Prije nekoliko dana doslovno sam ovo čuo iz zvučnika televizora i pročitao na ekranu istoga u vrijeme večernjeg Dnevnika HTV-a:
"Roditelji žele da im djeca idu u školu u sigurnim uvjetima, no garancije za to nismo dobili", kaže odvjetnica roditelja učenika 4. razreda, Lina Budak. "To im institucije ne mogu dati", kažu iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te navode: "...takve garancije u ovom trenutku mogu dati jedino roditelji navedenog učenika".
Kad čovjek koji računa na svoj i tuđi razum čuje i pročita nešto takvo, prođu ga srsi tjeskobe zbog još jedne iznenadne preplavljenosti osjećajem da živi u suštinski iracionalnom i proizvoljnom svijetu od kojega u bilo kojem trenutku može očekivati bilo što. Kažem "zbog još jedne" jer u ovoj našoj zemlji ludila i gluposti ne samo da ne manjka, nego se svakodnevno s njim susrećemo na svakome koraku.
Danas, pak, u nekim vijestima slušam izjave ministara Fuchsa i Piletića u kojima kažu da se nimalo ne osjećaju odgovornima jer su njihova ministarstva sa svoje strane učinila sve što je trebalo i što je bilo moguće. U jezivom stranačkom podmetanju gradskom Možemo!, prebacuju odgovornost na Grad Zagreb, od kojeg se u narednih desetak dana očekuje porođenje još jednoga Rješenja o obliku nastave tzv. problematičnog djeteta. Novinarka Vanja Vesić u Glasu Istre pravilno detektira:
Mediji pišu da je dotični mališan u kratkom roku promijenio nekoliko škola, a institucije su očekivale da će na nekoj od adresa problem jednostavno nestati (!?). Tko je tu lud? U posljednjoj školi u koju je birokratski šutnut školski je ravnatelj podnio neopozivu ostavku. Zašto dotičnom učeniku i njegovim vršnjacima nije pravodobno osigurana zaštita i pravo da se bez straha obrazuju i ne gube školsku satnicu? Odvojeno, kombinirano, online, kako god. Gdje su nestali svi ti silni zavodi, službe, državne agencije za ovo i ono, sva sila stručnjaka plaćena da rješenje ponudi na pladnju? Ne danas, nego jučer. Roditelji su izgubili živce, sasvim ljudski, jer su njihova djeca u pitanju. Živce je izgubio i resorni ministar znanosti Radovan Fuchs koji je očeve i majke spremne za prosvjede optužio za pripremanje »balvan revolucije«, militantnim rječnikom kakav priliči jedino raspamećenim internetskim trolovima zarobljenim u devedesetima. Previše za ministra znanosti, makar i HDZ-ovca.
Ali eto, ministri se ne osjećaju odgovornima ni koliko je crnog pod noktom. To tako biva kad HDZ treći put zaredom pobjeđuje na parlamentarnim izborima, a i lokalno vlada diljem Hrvatske od pamtivijeka - kao što ne možeš Maji Šuput ili Jeleni Rozgi spočitnuti da su im pjesme najgori šund jer će ti uvijek kontraargumentirati posjećenošću njihovih koncerata, tako ni Plenkoviću, sada već faraonu, ne možeš reći da nešto s njegovom vladom i njegovim ministrima duboko, preduboko ne valja, jer on sada već lebdi nekoliko centimetara iznad tla, više ni ne dotiče zemlju, toliko je nedodirljiv i apstraktan u svojoj nepobjedivosti.
