nedjelja, 29.12.2024.
Retarde
petak, 27.12.2024.
Za koga ćete glasati?
Dragan Primorac:
Miro Bulj:
Zoran Milanović:
Branka Lozo:
Marija Selak Raspudić:
Tomislav Jonjić:
Niko Tokić Kartelo:
Ivana Kekin:
srijeda, 25.12.2024.
Stepenice za raj i pakao
Dolje u pakao ili gore u raj, a istim stepenicama. Tako nekako ispada ova naša stvarnost. Možemo je vazda gledati na ta dva načina, baš kao ovu dolje otpičke varku. Podsjeća to na onaj bend za svadbe i sprovode. Što sam stariji, sve više zaista na taj način promatram svijet oko sebe i u sebi - kao dvosmjernu cestu čiji smjer ovisi samo o perspektivi koju smo odlučili zauzeti. Ono što nam naša mentalna percepcija složi, naloži, uloži, založi, razloži ili na ekran svijesti položi, to ćemo vidjeti kao dinamički obrazac koji se predstavlja kao zbiljnost, vrlo slično filmu koji se bazira na 24 sličice u sekundi. Stvar, naravno, nije tako jednostavna kako se ovdje prikazuje jer znamo da se ljudi masovno zavaravaju kako su, na primjer, uložili upravo na porođenje Isusa Krista i, posljedično, na njegovo uskrsnuće par mjeseci kasnije. Ulaže se u beskonačan broj hazardnih opcija koje - baš poput droge - privremeno daju rezultat ili predah od strave života. A onda opet, Nečastivi nerijetko ulaže umjesto nas pa to daje stravu života, mnogima kroz cijeli život, baš kao da su prokleti.
Hazardne su opcije uvijek one opcije za koje nismo sigurni da će nas dovesti do kraja puta, otprilike kao da iz Zagreba krenemo autobusom prema Splitu pa zaglavimo kod Macole. Slušali smo i čitali o posebnim pojedincima koji su se ufali u (personalnog) Boga, utjelovljenog u ovo ili ono povijesno ili metapovijesno biće - tim je pojedincima navodno uspjelo doći od Zagreba do Splita po velikom snijegu a da ne zapnu kod Macole. Nitko se od nas, međutim, ne pronalazi niti osjeća takvim pojedincem. "Prijatelj Savao, ili hebrejski Šaul, koji se na Cipru odlučio po latinski nazvati Pavlom, pričao mi je jednom o tome kako je na putu za Damask susreo Isusa koji ga je upitao zašto ga progoni. Kune mi se da je to istina, da ništa ne izmišlja." Katkad nam se, tako, drugi kunu da treći ne lažu, a katkad se i drugi kunu da ne lažu. Na nama je da vjerujemo i da se ufamo.
Veći sam dio života proveo u razabiranju tko ne laže, a tko laže, vjerujući i ufajući se u svoju intuiciju. Do svoje 22. godine smatrao sam se što ateistom, što nihilistom, iako su mi svi parapsihološki fenomeni oduvijek, dakle još od vremena djetinjstva, bili sami po sebi razumljivi i moja je vjera u njih postojala sasvim neovisno o mojemu ateizmu/nihilizmu. Od 22. godine nadalje dogodio se u meni velik preokret onog dana kad sam saznao za Sathyu Sai Babu, južnoindijskog duhovnog učitelja kojeg mnogi Indijci kao i milijuni diljem svijeta smatraju avatarom (avatâra na sanskrtu znači silazak, advent, došašće), tj. utjelovljenim Bogom. Sathya Sai Baba probudio je moju vjeru, moj intuitivni osjećaj za Isusa Krista. Također i za cjelokupno ezoterijsko i okultno naslijeđe čovječanstva. Doslovno kao da se u meni otvorila jedna nova dimenzija, dimenzija Duše, nakon čega više nikada ništa nije bilo isto. Tako je ostalo do danas, to se nije promijenilo. Zahvaljujući toj novoj dimenziji u mojem su se vidokrugu svijesti pojavili Ramakrishna, Vivekananda, Yogananda, Huang Po, H.P. Blavatsky, Rudolf Steiner, Jiddu Krishnamurti, Ramana Maharshi, Nisargadatta Maharaj, U.G. Krishnamurti... I Carlos Castaneda, naravno. Ali, također, i Franjo Asiški, Tereza Aviljska, Toma Akvinski, Ibn Arabi, Padre Pio, Majka Tereza...
Zbog svih njih ja nisam zapeo kod Macole, gdje postoje sve blagodati za ugodnu zabavu i za sve ono što je potrebno čovjekovu tjelesnome biću, već koji kilometar dalje, na nekom neobilježenom mjestu, gdje snijeg nemilice pada i sve se rute i kote iz sekunde u sekundu brišu s lica zemlje, iz svih sustava i također iz samoga uma. I sad vi vidite/odlučite gdje je najbolje zapeti. :)
nedjelja, 22.12.2024.
Molitva za oprost
"Ovaj bi tekst trebao započeti izrazima sućuti roditeljima ubijenog djeteta u osnovnoj školi u Prečkom. Riječi kojima bih to izrazila u ovom trenutku nemam. Učiteljica se bori za život, ne znam u ovom času je li joj to uspjelo, zbrinjavaju se ranjena djeca. Napadač je, saznajemo, maskiran ušetao u školu, naoružan hladnim oružjem, s namjerom da ubija. Napadač je znao da u školu može ušetati s nožem i naoružan, da nema barijere koja bi ga u tom pohodu mogla spriječiti.
Imao je psihičke smetnje, doznajemo. Znali smo to i bez izjave ministra. Znali smo i znamo, kao što je znao i napadač, da su škole nebranjene. Sve edukacije, radionice i nulte tolerancije nasilja nisu mogle spriječiti ovaj užas. Količina agresije koja je metastazirala u društvu, intenzitet verbalnih i fizičkih napada na djelatnike škola, nedovoljna spremnost da se agresivna ponašanja ozbiljno i bez iznimke sankcioniraju pokazuje nam da svi mekani i asertivni pokušaji padaju u vodu kad se dogodi ovakva tragedija.
Da, upadaju psihički bolesne osobe i u branjene ustanove, ali ne odmaknu daleko. Škole su nam i prije ovog napada bile izložene agresiji svake vrste, neozbiljno shvaćenoj i nesankcioniranoj. Učenici i profesori trajne su žrtve nasilja, vršnjački bullying i roditeljske prijetnje njihovi su svakodnevni pratioci. Počinitelji znaju, kao što je znao i ovaj, da je škola nebranjena. Možda će se nekome u ovom trenutku činiti bezosjećajnim uspoređivanje masakra i položaja škole u društvu, ali ta ranjivost i nebranjenost, nespremnost za ozbiljno kažnjavanje agresije učinila je, između ostalog, školu u Prečkom savršenom metom.
Pišem ovo, dakako, iz pozicije učiteljice, do srži potresena, prisjećajući se, posve ljudski, svih trenutaka kad smo ja ili moji kolege osjetili da nam nitko ne čuva leđa i da ne možemo obraniti ni djecu koja su nam povjerena. Što god tko mislio o učiteljima, a misli svatko što mu se prohtije, u napadu će najprije krenuti zaštititi učenike. Kakav god kaos da bio.
Što je bio motiv ovog divljačkog napada ne znamo niti je važno. Traženje motiva može biti interesantno policiji, može i psihijatrima, ali znamo sa sigurnošću da ne postoji nikakav motiv da se ubije u školi sedmogodišnje dijete i u luđačkom pohodu rani još pet, šest, sedam. Traženje motiva upravo je uvredljivo. Uvredljivo je pomalo, a znam da sam emotivna i ne posve racionalna, spominjanje psihičke bolesti. To što čovjek ima problema s mentalnim zdravljem ne znači uvijek da je neubrojiv. Obukao se da ga se ne prepozna i otišao tamo gdje je znao, ponovit ću, da ga nitko i ništa neće spriječiti. Nema to puno veze s mentalnim zdravljem, to je posve jednostavna računica.
