srijeda, 25.12.2024.
Stepenice za raj i pakao
Dolje u pakao ili gore u raj, a istim stepenicama. Tako nekako ispada ova naša stvarnost. Možemo je vazda gledati na ta dva načina, baš kao ovu dolje otpičke varku. Podsjeća to na onaj bend za svadbe i sprovode. Što sam stariji, sve više zaista na taj način promatram svijet oko sebe i u sebi - kao dvosmjernu cestu čiji smjer ovisi samo o perspektivi koju smo odlučili zauzeti. Ono što nam naša mentalna percepcija složi, naloži, uloži, založi, razloži ili na ekran svijesti položi, to ćemo vidjeti kao dinamički obrazac koji se predstavlja kao zbiljnost, vrlo slično filmu koji se bazira na 24 sličice u sekundi. Stvar, naravno, nije tako jednostavna kako se ovdje prikazuje jer znamo da se ljudi masovno zavaravaju kako su, na primjer, uložili upravo na porođenje Isusa Krista i, posljedično, na njegovo uskrsnuće par mjeseci kasnije. Ulaže se u beskonačan broj hazardnih opcija koje - baš poput droge - privremeno daju rezultat ili predah od strave života. A onda opet, Nečastivi nerijetko ulaže umjesto nas pa to daje stravu života, mnogima kroz cijeli život, baš kao da su prokleti.
Hazardne su opcije uvijek one opcije za koje nismo sigurni da će nas dovesti do kraja puta, otprilike kao da iz Zagreba krenemo autobusom prema Splitu pa zaglavimo kod Macole. Slušali smo i čitali o posebnim pojedincima koji su se ufali u (personalnog) Boga, utjelovljenog u ovo ili ono povijesno ili metapovijesno biće - tim je pojedincima navodno uspjelo doći od Zagreba do Splita po velikom snijegu a da ne zapnu kod Macole. Nitko se od nas, međutim, ne pronalazi niti osjeća takvim pojedincem. "Prijatelj Savao, ili hebrejski Šaul, koji se na Cipru odlučio po latinski nazvati Pavlom, pričao mi je jednom o tome kako je na putu za Damask susreo Isusa koji ga je upitao zašto ga progoni. Kune mi se da je to istina, da ništa ne izmišlja." Katkad nam se, tako, drugi kunu da treći ne lažu, a katkad se i drugi kunu da ne lažu. Na nama je da vjerujemo i da se ufamo.
Veći sam dio života proveo u razabiranju tko ne laže, a tko laže, vjerujući i ufajući se u svoju intuiciju. Do svoje 22. godine smatrao sam se što ateistom, što nihilistom, iako su mi svi parapsihološki fenomeni oduvijek, dakle još od vremena djetinjstva, bili sami po sebi razumljivi i moja je vjera u njih postojala sasvim neovisno o mojemu ateizmu/nihilizmu. Od 22. godine nadalje dogodio se u meni velik preokret onog dana kad sam saznao za Sathyu Sai Babu, južnoindijskog duhovnog učitelja kojeg mnogi Indijci kao i milijuni diljem svijeta smatraju avatarom (avatâra na sanskrtu znači silazak, advent, došašće), tj. utjelovljenim Bogom. Sathya Sai Baba probudio je moju vjeru, moj intuitivni osjećaj za Isusa Krista. Također i za cjelokupno ezoterijsko i okultno naslijeđe čovječanstva. Doslovno kao da se u meni otvorila jedna nova dimenzija, dimenzija Duše, nakon čega više nikada ništa nije bilo isto. Tako je ostalo do danas, to se nije promijenilo. Zahvaljujući toj novoj dimenziji u mojem su se vidokrugu svijesti pojavili Ramakrishna, Vivekananda, Yogananda, Huang Po, H.P. Blavatsky, Rudolf Steiner, Jiddu Krishnamurti, Ramana Maharshi, Nisargadatta Maharaj, U.G. Krishnamurti... I Carlos Castaneda, naravno. Ali, također, i Franjo Asiški, Tereza Aviljska, Toma Akvinski, Ibn Arabi, Padre Pio, Majka Tereza...
Zbog svih njih ja nisam zapeo kod Macole, gdje postoje sve blagodati za ugodnu zabavu i za sve ono što je potrebno čovjekovu tjelesnome biću, već koji kilometar dalje, na nekom neobilježenom mjestu, gdje snijeg nemilice pada i sve se rute i kote iz sekunde u sekundu brišu s lica zemlje, iz svih sustava i također iz samoga uma. I sad vi vidite/odlučite gdje je najbolje zapeti. :)
