva dana za redom provedena u sreći bez ijedne tužne misli, vau, dostignuće... NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA DRUGOG NEĆU VOLJETI, NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA ON NIKAD NEĆE DOĆI, GOVORILI SU "ON TE VOLI, POGLEDAJ SAMO KAKO TE GLEDA", NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA SUZA BOLI DOK PADA, NISU MU VJEROVALI KAD IM JE REKAO "RECITE JOJ DA SE VIŠE NE NADA"

- 22:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.04.2006., utorak

ONE HAPPY DAY

današnji dan mi je bio tako suuuper, baš sam sretna... napokon jedan takav dan... iako je padala kiša meni je bio sve veselo, sunčano... shvatila sam da su prijatelji zbija pravo bogatstvo, bez njih je nekako sve pusto, ali ako imaš pa makar jednog dobrog prijatelja svijet odmah dobije neki smisao, neku veselu notu... ja imam puno prijatelja i svi su mi jako dragi i uljepšavaju mi život na razne načine... i zbilja sam im zahvalna na tome... uvijek su tu kad mi trebaju, pomažu mi riješiti probleme... i u ovom im se postu neizmjerno zahvaljujem, jer da nema njih jednostavno bi pukla... današnji dan sam provela u društvu svoje best frendice koja je bila na putu par dana, i bilo nam je tako super, njeno me društvo uvijek oraspoloži, ne znam, možda zato što smo karakterno skoro identične, ponekad pomislimo da smo nešto u rodu zbog tolikih sličnosti...i uvijek smo tu jedna za drugu... i čudno je to kako i ako smo u bedu možemo se smijati pa makar glupostima, i nikad nam nije dosadno, možemo biti na kavi i samo šutjeti(što je rijetkost), a opet to nije ona neugodna šutnja, opet se razumijemo... toliko puta nam se dogodi da kažemo istu stvar u isti tren, pa kroz smijeh zaključimo da se "previše" družimo... s njom osjećam neku povezanost, kao da me razumije u potpunosti... i sretna sam jer postoji u mom životu... i tako... danas... vozim se ja kući i razmišljam o tome kako mi je ovaj dan bio fenomenalan, i kako je to jedan od rijetkih dana kad se osjećam ispunjenom i sretnom, dolazim kući, bla, bla, konektiram se na net kad ono javi se meni... pogađate?!?!?!?!? pa da - ON, ušao mi je u ovaj dan kao šećer na kraju... i njega smatram prijateljem, iako potajno želim nešto više, ali mislim da je to sve što ću ikad imati od njega i jednostavno se s tom činjenicom trebam pomiriti, ali za to će mi trebati vremena(malo više)...ali jednostavno sam sretna što mi je barem prijatelj, što komuniciramo, i što znam da mu je stalo(bar se nadam) do tog prijateljstva bar malo... danas je moj pogled na svijet drugačiji od uobičajenog, nije mi sve crno i bezizlazno-sve je dobilo neki svoj smisao, nadam se da će tako ostat i kad se probudim... Vjerujem da su prijatelji poput andjela koji nas podignu kada naša krila zaborave letjeti!!!!

- 22:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.04.2006., ponedjeljak

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ - “13 ŽIVOTNIH FRAZA”

Volim te ne zbog toga što si ti, već zbog toga sto sam ja kad sam pored tebe. Ni jedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati. Samo zato što te netko ne voli onako kako bi voljela, ne znači da nisi voljena cijelim njegovim bićem. Pravi prijatelj je ona osoba koja te drži za ruku i dodiruje tvoje srce. Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati. Nikada se ne prestaj smijati, čak ni kada si tužna. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmjeh. Možeš biti samo osoba na ovom svijetu, ali za nekoga ti si cijeli svijet. Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo provoditi ga s tobom. Mozda Bog zeli da upoznaš mnogo pogrešnih ljudi prije nego što upoznaš pravog i na tome ćeš mu, kad se to bude desilo, biti zahvalna. Ne plači zato sto se završilo. Smij se zato što se dogodilo. Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi vjerovati, samo budi opreznija. Postani bolja osoba i budi sigurna da znas tko si prije nego što sretneš nekoga novog a nadaj se da ta osoba zna tko si. Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se dešavaju onda kada ih ne očekuješ. “NIŠTA SE NE DEŠAVA BEZ RAZLOGA”