Osobe s poteškoćama mentalnog zdravlja, uostalom, puno su, puno češće žrtve, nego počinitelji. Jasne, brze i nedvosmislene kazne za svaki oblik agresije, bez iznimke, vjerujte mi, a znam jer sam puno o tome učila, razumiju i puno primitivnija bića od nas. Škole su nam već odavno pod otvorenom vatrom. Naši učenici, moji kolege i ja. Što god napravili ubuduće neće vratiti život ovog djeteta niti će njegove roditelje zanimati što se po tom pitanju poduzima, ali znajte, škole su nam nebranjene. To već dugo osjećaju i oni koji napadaju i oni koji se bespomoćno brane.
Da je ovo neki drugi tekst bijesno bih tu stala, ali ovo nije neki drugi tekst. Ovo je vapaj. Dragi roditelji tog malog pačeta kojem je potpuno užasno, besmisleno i posve nepojmljivo oduzet život, ja i dalje nemam riječi kojima bih izrazila sućut, niti vam je to važno, niti ćete ovo pročitati, niti mogu reći da su moje misli s vama. S vama je cijelo moje biće koje je moglo biti na mjestu te učiteljice i makar zna da je besmisleno, moli za oprost."
Tanja Mravak
petak, 20.12.2024.
Narodi nam se kralj na breskvi
utorak, 17.12.2024.
Nebo, sateliti
Pretpostavimo li da su "dronovi" iznad američkog neba u posljednjih mjesec dana zapravo izvanzemaljske letjelice ili barem letjelice neljudskog porijekla, koju bismo poruku mogli iščitati iz tog događanja? Jedna bi poruka mogla biti ovakve vrste:
"Za početak, želimo vam pokazati u kojoj vas mjeri vaša Vlada obmanjuje, u kojoj je mjeri kadra uskraćivati vam esencijalne informacije čim zaključi da bi one mogle izazvati opću histeriju i kaos. Ovim začudnim zbivanjem izazivamo javnost na reakciju i zasad smo zadovoljni odgovorom. Istovremeno, vidimo da se FBI i još više Pentagon sve više ukopavaju jer su to organizacije i sustavi koji su duboko kristalizirali u neadekvatne obrasce odgovora budući da su trajno zadojeni ekstremno zatucanom idejom ili čak ideologijom o zaštiti građanstva. Ta ideja ili ideologija možda se pojavila nakon radio-izvedbe 'Rata svjetova' Orsona Wellesa 30. listopada 1938., koja je izazvala paniku kod veoma malog broja slušatelja ali je njihova reakcija naknadno globalno odjeknula i dobila na značenju. Tzv. sigurnosne i tajne službe kako SAD-a tako i drugih zemalja polaze od pretpostavke da je narod ili kolektiv jedno polusvjesno krdo unutar kojeg trajno prijeti efekt sinergije različitih psihosocijalnih čimbenika, pri čemu - smatraju tajne službe - taj združeni sinergijski efekt nikada nije dobar, bez obzira na to proizlazi li on iz negativnih ili iz pozitivnih društvenih premisa. Za tajne službe, dakle, nikada i ni u kojem slučaju društvena sinergija ili bilo kakav izvanserijski društveni konsenzus nisu povoljni jer su presnažni, jer imaju prevelik potencijal za društveni prevrat. U tome se tajne službe SAD-a i Rusije nimalo ne razlikuju. Psihologija koja stoji iza njihova načina zaključivanja shvatljiva je, pa ipak, već dugo više nisu vremena na koja bi se ta psihologija mogla primjenjivati. Iako se izvana, a zbog načina na koji mediji i vladajuće strukture izvještavaju o stvarima i pojavama, to ne primijeti u velikoj mjeri, ljudi ipak žive u bitno promijenjenim okolnostima svijesti, spoznaje i razumijevanja. Već samo ankete o vjerovanju u NLO-e to zorno prikazuju - ogroman postotak ljudi nema baš nikakav problem s tim da u svemiru postoji inteligentan i visokorazvijen izvanzemaljski život i da je on već dugo prisutan na Zemlji i oko nje. Ususret toj činjenici mi smo krenuli kad smo nedavno odlučili snažno intenzivirati svoju poruku Zemljanima. Ponašamo se lukavo, vispreno, namjerno sa simboličkim nabojem, jer u ovoj fazi želimo poslati poruku onima koji su dovoljno lucidni da je pravilno iščitaju. Na sličan način svi duhovni učitelji vazda djeluju prema svojim učenicima - to je obrazac koji istovremeno i poučava i učeniku ostavlja njegovu volju da djeluje slobodno i iz vlastite inicijative.
Čovječanstvo mora znati prepoznati i znati izabrati. Kristalizirane vladajuće strukture sve teže i impotentnije u tome sudjeluju, diljem svijeta. Neadekvatnost odgovora postala je univerzalnom činjenicom u svim Vladama svijeta. Kao prvo, čim čovjek u nekoj zemlji postane dijelom vlasti, bilo zakonodavne, izvršne ili sudbene, on mijenja svoju svijest, njegova se svijest snažno hipnotički pripaja određenoj astralnoj hijerarhiji. Taj je fenomen neizmjerno snažniji tamo gdje je na vlasti diktatura ili vojnopolitička strahovlada, ali je snažno prisutan i kod najrazvijenijih demokracija Europske Unije. Pripadnost Sili Države ima ogromnu astralnu moć u ovom periodu čovječanstva. I najbolji se umovi pogube jednom kad postanu službenici FBI-a, CIA-e ili još kriptičnijih državnih službi.
Nije istina da je naš 'dron' spriječio medicinski helikopter da sleti i pruži pomoć. Istina je da je pilot helikoptera vidio našu letjelicu na udaljenosti od nekoliko stotina metara pa je u nepotrebnu strahu odlučio otkazati slijetanje. Njegova odluka nije bila racionalna, no prirodno je da se on profesionalno odlučio zaštititi nedovoljno istinitim iskazom. Također, nije istina da smo ometali promet na jednom od njujorških aerodroma. Dronovi koji su ondje bili viđeni nemaju veze s nama. Budući da naše pojačano pojavljivanje nad saveznom državom New Jersey i nad susjednim saveznim državama, kao uostalom i ponad cijelog SAD-a, traje već neko vrijeme, svakako duže od mjesec dana, prirodno je da će se paralelno pojaviti mnoge neodgovorne individue koje će svojim dronovima opstruirati normalno prometovanje ljudi i roba. Ta se činjenica nije mogla izbjeći. Nama je jasno da će Snage Zla taj i mnoge druge slične događaje nastojati iskoristiti kako bi naše djelovanje prikazale krajnje opasnim, no mi vjerujemo da je društvo Amerike dovoljno zrelo i snažno kako bi odbacilo taj udar Sila Zla i nastavilo pravilno prepoznavati Obrazac koji svima vama nudimo.
Mi smo ovdje. Nismo nasilni. Djelujemo na način koji vas zbunjuje i koji ne daje odgovore. Nitko nije u stanju objasniti ove događaje - to je glavna poanta i poruka. Tu poruku valja pounutriti. Kao što nitko nije mogao predvidjeti ovu fazu, tako, vjerujte, nitko neće moći predvidjeti sljedeću. Mi imamo silno superioran kapacitet poučavanja, u to ne trebate sumnjati. Smisao je poučavanja uvijek proširenje svijesti i u konačnici kolektivno proširenje paradigme."
petak, 13.12.2024.
Sprema li nam se Intervencija?
utorak, 10.12.2024.
Tko nam je ukrao Božić?
Božić nam je, naravno, ukrao Grinch, a tko bi drugi? I ne, ime Grinch nema veze s grincajgom na kojem su Tuđmanovi uštedjeli 210 000 njemačkih maraka i 15 000 dolara te ih stavili na neprijavljeni bankovni račun, koji je onda jurodiva Ankica Lepej ocinkarila zavidnoj svjetini.