A što ako - pitam se - to famozno Rješenje Grada Zagreba, koje se čeka kao spasonosna kiša i zbog kojeg djeca tolike dane neće pohađati nastavu, na koncu dođe u onom istom obliku u kojem je došlo i u veljači, dakle s pravorijekom da dječak može pohađati nastavu u redovnom razredu uz individualizirane postupke, samo ovaj put možda s pomoćnikom u nastavi? Silan je pritisak na stručnoj službi škole, a onda i na stručnom povjerenstvu Grada koje to rješenje treba donijeti pa se već unaprijed s pravom možemo pitati hoće li ono biti objektivno ili će biti oblikovano tim pritiskom, društvenim, medijskim i političkim, najmanje onim profesije. Malo je vjerojatno da će Rješenje ići u smjeru dječakove dugoročne izolacije. Zbog gorespomenutog pritiska vjerojatno će se ići na neko hibridno privremeno rješenje u vidu određenog perioda individualne online-nastave od kuće slične onoj u vrijeme pandemije, perioda od možda mjesec ili dva tijekom kojeg će se dalje psihološki raditi s dječakom, nakon čega će ga se ponovno pokušati integrirati u razred. Nešto slično već je bilo pokušano, ravnateljica prethodne škole rekla je novinarima:
Mi smo učinili sve što je u našoj ovlasti, dalje su institucije na redu za radnje za koje škola nema ovlasti. Poduzeli smo sve da riješimo tu situaciju. Dječak je neko vrijeme individualno radio s učiteljicom tako da ostala djeca nisu dolazila u kontakt s tim dječakom, i to više mjeseci.
Unatoč svemu, ove je jeseni, na početku nove školske godine, od strane roditelja zabilježeno ovakvo ponašanje dječaka:
Djeca su bila dva dana s njim u razredu i već tada je počelo to suspektno ponašanje. Sva su nam djeca ispričala da se dječak čudno ponaša, da je prost i vulgaran i našoj djeci je to bio potpuni šok. Već je prvi dan pod odmorom nacrtao penis na ploči. Djevojčici u svlačionici objašnjavao je da su cure glupe, ali da imaju ‘cice i dlake na koki’. Dječaka je drugi dan štipao za stražnjicu. To su stvari koje normalno dijete neće izgovarati u 4. razredu osnovne škole, rekla je u utorak za srednja.hr majka jednog od učenika četvrtog razreda.
Ono što mi se na ovom mjestu čini bitnim naglasiti dvije su stvari. Prvo, bilo je sasvim nepotrebno da cijela škola (plus područna škola) tjedan dana ne ide na nastavu, i sasvim je nepotrebno da taj jedan 4. razred i dalje neće ići u školu sve do svečanog dolaska Rješenja Grada Zagreba na planet Zemlju, u Europu te zatim u Hrvatsku i Zagreb. Ali kad kažem nepotrebno, time ne želim krivnju baciti na roditelje i školu / učiteljsko vijeće. Krivnja je na sustavu, dakle na Fuchsovu ministarstvu koje nema protokole, načine i znanja da ovakvu situaciju riješi naprosto zdravorazumski (valjda u vječnom strahu od tužbi?), dakle tako da sporni dječak ne ide na nastavu do silaska Rješenja na planet Zemlju, a ne da ogroman broj drugih učenika ne ide na nastavu. Nakon prošlogodišnjeg masakra u beogradskoj osnovnoj školi od strane odličnog i darovitog učenika Koste, zbog kojeg dan-danas i naši roditelji strahuju i brinu svako jutro kad svoje dijete pošalju u školu, to je najmanje što je ministar u vladi faraona Plenkošupkua mogao učiniti. No očito je Fuchs prosvjed roditelja i škole doživio kao uvredu na osobnoj razini pa se baš eto zainatio da se drži zakona kao svojevremeno rukovodeći kadrovi njemačkih koncentracijskih logora. A hrvatski su zakoni po količini dvosmisla, preklapanja nadležnosti, proturječja i nedorečenosti poznati u celoj vasioni. Druga stvar koju želim naglasiti jest da je nedopustivo baciti u zaborav odgovornost pojedinaca i/ili sustava zbog ispisivanja četrnaest ili petnaest učenika iz jednog razreda OŠ Miroslav Krleža poradi šesnaestog učenika. Ravnateljica spomenute škole više se ne spominje; niti je novinari išta pitaju, niti ona smatra potrebnim išta reći. Prepisujem dio članka s portala 24sata:
Odvjetnica Ana-Marija Vegar koja zastupa djecu koja su žrtve navedenog dječaka za 24sata je potvrdila da se ispisalo 14-ero djece tog razreda, dok su neki ispisali i stariju djecu iz škole, a neki o tome još razmišljaju.