- 23:16 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.04.2006., nedjelja

SRETAN USKRS

evo da napišem post pa idem postavljat stol i pomagat mami oko ručka... ugl. jučer... da, bila sam u gradu, ali naravno, ONOG-ČIJE-SE-IME-NE-SMIJE-IZGOVORITI nije bilo(ali ako ništa bar smo se čuli)... šmrc, ali to ne znači da se nisam dobro zabavila... prvo smo frendica i ja išle po bircevima, i kasnije u disco... bilo je super, samo šta su na kraju puštali tako neke mutave pjesme da sam jedva dočekala 5 sati da mogu vozit pa da idemo doma... što je najbitnije od svega nisam mislila na njega cijelo vrijeme, ali sam shvatila da uopće ne mogu gledati druge dečke, nitko me ne zanima... a šta ću kad ga volim... eto nisam ga vidjela, a neću ga vidjet ni iduću subotu, tako da sad jedva čekam da se čujemo, nadam se da će se bar to uskoro dogodit... pusa i pozdrav i još jednom svima želim SRETAN USKRS!!! Kako bi bilo lijepo udisati zrak koji ti izdišeš, Kako bi bilo lijepo vidjeti sebe u tvojim očima i zadržati taj pogled zauvijek… kako bi bilo lijepo otvoriti oči i ugledat tebe… da bilo bi lijepo, ali hoće li ikada biti? …ne, neće…

- 13:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.04.2006., petak

SCARY

ah dva posta u jednom danu... malo previše ali moram napisat šta mi se dogodilo večeras, ajme još nisam došla k sebi... zamislite ovu situaciju... dogovor je bio da odemo kod frenda koji je sam doma, i sad došla ja po frendice i čekala ih u autu na parkiralištu od neke firme, preko puta frendicine kuće, i došle one, krenule mi, a na početku parkirališta neki stariji čovjek s lampom(meni je osobno izgledao ko da ima 5 promila alkohola u krvi) i posvijetli on u nas,ja usporila, zaobiđe auto na stranu suvozača i ja krenem, a on krene nazad pred auto, ja naglo zakočim, i krene on prema mojim vratima(ala kako sam se zasrala) i ja po gasu, a on viče, stani pička ti materina, i počne trčat za nama, a nas tri samo što ne vrištimo, koma, ali ajde uspjele smo zbrisat, joj ovo je ko iz hororca... ne znam ali ni ne želim znat ko je bio taj čovjek i što je htio, iako mislimo da je to portir iz firme, joj ma briga me, ali baš me šokiralo, noge su mi se tresle još pola sata nakon toga, užas...i niš kasnije smo došle kod frenda i večer je prošla sasvim, okey, svi smo preživjeli :)... eto toliko... pozdrav

- 22:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ODLUKA

jooooj, sve ponovo... napisala sam gotovo cijeli post, i sve mi se na neku foru izbrisalo, ubit ću se... uglavnom, donesla sam odluku, sve ću prepustiti vremenu, neka sve ide svojim tokom, onako kako treba biti, kako je sudbina odlučila, samo se nadam da ću uskoro biti sretna, jer ovako depresivna sam stvarno za ništa... ali sad sam još ok, kad se sjetim kako je bilo prije svega mjesec dana, koliko sam suza prolila... ali zašto? jer ga volim... ma ne znam više ni sama što osjećam prema njemu, mislim da je ljubav, a možda je samo zaluđenost, možda čak i navika... jer već mi je normalno postalo da u danu bar 10000 puta pomislim na njega, maštam o njemu, o nama... na svaku poruku koja mi dođe, srce zalupa 100 na sat, ponadam se da je on, ali od njega ništa... i tako dok razmišljam nailazim na dva stava, jedan govori o tome da ga zaboravim, da nastavim svoj život bez njega(to bi kao trebao biti razum), a srce, to je druga priča, sasvim suprotna, srce govori da ne mogu bez njega, ubiti ja ni nevidim dalje od njega, svi drugi su za mene ništa, a on... on je čisto savršenstvo, volim sve na njemu, a mane, njih ne vidim, ne primjećujem, jer je nemoguće da ih nema... i sad opet mogu reći da ga volim, jer da to je ljubav...eh kad bi samo znao cijelu priču, što osjećam, i koliko me sve to muči... možda bi tada shvatio da ga nikad nitko neće toliko voljeti... možda bi skupio hrabrosti i učinio nešto... jer ne znam zašto nakon svega toga on još uvijek komunicira samnom... sve me to zbunjuje...zašto mi se obraća, ako ne želi biti samnom?! jer ja njega nikad neću moći gledati kao prijatelja, uvijek ću htjeti nešto više, upravo zato jer ga volim... i mogla bi to napisati milijun puta, ali čemu kad mi to nikad neće biti uzvraćeno... i iz dana u dan radim budalu od sebe, iz dana u dan nadam se nečemu što se nikad neće dogoditi... izgubila sam svoju osobnost, i dopustila da me povedu osjećaji, dopustila sam da od mene radi što želi, da ovisim o njemu, a on samo pali pa gasi situaciju, što mene dovodi iz krajnosti u krajnost.... jedan dan sam presretna, a drugi pak na rubu ponora i tako u krug, kao da ne znam učiti na greškama... i pitam se kad će doći dan kad ću krenuti dalje sa svojim životom, vratiti se u normalu, u svakidašnjicu gdje neće biti njega, čekam taj dan a ujedno ga se i bojim, jer znam da ne mogu, ne znam i neću živjeti bez njega... i ne znam više šta da radim... ponekad sam ljubomorna na sve one koji su sretni, zaljubljeni, u vezi, tako gledajući njih, i njihovu sreću, one iskre u očima, shvaćam da je to nešto što ja nikad neću imati... ali zašto zar tako puno tražim?!? sutra je subota, a ja praktički živim za taj dan, u nadi da ću ga vidjeti u gradu... pa eto držite mi fige da se to i dogodi...