Ovaj post, dakle, nije o tome tko nam je ukrao Božić. Jebeš Božić. Krađa Božića samo je još jedna američka korporativna podvala unutar široko postavljene manipulativne komande: natjerati ljude da mahnito i nekontrolirano kupuju besmislene stvari koje im ni za što ne trebaju. U skladu s tom korporativnom podvalom svakako je i priča o tzv. duhu Božića, posebno romantičnom zimskom ozračju vezanom za Coca-Colu. Svi smo masovno popušili tu priču o duhu Božića jer taj današnji duh Božića - nemojmo se zavaravati - nema baš nikakve veze s duhom Božića naših baka i djedova, ili bi sad već trebalo reći: naših prabaka i pradjedova, kao što ni duh Božića naših prabaka i pradjedova nema baš nikakve veze sa shizofrenom crkvenom pričom o rođenju (jednog i jedinog pravog) Boga, kojeg je na Zemlju poslao (jedan i jedini pravi) Bog te Ga/Sebe na koncu žrtvovao na križu kako bi otkupio grijehe svijeta sve do kraja svijeta, u smislu: množite se i griješite i ne brinite jer sam Ja, vaš jedan i jedini pravi Bog, otkupio sve vaše grijehe jednom zauvijek kad sam Sebe poslao na Zemlju i raspet se vratio Sebi, a do vas je samo da se pokajete svaki put iznova kad sagriješite svaki put iznova. U matematici je nemoguć odnos Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga poznat kao transcendentni iracionalni broj pi, pri čemu se lijevo od zareza nalazi broj 3 koji označava Sveto Trojstvo, dok su svi beskonačni brojevi desno od zareza griješnici iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kojima je ovo Sveto Trojstvo, a ne zna se kako, oprostilo grijehe. Zajebavam se, naravno.
Ako nije o tome tko nam je ukrao Božić, a o čemu je onda ovaj post? Možda o našemu vrlom zdravstvenom sustavu?
Sanja Modrić piše u OVOM članku upravo do u detalje o onome o čemu sam danas u rano popodne razgovarao sa ženom pa sad više ne znam prisluškuje li ona nas ili mi nju. Bilo kako bilo, za slučaj da vam portal Telegram dadne samo prvih nekoliko rečenica tog članka, vaš voljeni bloger potrudio se sačuvati ga cijelog te vam ga ovdje i podastire na znanje i ravnanje:
Vrsna radiologinja s doktoratom i primarijatom – moja prijateljica pa znam – otišla je nedavno u mirovinu iz velikog zagrebačkog doma zdravlja koji radi na četiri lokacije u gradu. Htjela je ostati, pisala je molbu da nastavi raditi u javnom zdravstvu, ali rekli su da je, hvala lijepa, ne trebaju. Odmah ju je angažirala privatna klinika.
Sada su u tom istom domu zdravlja izvjesili obavijest koju vidite na slici: kad njihovim pacijentima zatreba ultrazvuk dojke, abdomena ili štitnjače, neka znaju da na termin mogu računati od rujna 2026. godine pa nadalje. Bogu za plakati. Neka se strpe najmanje 21 mjesec. Do tada tko živ, tko mrtav.
I jasno da će svatko tko bude mogao platiti otići u kakvu privatnu kliniku i tamo za tri dana obaviti pretragu koja mu je nužna. Teško je ikoga uvjeriti da upravo to ne žele postići s ovom karikaturom od lista čekanja na sve strane. Ni moja liječnica primarne zdravstvene zaštite nema nikakve dileme. To rade namjerno, kaže mi, da se ide k privatnicima.
Građani dva puta plaćaju zdravstvenu uslugu
Isto govori i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, koja godinama dobiva najviše pritužbi upravo na zdravstvo. U svom izvještaju otvoreno konstatira da javni zdravstveni sustav gura bolesne ljude prema privatnom sektoru. Tako građani dva puta plaćaju zdravstvenu uslugu, kroz doprinose i onda opet iz džepa kad je ne mogu dobiti. Oni koji si alternativu ne mogu priuštiti, ostavljeni su na brisanom prostoru.
Privatnih bolnica, klinika i ambulanti ima već na stotine i stalno se otvaraju nove. U njima – čast rijetkim poslodavcima i vlasnicima koji svoj kadar drže na plaćama – uglavnom rade u fušu isti liječnici koji su zaposleni u hrvatskim bolnicama. Među vlasnicima privatnih klinika sve vrvi od šefova i predstojnika bolničkih odjela u javnom zdravstvu, njihovih žena i rodbine. Mnogi od njih preko reda šalju svoje pacijente na pretrage u državne bolnice i laboratorije u kojima su na visokim položajima, to jest koriste javno zdravstvo kao servis za svoj privatni biznis.
Ogromni prihodi privatnih ustanova
Prema podacima Fine, privatne zdravstvene ustanove postigle su u godinu dana prihod od 344 milijuna eura. S njima u sve većem obimu posluje državni HZZO koji im direktno podvodi pacijente. S privatnicima HZZO ugovara gomile postupaka i za to im se plaćaju milijuni eura iz javnog fonda. Tu ”sinergiju” promovirao je ministar zdravstva Vili Beroš kao rješenje za skraćivanje lista čekanja. Liste čekanja se nisu skratile.
Probajte se preko internetskog sustava HZZO-a naručiti za bilo koju zdravstvenu uslugu pa ćete vidjeti što je pakao. Ja nisam uspjela, vjerojatno sam preglupa za snalaženje u IT sustavu tipa onoga koji je Ministarstvo ugovorilo s firmom cvjećara. Beroš više nije ministar jer je pod istragom USKOK-a za trgovanje utjecajem i za primanje mita. Istraga tvrdi da se ministar utalio s kriminalnim podzemljem za pljačkanje javnog zdravstvenog proračuna. Postupak javne nabave u zdravstvu kompromitiran je na najgori mogući način, s vrha vrhova sustava.
Mega ugledni liječnik i zdravstveni poduzetnik koji se ne petlja s državom kaže mi prije dva dana da je korupcija u zdravstvu tolika da je se više ne da iskorijeniti i da je to što su našli Berošu prava smijurija prema pravim razmjerima te stvari koja se odvija pod krinkom javnih nabava i ostalih prikrivenih manevara.
Što u takvom sektoru može Irena Hrstić?
Plenković i vladajuća stranka kandidirali su za predsjednika države Dragana Primorca, vlasnika jedne od najvećih privatnih klinika u državi, koja također posluje s HZZO-om. Kao što pokazuje i primjer s početka ovog teksta, javnom sustavu posvuda nedostaje liječnika i drugog osoblja. Žene ne mogu doći do ginekologa, nema pedijatara za djecu, pulmologa, obiteljskih liječnika itd. Nema logopeda ni dječjih psihijatara.
Golemi dio postave liječnika primarne zdravstvene zaštite je ostario i pomalo ide u penziju, ali Ministarstvo zdravstva se nije pobrinulo da se generacijski problem premosti pravovremenim planiranjem. Uslugu na otocima i u zabačenim krajevima Hrvatske, gdje također žive ljudi, bolje je i ne spominjati. Na čelu skoro svih državnih bolnica su HDZ-ovi politički postavljeni ravnatelji i ista takva upravna vijeća. Vlada je od ove godine podržavila i sve županijske i gradske bolnice u državi pa će se i njima upravljati na isti način.
Eto takvo je zdravstvo preuzela nova ministrica Irena Hrstić. Što li će napraviti u sektoru koji treba prvo poravnati bagerom pa izgraditi iznova, to ćemo vidjeti. Kažu kolege da je radišna, ali nisu kod nje zapazili ni širih vizija o javnom zdravstvu, ni potrebne čvrstoće. A onome tko toga nema, bolje se ovog raspadnutog sustava i ne prihvaćati.
Ili ipak ovaj post nije ni o tome? Hm, sad sam već pomalo zbunjen. Pa o čemu je onda? Eh, da, sad sam se sjetio! Sinoć, ili točnije još rano s večeri, htio sam napisati post povodom smrti Siniše Šveca, rodonačelnika nevinog seksizma (iako nisam siguran je li u ovom videu glas Švecov ili Pehov, Švec je svakako bio poznat po rubno-seksističkim vicevima, no zapravo je bio dobar i bezazlen kao neki veliki uskršnji zeko). Iz intervjua danog Jeleni Svilar davne 2014. izdvajam ovih nekoliko odlomaka:
Formatiranje je započelo kasnije, medijskim fejsliftingom Obiteljskog radija u Antenu Zagreb. Format je tu algoritam za zgrtanje novca, bez svijesti o zatiranju medijskog prostora, no pokazao se i kao izvrsno lobotomizirajuće sredstvo za pretvaranje slušatelja u opčinjene zombi-likove konzumerizma. “Oh, kako je vani lijep dan”, cvrkuće iz zvučnika hipsterizirana radio-voditeljica, “a da bi vam bio još ljepši, otiđite u šoping-centar i kupite nepotrebnu stvar, jer jedino tako ste kul i prihvatljivi društvu. A u međuvremenu, ako vidite gužvu u prometu, nazovite nas pa ćemo vam reći da je gužva u prometu!” Maloumno, zar ne?