- U šoku sam zbog razine ignoriranja ovog problema. Nitko nam ne odgovara ni iz Ministarstva znanosti i obrazovanja ni iz Gradskog ureda za obrazovanje o tome što će biti u novoj školskoj godini. Ne odgovaraju na naše upite tako da nemamo službene informacije kako misle nastaviti s nastavom u novoj školskoj godini. U ovom je slučaju učinjeno toliko propusta, što je neprihvatljivo. Sad ostala djeca misle da su kriva, a nisu. Osim što sam tražila službene informacije, uz to sam tražila pomoć Gradskog ureda za obrazovanje oko premještaja ostale djece u druge škole. Nikakvu informaciju nismo dobili. U procesu komunikacije s ovim resorom jasno se vidi da je sustav zakazao. Ovo je potpuni debakl i žrtve su na kraju djeca, njih 14 u dobi od 9 i 10 godina koji sad kreću u 4. razred i raseljeni su po drugim školama - rekla je za 24sata odvjetnica Ana-Marija Vegar.
Posve je očito da nitko ni iz Gradskog ureda ni iz Ministarstva neće odgovarati ni za što. A ni za što neće odgovarati ni ravnateljica, koja nije odgovorna za iste stvari za koje su odgovorne druge institucije, ali to ne znači da nije odgovorna. Kao što isto tako nitko neće odgovarati zato što pošiljka iz Zagreba u Zagreb Hrvatskom poštom putuje po mjesec dana ili pak mnoge pošiljke uopće nikada ne stignu na odredište, što je već godinama alarmantno pa ipak - nikome ništa. Kao što isto tako nitko neće odgovarati zato što građani Hrvatske de facto nemaju ispravnu i adekvatnu zdravstvenu zaštitu jer su liste čekanja za sve i svašta apsurdno velike. Kao što isto tako nitko neće odgovarati zato što građani Hrvatske de facto ne žive u pravnoj državi jer suđenja traju godinama, jer se prvostupanjske pa čak i drugostupanjske (pravomoćne) presude u toliko ogromnom postotku poništavaju i jer je pravna sigurnost da će nešto što je očigledno istinito tijekom parničnog postupka i ostati istinitim ravna nuli. Budući da u ovoj faraonskoj državi, u kojoj čak 5,5 % građana ima člansku iskaznicu HDZ-a čime se svrstavamo u grupu totalitarnih i diktatorskih režima, manjeviše ništa ne funkcionira kako treba jer su naše državne "insignije" primitivizam, korupcija i nepotizam u okrilju nacionalističkog vjerskog patosa, gotovo da ni nema smisla očekivati da će se ikakva borba za zdrav razum, na primjer borba roditelja koji žele zaštititi svoju djecu, riješiti u korist zdravoga razuma. Problemi se u nas vazda rješavaju tako da neki od aktera na kraju odustanu. Stanovništvo ove zemlje rapidno se i neprestano smanjuje jer su odustajanje / osjećaj poraženosti, malodušnost / osjećaj uzaludnosti i bijes / osjećaj nemoći glavne osobine naše nacionalne kolektivne psihe.
