
nakon što sam napisala prethodni post i još malo prošvrljala po netu, sva onako happy, otišla sam spavati, i usnula prekrasan san... Ja i ON... na nekoj livadi, bilo je još ljudi iz društva(mog) ali mi smo na neku foru bili sami, ležali na toj travi... on leži pokraj mene, a ja cvjetam jer sam mu blizu... maštam o nama, kad osjetim njegovu ruku na sebi, zagrlio me, šutimo i gledamo se. ruke su nam se spojile, i dodiruju se... osjećaj neugode, ali one ugodne neugode, ubiti više je to bila neka neizvjesnost. gledamo u naše ruke koje su spojene, nitko ne izgovara ni riječ...on me grli, približavamo se jedno drugom, i bliži se naš prvi poljubac... kad ono... nešto najgore što mi se u tom trenutku moglo dogoditi... negdje u ravnini glave začula sam svoj piiiiiiiip mobitel kako zvoni, i budi me... opet sam zaboravila ugasit budilicu, koja sam ja plavuša, strašno... i ništa, zaspala sam opet, ali san se nije vratio... ne znam što se dogodilo i kako je sve završilo, možda ga opet usnem, da bar... jer sve je bilo tako lijepo, kao iz neke bajke...
današnji dan protekao je u dosadi, opet smo se dopisivali, i još uvijek je osmijeh na mom licu... dva dana za redom provedena u sreći bez ijedne tužne misli, vau, dostignuće...
NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA DRUGOG NEĆU VOLJETI,
NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA ON NIKAD NEĆE DOĆI,
GOVORILI SU "ON TE VOLI, POGLEDAJ SAMO KAKO TE GLEDA",
NISU MI VJEROVALI KAD SAM IM REKLA DA SUZA BOLI DOK PADA,
NISU MU VJEROVALI KAD IM JE REKAO "RECITE JOJ DA SE VIŠE NE NADA"

Post je objavljen 19.04.2006. u 22:19 sati.