Možemo gunđati, negodovati, pa i ismijavati format, pogotovo ove nakazne varijante njemačkoga, non-disturbing, podgrijanoga medijskog čušpajza, no s prvim formatiranjem radija započeo je ireverzibilan proces. Najtragičnije je što neki više ne moraju sputavati svoju programsku kreativnost, pa svjesno kopiraju glupavi Antena-format i sami sebe pretvaraju u poluinteligentne promotore kvazisadržaja; pritom mislim na HR 2 i neke urednike koji valjda smatraju da su tako u trendu… kakva tragična zabluda! Format koji guraju Antena, Soundset, u posljednje vrijeme Otvoreni, pa i Radio 101 (koji, po mojoj slobodnoj procjeni, ima više od 70 posto formatiranog sadržaja), već bere prve žrtve. Dovoljno je usporediti slušanost tih stanica otprije godinu dana i danas, pa da se shvati da je ljudima sve manje super slušati “najbolji glazbeni miks” i “samo dobru glazbu” na “tvom friendly radiju”.
Kada i ako netko konačno uključi pamet, shvatit će da se format može raditi i tako da nitko ne prepozna format i da ga takvo formatiranje ne iritira, kao što iritiraju ove cvrkutave platforme za sviranje izlizane pop-glazbe. No kako smo mi u svemu zadnji, tako će se i promjena formata i fino sadržajno preslagivanje radija dogoditi jednom u budućnosti, kada radio više nikome neće biti interesantan. Jer će se sve potencijalne slušatelje već ubiti u pojam kombinacijom iste glazbe i besmislenih informacija.
Radio sam oduvijek shvaćao kao privilegij da javno kažem ono što većina misli ili barem većina onih kojima sam okružen. Znao sam da su neke izgovorene stvari na tankoj granici dobrog ukusa i politički nekorektnoga humora, no nikada nisam dvojio treba li ih javno komentirati. Ipak, treba biti pošten pa reći da to ne bih mogao nigdje drugdje osim na bivšoj Stojedinici; to je bio slobodan medijski prostor, do jednog trenutka otvoren svakome tko je imao što suvislo kazati ili komentirati. Drugdje nešto takvo nije bilo moguće… A u budućnosti? Eter je praktički zacementiran isforsiranim feel-good cvrkutanjem o glupostima tipa svjetski dan žaba, svjetski dan šaha, dan muškaraca koji plaču na poeziju ili urnebesno veselih “izvještaja” sa snimanja lokaliziranih spotova za Pharrellov “Happy”. Prvo, da bi nešto komentirao, moraš biti informiran. A većina trenutačnih radijskih “zvijezda” informirana je kao i svaka opica u zoološkome vrtu. Drugo, ako želiš aktivirati suvisli sadržaj, vlasnik ti to neće dopustiti… Tako da je s financijskom propašću Radija 101 nestala i posljednja mogućnost za kakvu-takvu medijsku provokaciju. Najtužnije je što neki ljudi medijskom provokacijom smatraju Milivoja Luleka i njegovo telefonsko maltretiranje starog i neukog svijeta.
Nešto me, međutim, kopka. Kao da ni smrt gurmana Šveca nije bila onaj pravi povod za pisanje ovog posta. Hm hm hm. Hm hm. Hm. Iz dubina pokvarene mašte i prljavih strasti nadolazi mi da je pravi razlog za ovaj post zapravo bio metapoetsko čitanje Ustava od strane Shakespearovića, pardon, Šeksparovića i bratije, a u vezi minhauzenovskog samoproduljenja mandata ustavnim sucima tj. samima sebi. Da, da, da, to je bio pravi razlog! Pa evo, za početak pogledajte OVAJ razgovor s redovitim profesorom na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Đorđetom Gardaševićem. Za sredinu ustavnog kolača pročitajte FB-objavu Zorana Milanovića od 9. prosinca 2024. malo iza podneva:
Nije to bila glasina, kako sam se nadao, već nezapamćeni udar na ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Na prijedlog predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, dojučerašnji saziv Ustavnog suda sam je sebi produžio mandat. Osnove za to ne samo da nema u Ustavu, već Ustav izričito propisuje kada završavaju mandati ustavnih sudaca. Nikakvo tumačenje ne može dati sucima Ustavnog suda pravo da sami sebi, proizvoljno, suprotno izričitoj ustavnoj normi produljuju mandat.
O razmjerima udara koji je napravio dio sudaca Ustavnog suda najbolje govori činjenica da je prilikom posljednje izmjene Ustava razmatran i prijedlog da ustavnim sucima traje mandat do izbora novih. Takav prijedlog je odbijen i usvojeno je postojeće ustavno rješenje – da se mandat može produžiti do izbora novih sudaca, ali najduže šest mjeseci. To je jedina i prava volja ustavotvorca i to kaže tekst Ustava. Svako drugo tumačenje je zloupotreba i mijenjanje Ustava. Mandat sudaca ustavnog suda određen je Ustavom i ne može se mijenjati bez promjene Ustava.
Ovakvim postupanjem neki suci Ustavnog suda su sami sebe, odlučujući o vlastitim mandatima, stavili u položaj ustavotvorca. Oni mijenjaju Ustav po vlastitoj procjeni. Oni „štite“ Ustav tako da ga namjerno krše. Da stvar bude gora, odluka je donesena na tajnoj sjednici i o njoj ne samo da nije bila obaviještena javnost nego ni Hrvatski sabor koji je po zakonu morao biti obaviješten. Ovako postupanje je nezabilježeno u hrvatskoj povijesti i predstavlja do sada najveći udar na ustavni poredak Republike Hrvatske – na demokraciju utemeljenu na vladavini prava.
Ti „čuvari“ Ustava svojim djelovanjem postali su trajna prijetnja demokratskim institucijama i procesima, jer ih ne nadziru, nego politički pristrano usmjeravaju. Imamo ustavne suce kojima hrvatski građani više nemaju razloga vjerovati, jer su pokazali da su spremni prekršiti Ustav kako bi zaštitili svoje mandate. Najmanje što mogu napraviti takvi otimači Ustava - njih četvero koji su još na Ustavnom sudu - je da daju ostavke, jer njima i njihovim odlukama više nitko ne može vjerovati. Time bi dali priliku Ustavnom sudu da vrati povjerenje građana i institucija u svoj rad.
Ipak, imamo i nove ustavne suce od kojih njih osmero ili nisu sudjelovali ili nisu glasali za ovaj udar na ustavni poredak i koji su svojom čašću prisegnuli da će se pridržavati Ustava i zakona Republike Hrvatske. Očekujem da će držati do prisege koju su dali i da će čuvati ustavni poredak od svih koji misle da mogu što hoće. Na njima je ogromna odgovornost da, nakon ove opasne diverzije protiv Ustava, savjesnim obavljanjem dužnosti ustavnih sudaca i svojom osobnom časti vrate ugled Ustavnom sudu, jer samo Ustavni sud kojem građani vjeruju može obavljati svoju Ustavom predviđenu ulogu.
Bizarno je, toliko bizarno da bi to zaista trebalo uvrstiti u UNESCO-ov Popis svjetske kulturne ili nematerijalne baštine, to kako naši ustavni suci po potrebi "čitaju" Ustav RH u vezi ISTE supstancije onako kako im u danom trenutku odgovara. Pa tako u ožujku ove godine Zoranu Milanoviću zabranjuju ono isto što u prosincu ove godine sebi velikodušno dopuštaju. Dakle, da se podsjetimo, u ožujku su tvrdili kako iz cjeline Ustava RH proizlazi da se Predsjednik Republike NE SMIJE kandidirati za premijera (iako u Ustavu kao ni u jednom zakonu ne postoji kategorija kandidature za premijera) niti SDP njega smije isticati za tu funkciju jer bi se u protivnome mogli poništiti cijeli izbori (izjava bez presedana u demokratskoj Hrvatskoj!), a sada u prosincu iste godine tvrde kako iz cjeline Ustava RH proizlazi da mimo izričito i nedvosmisleno navedenih propozicija ipak mogu sami sebi do daljnjega produžiti mandat! Naravno, poradi dobrobiti naroda, baš kao što bi rekli Vladimir Putin, Xi Jinping, Kim Jong-un, Ali Hamenei i Bašar al-Asad. Ali - kao što je Turudić ipak izabran za Glavnog Državnog Odvjetnika unatoč razotkrivanju njegovih duboko nezakonitih aktivnosti (noćnih vožnji s Mamićem kad je ovaj već bio pod mjerama praćenja), a onda i javnog laganja o njima, i kao što je Plenković i dalje premijer čak i nakon hapšenja njegova ministra zdravstva, tako će i ovaj besprimjerni skandal s ustavnim sucima naprosto - proći. Kao što prođu gigalitre i kvetalitre vode koritom neke rijeke. Kroz cijelu povijest čovječanstva razum je manjeviše trajno suspendiran, a onda kad nije, to je neka vrsta anomalije.
