Marketing
ODLUKA
jooooj, sve ponovo... napisala sam gotovo cijeli post, i sve mi se na neku foru izbrisalo, ubit ću se...
uglavnom, donesla sam odluku, sve ću prepustiti vremenu, neka sve ide svojim tokom, onako kako treba biti, kako je sudbina odlučila, samo se nadam da ću uskoro biti sretna, jer ovako depresivna sam stvarno za ništa... ali sad sam još ok, kad se sjetim kako je bilo prije svega mjesec dana, koliko sam suza prolila... ali zašto? jer ga volim... ma ne znam više ni sama što osjećam prema njemu, mislim da je ljubav, a možda je samo zaluđenost, možda čak i navika... jer već mi je normalno postalo da u danu bar 10000 puta pomislim na njega, maštam o njemu, o nama... na svaku poruku koja mi dođe, srce zalupa 100 na sat, ponadam se da je on, ali od njega ništa... i tako dok razmišljam nailazim na dva stava, jedan govori o tome da ga zaboravim, da nastavim svoj život bez njega(to bi kao trebao biti razum), a srce, to je druga priča, sasvim suprotna, srce govori da ne mogu bez njega, ubiti ja ni nevidim dalje od njega, svi drugi su za mene ništa, a on... on je čisto savršenstvo, volim sve na njemu, a mane, njih ne vidim, ne primjećujem, jer je nemoguće da ih nema... i sad opet mogu reći da ga volim, jer da to je ljubav...eh kad bi samo znao cijelu priču, što osjećam, i koliko me sve to muči... možda bi tada shvatio da ga nikad nitko neće toliko voljeti... možda bi skupio hrabrosti i učinio nešto... jer ne znam zašto nakon svega toga on još uvijek komunicira samnom... sve me to zbunjuje...zašto mi se obraća, ako ne želi biti samnom?! jer ja njega nikad neću moći gledati kao prijatelja, uvijek ću htjeti nešto više, upravo zato jer ga volim... i mogla bi to napisati milijun puta, ali čemu kad mi to nikad neće biti uzvraćeno... i iz dana u dan radim budalu od sebe, iz dana u dan nadam se nečemu što se nikad neće dogoditi... izgubila sam svoju osobnost, i dopustila da me povedu osjećaji, dopustila sam da od mene radi što želi, da ovisim o njemu, a on samo pali pa gasi situaciju, što mene dovodi iz krajnosti u krajnost.... jedan dan sam presretna, a drugi pak na rubu ponora i tako u krug, kao da ne znam učiti na greškama... i pitam se kad će doći dan kad ću krenuti dalje sa svojim životom, vratiti se u normalu, u svakidašnjicu gdje neće biti njega, čekam taj dan a ujedno ga se i bojim, jer znam da ne mogu, ne znam i neću živjeti bez njega... i ne znam više šta da radim... ponekad sam ljubomorna na sve one koji su sretni, zaljubljeni, u vezi, tako gledajući njih, i njihovu sreću, one iskre u očima, shvaćam da je to nešto što ja nikad neću imati... ali zašto zar tako puno tražim?!?
sutra je subota, a ja praktički živim za taj dan, u nadi da ću ga vidjeti u gradu... pa eto držite mi fige da se to i dogodi...
Post je objavljen 14.04.2006. u 14:38 sati.