- 14:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.04.2006., četvrtak

O NJEMU...

glavni razlog postojanja ovog bloga upravo je on... osoba koju volim već više od godine dana, a između nas je veliko ništa, ubiti mogu reć da smo zadnjih par mjeseci čak i frendovi..ugl. kome god ispričam svoju, našu priču ostaju zbunjeni, ni sami ne znaju šta bi mi rekli na sve to... a ja toliko želim odgovor koji bi mi olakšao ovo stanje... cijela ta situacija između nas dvoje čini mi se zbunjujućom, a ja sam već kronično zbunjena od svega toga... a sad ukratko... prvi put sam ga vidjela prije više od godine dana i ubrzo se zaljubila u njega na temelju samog promatranja(nismo se poznavali), kasnije sam saznala nešto o njemu, a najbitnije da je 5 godina u vezi(to su bile riječi koje zbilja nisam željela čuti ali tako je bilo, i odlučila sam se ohladiti od njega, hahaha malo sutra, kad bi to bilo tako lako), i tako sam ja njega potajno željela i gledala nekih godinu dana, kad smo se napokon sasvim slučajno upoznali saznala sam da više nema curu, ah koja slučajnost, pomislila sam da je sudbina napokon na mojoj strani, i sve je bilo super, dopisivali smo se, subotom bi bili zajedno u društvu itd. jednom prilikom sam ga pitala jel imamo šanse i rekao je ne, razlozi su bili neki čudni, ponekad mi se čini čak i izmišljeni, ali najbitniji je bio razlika u godinama(5god)ajme zamisli ti razlike, no dobro, nakon toga pomislila sam ok, ohladit ću se ja od njega, mogu ja to, nećemo se više čut, izbjegavat ću ga u gradu, sve 5... ali ne, nije to moglo biti tako jednostavno, jer mi se on nakon toga nastavio javljati, i počeli smo se dopisivat još i češće, a sve to mi je opet dalo nadu, opet sam poludila za njim, opet mi je postao sve na svijetu, rekao mi je jednom prilikom da sam mu poprilično lijepa, poljubio me u obraz (ovo zvuči pomalo i smiješno kao da smo mala djeca, ali eto)... nakon tog nazovimo poljupca komunikacija nam je postala malo čudna, od tad smo se čuli nakon 3 dana i nastao je zastoj u komunikaciji, nakon toga nismo se ni čuli(a to je oko 3 tjedna)... ok razmjenimo subotom poruke tipa di si, ali to ni ne brojim pod komunikaciju... ali ovu subotu opet smo bili zajedno u društvu, joj kako mi je super kad sam u njegovoj blizini, da znam, zaljubljena sam, jako jako jako...i sad nakon svega toga što se dogodilo, ja ostajem zbunjena, ne znam na čemu sam, odnosno znam da on ne želi biti samnom rekao mi je to, ali od toga je prošlo već 3 mjeseca, a ja jednostavno ne želim vjerovati da on još uvijek tako misli...mrzim ovu situaciju, ponekad mrzim i njega jer mi sve ovo radi, jer ovisim o njemu, o njegovom osmijehu, lijepoj riječi...moje raspoloženje u stanju je u dva dana otići iz krajnosti u krajnost... svi mi kažu da krenem dalje, ali ne mogu, ja ne vidim dalje od njega, za mene drugi ne postoje... evo za sad je to sve što se naše situacije tiče... bit će toga još, ne sumnjam...

- 13:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.04.2006., srijeda

PRVI I NAJTEŽI

ah... da... treba sad napisat i taj prvi post... hm, zašto sve prvo mora biti najteže :)...a valjda to mora biti tako... ne znam trenutno ni o čemu da pišem... ubiti pišem ovaj post tek toliko da imam nešto napisano...vjerojatno kad me uhvati inspiracija biti će tu i malo pametnijih postova od ovog... :) u opisu sam već navela teme o kojim bi mogla pisat, pa nema smisla to ponavljati...nešto o meni, pa evo pošto želim da ovaj blog bude anoniman moje ime će bit hannah, još sam jedna u nizu usamljenih cura, ipak je ljubav najkompliciranija stvar na svijetu i ja sam jedna od onih koja još nije otkrila taj misterij...ali očito to nebi bilo to kad bi sve bilo jednostavno...škola... mrzim ju...ali sad su praznici pa nemam brige... ma za prvi post je i ovo dosta... pozdrav!

- 22:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.