Za one koji nakon filma čitaju i odjavnu špicu, e ne bi li vidjeli neko naše prezime ili barem neko bizarno prezime, donosim svoj post Ustavni spiritizam objavljen 21. ožujka 2024. na prethodnom blogu, koji sam ugasio onomad kad sam objavio post o masovnom ustašovanju u Imotskom, a komentari na nj su bili strava i užas. Pa mi se opet jednom sve zgadilo. Napomena: nakon odjavne špice IMA JOŠ.
Ustavni spiritizam
Kad Otto von Grunf kaže: "Tko 100 godina pije, taj dugo živi", što je on zapravo htio reći? Da je dobro piti? Da je život od 100 godina dug život? Ili nešto treće? Umjetna inteligencija nikada neće shvatiti da je, dakako, riječ o nečemu trećem - o vicu koji dvije nezavisne izjave spaja na takav način da rečenica ispada smiješna u ključu apsurda.
Takvu jednu situaciju u ključu apsurda imamo ovih dana vezano uz predstojeće parlamentarne izbore i famozno Upozorenje Ustavnog suda. Nije baš identično, to je jasno, jer Upozorenje u nama ne izaziva smijeh, no budući da su njegove "invektive" izrazito širokopojasnih reperkusija, cijela se nacija doslovno dovela u stanje grunfovskog apsurdistana, potencijalno urnebesne zabave u vezi "čovjeka kojeg nema", "Waltera koji brani Sarajevo", novog levela verbalnog delikta, "Onoga čije se ime ne smije spominjati" itd.
Nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima. Također, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na europarlamentarnim izborima. Da nastavim u Grunfovu duhu, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima. Također, nigdje u Ustavu RH ne piše da se Predsjednik Republike smije kandidirati na europarlamentarnim izborima. Ali gle vraga, na ovim drugima ispada da smije, dok na onim prvima, domaćima, ispada da ne smije. Koja je argumentacija ustavnih sudaca da ne smije? Cjelina ili duh Ustava. Zamislite da vam sudac kaže kako je dubljenje na glavi kazneno djelo jer to proizlazi iz cjeline i duha Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i ukupne pravne i civilizacijske stečevine svijeta i vasione. Pa vi sad kontraargumentirajte ako imate ideja. Predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović kao argumente navodi:
"Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske (članak 94. Ustava). Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske (članak 100. stavak 1. Ustava). Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje te povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika (članak 98. alineje 1. i 3. Ustava). Članak 96. Ustava propisuje da Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, te da nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor."
Primjećujete li i vi, ili to primjećujem samo ja, da se iz gornjih činjenica ne da spontano i bez aktivne volje izvući zaključak da se Predsjednik Republike ne smije kandidirati na domaćim parlamentarnim izborima? Za takav zaključak potrebna je namjera za takvim zaključkom, volja da se tako zaključi. Ključni "argumenti" ili pojmu argumenta najbliži iskazi iz gornjeg citata svakako su oni gdje se kaže da Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost te da nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, no jesu li to zaista argumenti ili nas Ustavni sud vara svojom pravničkom ili pravnoteorijskom logikom koja, međutim, nije istovremeno i logika stvarnosti? Logika stvarnosti, na primjer, kaže da netko tko je postao Predsjednikom Republike, iako je formalno podnio ostavku na članstvo u političkoj stranci, nije nužno podnio ostavku i na subjektivno, emocionalno članstvo u toj stranci, u stranci koja mu je, na koncu, financirala kampanju i na svaki mu način pružala logistiku. Dakle, hajde da se za početak ne pravimo blesavi - mnoge odrednice Ustava RH, kao i svih ustava na svijetu, tu su samo reda radi, da se zadovolji nekakav privid civiliziranosti, a ne zato što zaista reflektiraju istinu. A to što Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje te povjerava mandat za sastavljanje Vlade, još uvijek nije nužno u koliziji s kandidiranjem Predsjednika na parlamentarnim izborima jer se podrazumijeva da će on istog trena kad dobije izbore dati ostavku na svoju funkciju Predsjednika Republike. Dakle, u čemu je zaista problem? Ja ne vidim u čemu. Kaže se, dalje, da Predsjednik Republike nije samo osoba, čovjek, nego i Institucija ili Utjelovljenje Institucije Predsjednika Republike. Ma dajte molim vas. Takvo prevrednovanje jedne obične političke funkcije puka je politička metafizika, pravnoteorijski spiritizam. No ispada da su svi, ili da je velika većina ustavnih stručnjaka do vrha svojega bića ispunjena upravo tim i takvim spiritizmom, koji nije nego čisto otuđenje od smisla zakona, zakona čije slovo bi trebao moći shvatiti svaki čovjek, a ne samo pravni stručnjak. U tom pogledu imamo dva, međusobno suprotna otuđenja od smisla zakona, prvo je kad se članka zakona držimo kao pijan plota, a drugo je kad zakon tumačimo spiritistički, tj. kad izvlačimo pretjerano dalekosežne zaključke.
No, do sada smo tek zagrebali u spiritizam Ustavnog suda RH. Pogledajte što slijedi u dotičnom Spiritističkom Upozorenju:
"Predsjednik Republike nestranačka je osoba i dok obavlja tu dužnost ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne političke stranke, što isključuje bilo kakvu mogućnost da Predsjednik Republike u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora bude kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji."
Molim?! - što bi rekla Mojmira Pastorčić. Kolika je samo drskost u tom pravljenju blesavima?! Pa zar je i jedan predsjednik ili ica prije Zorana Milanovića zaista bio nestranačka osoba, samo zato što se formalno isključio ili isključila iz članstva u svojoj stranci?! Koliko nas stupidnima smatra ekipa oko Miroslava Šeparovića?! No idemo dalje.
"Kandidiranje Predsjednika Republike, dok obnaša tu dužnost, na listi bilo koje političke stranke ili nezavisne liste za izbor zastupnika u Hrvatski sabor te njegovo isticanje njega kao kandidata za predsjednika Vlade Republike Hrvatske ili neku drugu javnu ili profesionalnu dužnost, nespojivo je s njegovim ustavnim položajem i ovlastima, te načelom diobe vlasti (članak 4. Ustava)."
Tu imamo ni više ni manje nego dvije manipulativne ili obmanjujuće izjave. Prva je da se govori o isticanju Predsjednika Republike kao kandidata za javnu ili profesionalnu dužnost kao nečemu što je zabranjeno, iako u Ustavu RH ne piše da ga se ne smije isticati, već samo da on ne smije obnašati javnu ili profesionalnu dužnost. Druga je obmanjujuća izjava navodna nespojivost između ostaloga i s načelom diobe vlasti. Ha ha. Vlast se dijeli na zakonodavnu (Sabor RH), izvršnu (Vlada i donekle, u puno manjoj mjeri, Predsjednik Republike) i sudbenu. Pa ako je kandidiranje Predsjednika Republike za Sabor ili za premijersku funkciju nespojivo s načelom diobe vlasti, kako je onda moguće da je kandidiranje premijera spojivo s tim načelom?! Molim ustavne stručnjake i ice da mi to objasne. Članak 4. Ustava ovdje se vulgarno zloupotrijebio. No idemo dalje, prema goremu.
"Imajući u vidu nastalu ustavnopravnu situaciju, Ustavni sud naglašava da će cijeli izborni proces ovih parlamentarnih izbora, od njihovog raspisivanja do proteka roka iz članka 90. u vezi s člankom 88. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, biti pod strogim nadzorom Ustavnog suda. Ako utvrdi da sudionici u izborima postupaju protivno Ustavu ili zakonu, Ustavni sud koristit će se svojim ovlastima iz članka 89. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, od obavještavanja javnosti do poništavanja svih ili pojedinih izbornih radnji i odluka, počevši od kandidacijskog postupka pa nadalje."
i dalje:
"Ustavni sud poziva Predsjednika Republike i političku stranku Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (SDP) da, sukladno ovom Upozorenju, odmah prestanu s aktivnostima koje su suprotne Ustavu..."