Bilo kako bilo i ma što na kraju bilo prava varijacija istine (jer ravnateljica prethodne, gornjogradske škole kaže: "Roditelji su maknuli djecu od djeteta koje se na neki način nije prilagodilo razredu i za kojeg oni tvrde da ih je, otkad je došao u školu, zlostavljao. Roditelji su osjetljivi, nitko ne voli da mu dijete bude izloženo komentarima i takvim situacijama gdje se ne osjeća dobro. Mi smo učinili sve što smo mogli."), ostaje izvjesno da situacija savršeno odgovara naslovu filma Sve zbog jednog dječaka (About a Boy, 2002.). A kad se cijeli sustav iz temelja zatrese i dovede u pitanje zbog jednog dječaka, tada možemo biti potpuno sigurni da je taj sustav glasno pa i vrišteće zakazao. Stoga jednostavno nije moguće da bijednici poput Fuchsa, Piletića i faraona Plenkošupkua nisu odgovorni za cijelu ovu situaciju. Ako je itko odgovoran, onda su oni.
Dodatak - Tisja Kljaković Braić:
Evo me gdje uživam
u ćevapima. Kažu da je
pink kokajin bolji.
Ja sam Marko.
Mene mrzi cijela nacija.
Kad kažem kurac
tisuću učenika ne dođe na nastavu.
Kad kažem pička
dvije tisuće učenika ne dođe na nastavu.
Kad kažem kuracpička
milijun učenika ne dođe na nastavu
i sto tisuća ravnatelja dade otkaz
i jedanaest časnih sestara konačno svrši.
Kad kažem poližem ti čmar
cijelo čovječanstvo otkaže večeru kod Boga.
Istina postoji na raznim razinama. Istina na fizičkoj razini ukazat će nam se ako pokušamo tijelom proći kroz zid ili iskapiti litru votke i ostati trijezni. Ne ide. Istina na fizičko-energetskoj razini ukazat će nam se ako se previše fizički trošimo a premalo spavamo - bit ćemo iscrpljeni i sve iscrpljeniji, a na kraju ćemo se i razboljeti. Istina na emocionalno-energetskoj razini ukazat će nam se ako smo trajno u negativnim emotivnim stanjima, puni negativnih misli i stavova, bijesa, mržnje, zamjeranja, osuđivanja, straha, tjeskobe - ta će toksičnost posebne vrste prije ili poslije rezultirati nekom bolešću ili bolestima iz posebne kategorije bolesti - bilo kojom kroničnom bolešću ili pak kardiovaskularnim i/ili endokrinim problemima, mentalnim i/ili psihičkim poremećajima, itd., sve do karcinoma. Što, naravno, ne znači da karcinom ne može nastati i iz drugih razloga, ili da se infarkt miokarda ne može pojaviti i zbog pukog prežderavanja masnom i prženom hranom i općenito zbog nezdrave ishrane i nezdravog života. Istina na mentalnoj ili kognitivnoj razini brzo će nas sustići ako nam je moć razlučivanja ravna nuli pa smo trajno žrtvama raznih prevaranata i manipulatora. Istina na duhovnoj razini, tj. njezino odsustvo, pokazuje se u našoj cjelovitoj percepciji sebe u kontekstu svijeta - vidimo se odvojenima, ugroženima, malima i nemoćnima, druge vidimo kao prijetnju, svrstavamo se u tabore grupe, plemena, nacije, rase, ekskluzivnog kluba. Tko vidi ili osjeća istinu na toj razini, on ima univerzalan unutarnji stav jedinstva sveg života, stav solidarnosti i suosjećanja, ljubavi, osjetljivosti, delikatnosti i brižnosti, on opaža ljepotu svuda oko sebe i jasno osjeća podršku i vodstvo Viših Sila, koje možemo zvati božanskima ili ne moramo. Sve te različite razine istine - jasno je - penetriraju jedna u drugu i utječu jedna na drugu, stoga je sve u nama i s nama fluidno, kompleksno i mnogoznačno, a svaki je pojedinac jedinstven. Čovječanstvo je zapelo u grubom materijalizmu, još k tome kao velik, silan kolektiv osjeća da je zakazalo, da je zajebalo, pa sada zbog toga globalno proizvodi tipične učinke očajnika.