Sada najednom imamo jedno sasvim novo čitanje Ustava RH! Ako smo svoje čitanje Ustava do sada natezali u značenju i logici do proizvoljnih i subjektivnih razmjera, do razmjera pravovjernog ustavnopravnog spiritizma, sada najednom imamo sasvim novu razinu, neku vrstu evolutivnog skoka "s biljke na životinju" ili "sa životinje na čovjeka", tj. s Predsjednika Republike na Socijademokratsku partiju! Jer najednom, pogledajte samo, ustavni suci apostrofiraju i nekakve sudionike u izborima, u množini, a ne više samo Predsjednika Republike, a onda izrijekom i samu političku stranku Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Dakle, svoje čitanje Ustava RH o funkciji Predsjednika Republike proširili su i na druge izvan ili onkraj Predsjednika Republike! Jeste li svjesni reperkusija toga?! Reperkusije toga su da u budućnosti, ili već danas, Ustavni sud RH svoje čitanje Ustava na temu Predsjednika Republike može proširiti NA SVE GRAĐANE Republike Hrvatske, što nije drugo nego ponovno uvođenje verbalnoga delikta i strahovlade.
Svaka rečenica svakog zakona i svaka rečenica Ustava RH mora biti takva da je može, uz pomoć rječnika, Hrvatske enciklopedije i sličnih laičkih pomagala, razumjeti netko tko nije pravni, a kamoli ustavni stručnjak. Ako ona nije takva, onda zakoni i Ustav nisu u duhu najboljih civilizacijskih dosega i ne služe čovjeku. Mi imamo isuviše često slučaj da se ni sami ustavni stručnjaci nisu u stanju usuglasiti oko značenja i reperkusija određenih stavki Ustava, a tako je i sa zakonima, samo još puno gore. Je li to vladavina pravde ako čovjek mora angažirati pravnika i skupo ga platiti kako bi mu razjasnio određene stavke nekog zakona? Apsolutno i nedvosmisleno nije!
Profesor Dragan Bagić s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta Silvani Menđušić je za portal Telegram između ostaloga rekao i ove rečenice:
"Zabrana isticanja po mom je sudu teško održiva u praksi. Pogotovo nije jasna argumentacija ustavnih sudaca; kako se može zabraniti nešto što ne postoji? Kako se može zabraniti kandidatura za premijera kad ona kao kategorija uopće ne postoji?"
I dalje prepisujem s portala Telegram:
"Upozorenje da bi moglo doći do poništavanja odluke o raspisivanju izbora Bagić ocjenjuje nuklearnom opcijom. 'Ustavni sud izvukao je najtežu artiljeriju za stvar koja je potpuno fluidna. SDP je najavio da neće kršiti očite upute. Ali, zar ustavni suci misle da mogu poništiti izbore jer je netko spomenuo da dolaze rijeke pravde, izgovorio inicijale Z.M… Kako ćete poništiti izbore zbog aluzija?!'
Nije jasno ni tko bi trebao arbitrirati u tim pitanjima ni kakva bi mogla biti uloga Državnog izbornog povjerenstva. 'Ne može DIP arbitrirati u fluidnim stvarima. Prijetiti zbog toga poništavanjem izbora je opasno, budući da to može dovesti do rasapa ustavno-pravnog poretka', zaključuje Bagić."
Ustav RH ima puno divnih rečenica, sasvim usklađenih s najvišim razumom, npr. cijeli članak 3.:
"Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."
ili članak 14.:
"Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki."
No onda, ipak, valja osmotriti i dijelove teksta Izvorišnih osnova, u kojima se apostrofira:
"tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda",
i dalje se kaže:
"Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje."
Dakle, što ovdje imamo? Imamo Hrvate kao prve ili prvotne i sve ostale kao drugotne, kojima se doduše jamče sva prava i tako dalje. Hrvatska je primarno nacionalna država Hrvata, zar ne? A kako izmjeriti ili ustanoviti nečije hrvatstvo? Je li hrvatstvo egzaktna činjenica? Može li i smije li hrvatstvo danas u modernoj Republici Hrvatskoj biti ustavnom kategorijom? Na "prvim slobodnim izborima" 1990., ma koliko nacionalistički ostrašćenim, ma koliko manipulativnim, ma koliko šovinistički i ustašoidno obojenim, po Ustavu RH odlučno je izražena volja hrvatskoga naroda (i svih građana, reda radi). Ma daj me nemoj. Radimo od Ustava svetinju tamo gdje još nismo ni zagrebali po avetima svoje ustašoidne i ekstremno nacionalističke novije povijesti. Tzv. ustavni stručnjaci jako uživaju u svojoj ulozi ustavnih spiritista tamo gdje se nekome treba nešto zabraniti jer se taj netko pobunio protiv kriminalne i zločinačke organizacije poznate kao HDZ, a istovremeno tu svoju zabranu ne izvode niti iz jednog članka Ustava, nego iz "ukupnog čitanja cijele materije". Tek su se tri ustavna suca sa svojim izdvojenim mišljenjem blago i bojažljivo dotaknula mogućnosti da bi ponašanje Zorana Milanovića upravo moglo proizlaziti iz ustavne odredbe ili obveze Predsjednika Republike da se brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, tamo gdje premijer Plenković uporno i pod svaku cijenu želi progurati (pa je na koncu u tome i uspio) ekstremno suspektnog Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.
Slično kao i u slučaju Zlate Đurđević, koja nije izabrana za predsjednicu Vrhovnoga suda između ostaloga i zato što joj se spočitavalo da krši Ustav i zakon (a opet jednom zbog iščitavanja istih kako je komu drago), sada se prijeti Zoranu Milanoviću i cijeloj jednoj političkoj stranci ponovno zbog ustavnopravnog spiritizma u glavama moćnika. Ne preostaje mi drugo nego da parafraziram Borisa Dežulovića: jebo vas Ustav.
Odjavna je špica na samome kraju. IMA JOŠ konačno se obistinjuje. Vaš omiljeni bloger ima pitanje za vas. Ljeto je, iz frižidera ste upravo izvadili veliki krastavac. Prije nego što ga počnete guliti, odrežete mu vrhove, zar ne? Moje je pitanje: stavljate li te hladne vrhove sebi ili djeci na čelo kao što ih je Michelangelo STAVIO Mojsiju pa ih ondje držite sve dok toplina čela ne učini da spontano otpadnu ili ih odmah bacate u biootpad?
ponedjeljak, 09.12.2024.
Ono doba godine...
Video gratis:
nedjelja, 08.12.2024.
Kako djeluje kriptovaluta
četvrtak, 05.12.2024.
Potrubi za obrnutu logiku i bolje nego ikada
Sajmovi su povijesno poznati po nižim cijenama.
Nećeš doći na Interliber
kako bi knjigu koja se inače prodaje po knjižarama
platio 10% skuplje.
Ali kad dođeš na sajam poznat kao Advent,
onda pivo i fritule plaćaš skuplje nego da
u foajeu nekog luksuznog hotela
sjediš zavaljen u udobnu fotelju
i toplo ti je
i na suhom si,
skinuo si jaknu,
diskretno se odnekud čuje ugodna glazba.
Umjesto toga, smrzavaš se
i možda pada ledena kišica,
svuda oko tebe je nesnosna gužva
i zaglušna buka
i za te hebene fritule čekao si u redu četrdeset minuta.
Zašto ljudi misle da je normalno platiti više
u takvim uvjetima
nego u udobnim kafićima i restoranima?
Zar samo zato što su ovdje svi u čoporu?
Je li čopor postao jedinim stvarnim kriterijem vrednovanja,
ekskluzivan čopor,
čopor jednom godišnje na Advent?
Puno prije sada već glasovitih zagrebačkih adventskih Bakanalija
primijetio sam jedne godine,
možda još devedesetih,
kako je na Trgu
a povodom nekog događaja
pivo u plastičnim čašama vrlo skupo
iako je još prošle godine i svih prošlih godina
logično bilo jeftinije
nego u birtijama
jer je udobnost na ulici i na studeni
nevrijedna spomena
i navala je puno veća pa je zarada bolja
pa cijena može biti manja.
Netko se, međutim, dosjetio da će upravo zbog toga
što bi trebalo biti jeftinije
sada biti skuplje
jer valja udariti porez na budalizam i retardsansu.
Obrnuo je logiku.
I kapitalizmom već sasvim zaglupljenoj raji
to ne samo da je bilo OK
nego je u tome čak vidjela dodanu vrijednost
pa je počela naročito cijeniti sva masovna bakanalijska događanja
puna buke, guranja i kaosa
kao ekskluzivna i vrijedna visokih cijena.
No, naravno, nije to hrvatska izmišljotina.
Pogledajmo samo cijene na Oktoberfestu -
nisu takve ni u hotelima s pet zvjezdica!
Na Oktoberfest dolaze idioti iz cijeloga svijeta
pa je porez na budalizam ondje naročito visok.
Obrnuta logika s vremenom nas je sve obuzela
i sada navijamo za privatne poliklinike,
glasamo za one koji nas pljačkaju,
kupujemo skuplje,
gledamo i čitamo gluplje,
pretvaramo se da uživamo
u nikad jadnijim,
površnijim
i glupljim sadržajima
i neprestano izmišljamo nove
"niše" nepostojećeg sadržaja,
nove i nove slojeve sranja
na bazi istog mekanog Govnermenta.
E da,
rata kredita za garsonijeru u Istri i Zagrebu
veća je od minimalne plaće.
A tu je negdje i stanarina.
Dakle, gdje da žive svi oni koji rade za minimalac
a nisu stambeno zbrinuti?
Na drvetu?
Ili možda ipak radije
u Pički Materini?
Govnerment kaže da nam je bolje nego ikada.
nedjelja, 01.12.2024.
Odgođeno postojanje
Mojoj je majci koncem proljeća krepao tv-receiver, digitalni prijemnik, u nastavku digić. Otišla je u trgovinu u kojoj prodaju digiće i kupila novi, onaj najjeftiniji. Kratko nakon priključenja na televizor primijetila je da se isti pregrijava i da se u velikoj mjeri pojavljuju smetnje slike i zvuka. Popela se na tavan gdje se nalazi antena i vidjela da je ova na podu, srušena. Radnici su u susjednoj, tavanom povezanoj kući imali radove zbog useljenja novih stanara pa je zaključila da su oni srušili antenu i - da je do antene. Pregrijavanje digića je zanemarila. Angažirala je jednog mladića da joj tu antenu postavi na krov, s vanjske strane, nakon čega je kratko vrijeme signal bio malo bolji, no daleko od toga da je bio dobar. Kako digić i dalje nije šljakao, vratila ga je jer je shvatila da je - do njega. Dali su joj ZAMJENSKI do popravka ovog. Suspregnula je šok jer je i sama znala da su zamjenski automobili, u još koliko-toliko vjerojatnom slučaju i televizori, ali ne i takve male električne naprave. Neki dan od kolege Tignariusa saznadoh da se sada daju čak i zamjenske slušalice! Zamjenski digić bio je - gle slučaja - od skuplje vrste. Baš čudno da nije bio od one iste koju je odabrala pri kupnji. Sljedećih nekoliko mjeseci taj je zamjenski digić radio besprijekorno pa se osjećala glupom zbog toga što je uopće ulazila u trošak postavljanja antene na krov. A onda je iz bolnice stigao onaj njezin. Ozdravljen, popravljen, zdrav i čio. Je, kako da ne. Dali su joj skroz novi digić, u novoj, do tada neotvaranoj kutiji. Dakako, od one najjeftinije vrste. Vrlo se brzo i on počeo pregrijavati, a onda su krenule i smetnje zvuka. Ovaj put samo smetnje zvuka, ali stalne, toliko izrazite da nije mogla gledati ni vijesti ni domaće serije. I njega je vratila u trgovinu. I opet su joj dali zamjenski, od skuplje vrste. Sada su slika i zvuk opet dobri. Izvana naoružana lažnim strpljenjem jer je tako odgojena, iznutra bijesna - sada čeka novi stari rasplet u zemlji Apsurdistanu, u kojoj idioti donose zakone na način koji u raji izaziva tjeskobni krik: "Molimo vas, prestanite nam pomagati!"
Još malo o mojoj majci. Krajem listopada, njoj uskoro osamdesettrogodišnjakinji, umrla je majka, u stotrećoj godini života. Otišla je u Vojvodinu na sprovod i tamo je na karminama pala u nesvijest, samo se glavom srušila na stol. Prskali su je vodom, pa su je polijevali vodom, pa su izlili hektolitar vode na nju, pa su pozvali Hitnu. Mislilo se da joj je pao tlak (jer pije tablete protiv visokog tlaka) kao što se već znalo događati, no ispostavilo se da nije do tlaka nego do srca. Budući da već godinama ima anginu pektoris, u stanju pojačanog stresa zbog majčine smrti srce je odlučilo pokazati zube. Po povratku u Osijek otišla je - po preporuci vojvođanske Hitne kao i njezine liječnice - u bolnicu naručiti se za kardiološki pregled. No ondje su joj rekli da će je staviti - na listu čekanja. ?!?! "Kako to mislite na listu čekanja?", pitala je medicinsku sestru moja majka. "Zar neću dobiti termin, neki datum?" "Ne, gospođo, stavit ću Vas na listu čekanja." "Što Vam je to lista čekanja?" "Lista čekanja znači da ćemo Vas jednom nazvati na telefon i reći Vam datum i vrijeme kad trebate doći na pregled." "Ali zašto mi odmah sada ne date termin, ma kad on bio?" "Ne možemo. Stavit ćemo Vas na listu čekanja." "I kad ćete me nazvati?" "Ne znam." "Pa možete li mi barem otprilike reći kad bih mogla doći na red, kad bi mi mogao biti termin za pregled?" "Ne mogu, gospođo. Za sada ćete do daljnjeg samo biti na listi čekanja." "Ali ja sam bila pala u nesvijest zbog angine pektoris, jedva su me probudili, dolazila je Hitna po mene. Zar to ipak ne traži malo hitnije postupanje?" "A šta da Vam ja radim?! Ne, gospođo."
I tako sada moja majka čeka termin za dobivanje termina. Budući da je '42. godište, jako se dobro sjeća sedamdesetih i osamdesetih, tih vremena kad je stanovništva bilo puno više nego danas, a liječnika puno manje. Za bilo koji specijalistički pregled otišlo bi se kod svojega liječnika, kod kojeg se nije trebalo telefonski naručivati, po uputnicu, s kojom bi se onda istoga dana ili najkasnije sutradan odlazilo na specijalistički pregled u bolnicu. U novije doba pojavile su se liste čekanja za CT i MR jer tih skupih i glomaznih uređaja nije bilo dovoljno. To je bio izgovor. Taj se zgodan izgovor primio kao kakva biljčica pa je pojam liste čekanja uskoro postao sveprisutan. S vremenom se došlo do toga da baš za svaki specijalistički pregled postoje višemjesečne pa čak i višegodišnje liste čekanja, pa i ako se on svodi samo na liječnika i pacijenta bez ijednog uređaja.
Sjećam se kako sam prije desetak godina bio naručen na Dermatovenerologiju, zbog neke, kako se na kraju pokazalo, ipak bezazlene stvari. Čekao sam na pregled nekih pet ili šest mjeseci, pritom se ne usuđujući imati intimne odnose sa suprugom jer nisam znao o čemu je riječ. Kad je taj dan konačno došao, nenaviknut na liste čekanja i termine došao sam na Šalatu prerano, oko deset i pol umjesto u jedanaest. U čekaonici nije bilo nikoga. Jedanaest sati je došlo i prošlo. Oko pola dvanaest pitao sam sestru koja je nesmotreno izišla na hodnik jesam li na dobrom mjestu, budući da me nitko ne poziva a naručen sam za jedanaest. Rekla je da samo strpljivo čekam, da je doktor izišao zbog neke važne stvari i da uskoro dolazi. U trenutku kad me je doktor konačno primio oko mene u čekaonici i dalje nije bilo nikoga. Pregled je trajao manje od pet minuta. Kad sam nakon pregleda izišao u hodnik, ondje i dalje nije bilo nikoga. Ali sam za termin čekao pet ili šest mjeseci! Zašto? Mislim da bi i Ježurka Ježić znao odgovor. U međuvremenu je prošlo desetak godina, izgradila se sva sila privatnih klinika i poliklinika, a činjenica da su stotine liječnika i specijalista napustile Hrvatsku zapravo ne igra ulogu. Jer statistika pokazuje da u Hrvatskoj i dalje, u odnosu na broj stanovnika, ima sasvim dovoljno liječnika. Možda ne pedijatara, dječjih i adolescentskih psihijatara te logopeda, ali sasvim dovoljno svih ostalih. Zaključak se nameće sam od sebe.
A sada o jednoj drugoj temi, zbog koje ću na kraju, kako stvari stoje, morati "skinuti kapu" teoretičarima zavjere. Ne njihovu kapu, naravno, već svoju. :) 21. studenog poslao sam Jutarnjem listu ovakav mail:
"Poštovani, u Lobby baru u sklopu zagrebačkog hotela Dubrovnik na adresi Ljudevita Gaja 1, Zagreb, plaćanje pića i kolača moguće je isključivo kreditnom karticom, dakle nije moguće gotovinom. Prije nekoliko dana bio sam ondje s prijateljicom na piću i bili smo neugodno zatečeni tom situacijom pa kad smo inzistirali da želimo i da imamo pravo platiti gotovinom, konobar je postao neugodan, povisio je glas i napomenuo da se ne želi svađati s nama, da neka izvolimo platiti karticom. Da sam odbio platiti karticom i dalje inzistirao na svojemu pravu da platim gotovinom, ne znam što bi se dogodilo. Zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj su uz kreditne kartice svakako i novčanice i kovanice eura, stoga smatram da je ovdje riječ o grubom kršenju prava potrošača u ugostiteljskom objektu. U privitku vam donosim i fotografiju kartice s tekstom koja se nalazi na svakom stolu Lobby bara."
Odmah sutradan odgovorio mi je novinar čudnog imena i prezimena:
"Poštovani gospodine, moje je ime Bruno Di Reda, novinar sam Jutarnjeg lista. Javljam Vam se vezano za neugodnu situaciju koju ste nedavno doživjeli u Lobby baru Hotela Dubrovnik. Bili bismo Vam zahvalni ako biste bili voljni podijeliti s nama više detalja o spomenutom događaju. Molim Vas da mi javite kada bi Vam odgovaralo da se čujemo kako bismo mogli raspraviti temu u detalje.
Unaprijed zahvaljujem na Vašem vremenu i suradnji. S poštovanjem, Bruno Di Reda, Jutarnji list."
Primijetite da je čovjek u mailu vrlo pismen. Vidjet ćete kasnije u Jutarnjem kako je "izrežirao" moje mailove i učinio ih polupismenima, iako je za ovu temu to najmanje bitno, tj. potpuno nebitno. Odgovorio sam mu:
"Poštovani, hvala Vam na promptnoj reakciji i angažiranosti. Moja je namjera bila da Vam skrenem pozornost na tu anomaliju pa da onda eventualno sami istražite o čemu se radi. Nažalost, po pitanju činjeničnog opisa nemam Vam nešto dodatno za ispričati pored onog što sam već rekao. Od nekog sam čuo da oni to rade kako im u bar ne bi dolazili umirovljenici, no ne znam je li to istina. Konobar se, dakako, pozvao na odluku uprave hotela i ponudio da se slobodno obratimo njoj.
Taj bar je veoma pogodan za sve nas nepušače koji želimo mirnu i ugodnu atmosferu i meni osobno nije problem plaćanje karticom jer ionako nakon pandemije karticom plaćam gdje god mogu, no stvar je, naravno, u principu jer ova ružna odluka uprave hotela diskriminira građane i usput je, ako se ne varam, i protuzakonita.
Srdačan pozdrav."
Bruno Di Reda iz reda novinara nakon toga mi se više nije javljao. No, gle vraga, jučer na portalu Jutarnjeg izlazi OVAJ članak! Zbilja sam bio iznenađen. Nakon što godinama tu i tamo, pazeći da to ne preraste u opsesivnokompulzivni poremećaj, šaljem portalima kojekakve "cinkaroške" prijavke u vezi mnogočega, ovo je prvi put da me je netko shvatio ozbiljno. :) I budući da sam ja ljubitelj sinkroniciteta, sinoć u središnjem, tj. večernjem Dnevniku HTV-a, a povodom otvaranja zagrebačkih adventskih Bakanalija, slušam o tome kako dobar dio bakanalijskih kućica iliti štandova na Zrinjevcu i po okolnim ulicama neće imati mogućnost plaćanja gotovinom! Samo karticama. Dakle, dragi teoretičari zavjere, malo pomalo ipak smo se došuljali do vaše poante! Sat koji stoji dvaput na dan pokazuje točno vrijeme pa tako i vi valjda nekaj nabodete kao ćorava kokoš zrno, pa ipak, valja vam odati priznanje! Ne tako davno nekim sam blogericama svisoka objašnjavao kako nikada neće doći vrijeme kad se neće moći plaćati gotovinom; nakon toga gledao sam dokumentarce o skandinavskim zemljama; nakon toga čitao sam o OVOM slučaju dječjeg izleta na Plitvice; nakon toga dogodio se hotel Dubrovnik; nakon toga imamo adventske Bakanalije. Sad više ne mogu tvrditi da za nekoliko mjeseci ili za godinu dana većina kafića, restorana, dućana i trgovina neće prijeći na isključivo kartično plaćanje. Više to ne mogu tvrditi.
Osobno od vremena pandemije sve što je moguće plaćam karticom. Otkad smo uveli euro, jedva da sam se upoznao s izgledom novčanica. Ako imam pekaru koju više volim i pekaru koju manje volim, izabrat ću onu koju manje volim ako je ona jedina koja omogućuje plaćanje karticom jer sam se potpuno odvikao od baratanja novčanicama i kovanicama. Prođu mjeseci a da u novčaniku nemam baš ništa gotovine. Zaista je u nekom savršenom društvu prirodnije i praktičnije bezgotovinsko plaćanje. No - čovjek mora biti principijelan, mora poštovati moralni ili etički standard, ili, ako ćemo biti više filozofski nastrojeni, kriterij prosuđivanja i vrednovanja. Sve dok postoji i jedan jedini čovjek spram kojeg bi uvođenje isključivo bezgotovinskog plaćanja bilo diskriminatorno, postupanje države moralo bi biti jasno i beskompromisno u smjeru zabrane takve prakse.
Odavno se već zna da e-mailovi postoje samo zato da se na njih ne treba odgovarati. Kad je sijeda starina svojim staračkim drhtavim rukopisom napisala iznimno čitko i razumno pismo te ga kuvertirala i na licu kuverte istim tim čitkim i drhtavim rukopisom napisala adresu, nitko se nije usudio to ignorirati. Naprosto su bila takva vremena - još uvijek čestita u svojoj supstanciji. A onda su hulje izmislile e-mail. Pa ipak, imam preporuku za sve vas kad pišete mailove vlasti, bilo lokalnoj ili državnoj - samo spomenite da je "to nešto" opasno za djecu i kućne ljubimce. Time višestruko povećavate vjerojatnost da će vaš mail biti pročitan, možda čak i uvažen. :)
Mi volimo vidjeti pojedince kao odgovorne za probleme grada, države ili svijeta, no po mojem su mišljenju ti pojedinci samo neka vrsta supravodiča, vođa koji provode "električnu energiju Zla" bez gubitaka "energije Zla". Oni su, dakle, naročito sposobni manipulirati masama i istovremeno svoju politiku sinkronizirati s interesima krupnog i globalnog kapitala. Je li taj njihov talent sasvim svjestan ili oni to rade instinktivno, to je nebitno. Problem je u tome što je čitav globalni poredak načinjen "na sliku i priliku" nečega što bismo mogli nazvati Bogom supravodiča. Zbog njega su katari spaljivani na lomačama te mučeni i ubijani na druge načine.
Sve dok čovjek na ovome svijetu ne može živjeti u skladu s unutarnjom logikom Duše, dakle u skladu sa svojom ljubavi i sa svojim razumom, bez dodataka koji falsificiraju, on ima odgođeno postojanje. Postojanje koje to nije.
