Mojoj je majci koncem proljeća krepao tv-receiver, digitalni prijemnik, u nastavku digić. Otišla je u trgovinu u kojoj prodaju digiće i kupila novi, onaj najjeftiniji. Kratko nakon priključenja na televizor primijetila je da se isti pregrijava i da se u velikoj mjeri pojavljuju smetnje slike i zvuka. Popela se na tavan gdje se nalazi antena i vidjela da je ova na podu, srušena. Radnici su u susjednoj, tavanom povezanoj kući imali radove zbog useljenja novih stanara pa je zaključila da su oni srušili antenu i - da je do antene. Pregrijavanje digića je zanemarila. Angažirala je jednog mladića da joj tu antenu postavi na krov, s vanjske strane, nakon čega je kratko vrijeme signal bio malo bolji, no daleko od toga da je bio dobar. Kako digić i dalje nije šljakao, vratila ga je jer je shvatila da je - do njega. Dali su joj ZAMJENSKI do popravka ovog. Suspregnula je šok jer je i sama znala da su zamjenski automobili, u još koliko-toliko vjerojatnom slučaju i televizori, ali ne i takve male električne naprave. Neki dan od kolege Tignariusa saznadoh da se sada daju čak i zamjenske slušalice! Zamjenski digić bio je - gle slučaja - od skuplje vrste. Baš čudno da nije bio od one iste koju je odabrala pri kupnji. Sljedećih nekoliko mjeseci taj je zamjenski digić radio besprijekorno pa se osjećala glupom zbog toga što je uopće ulazila u trošak postavljanja antene na krov. A onda je iz bolnice stigao onaj njezin. Ozdravljen, popravljen, zdrav i čio. Je, kako da ne. Dali su joj skroz novi digić, u novoj, do tada neotvaranoj kutiji. Dakako, od one najjeftinije vrste. Vrlo se brzo i on počeo pregrijavati, a onda su krenule i smetnje zvuka. Ovaj put samo smetnje zvuka, ali stalne, toliko izrazite da nije mogla gledati ni vijesti ni domaće serije. I njega je vratila u trgovinu. I opet su joj dali zamjenski, od skuplje vrste. Sada su slika i zvuk opet dobri. Izvana naoružana lažnim strpljenjem jer je tako odgojena, iznutra bijesna - sada čeka novi stari rasplet u zemlji Apsurdistanu, u kojoj idioti donose zakone na način koji u raji izaziva tjeskobni krik: "Molimo vas, prestanite nam pomagati!"
Još malo o mojoj majci. Krajem listopada, njoj uskoro osamdesettrogodišnjakinji, umrla je majka, u stotrećoj godini života. Otišla je u Vojvodinu na sprovod i tamo je na karminama pala u nesvijest, samo se glavom srušila na stol. Prskali su je vodom, pa su je polijevali vodom, pa su izlili hektolitar vode na nju, pa su pozvali Hitnu. Mislilo se da joj je pao tlak (jer pije tablete protiv visokog tlaka) kao što se već znalo događati, no ispostavilo se da nije do tlaka nego do srca. Budući da već godinama ima anginu pektoris, u stanju pojačanog stresa zbog majčine smrti srce je odlučilo pokazati zube. Po povratku u Osijek otišla je - po preporuci vojvođanske Hitne kao i njezine liječnice - u bolnicu naručiti se za kardiološki pregled. No ondje su joj rekli da će je staviti - na listu čekanja. ?!?! "Kako to mislite na listu čekanja?", pitala je medicinsku sestru moja majka. "Zar neću dobiti termin, neki datum?" "Ne, gospođo, stavit ću Vas na listu čekanja." "Što Vam je to lista čekanja?" "Lista čekanja znači da ćemo Vas jednom nazvati na telefon i reći Vam datum i vrijeme kad trebate doći na pregled." "Ali zašto mi odmah sada ne date termin, ma kad on bio?" "Ne možemo. Stavit ćemo Vas na listu čekanja." "I kad ćete me nazvati?" "Ne znam." "Pa možete li mi barem otprilike reći kad bih mogla doći na red, kad bi mi mogao biti termin za pregled?" "Ne mogu, gospođo. Za sada ćete do daljnjeg samo biti na listi čekanja." "Ali ja sam bila pala u nesvijest zbog angine pektoris, jedva su me probudili, dolazila je Hitna po mene. Zar to ipak ne traži malo hitnije postupanje?" "A šta da Vam ja radim?! Ne, gospođo."
I tako sada moja majka čeka termin za dobivanje termina. Budući da je '42. godište, jako se dobro sjeća sedamdesetih i osamdesetih, tih vremena kad je stanovništva bilo puno više nego danas, a liječnika puno manje. Za bilo koji specijalistički pregled otišlo bi se kod svojega liječnika, kod kojeg se nije trebalo telefonski naručivati, po uputnicu, s kojom bi se onda istoga dana ili najkasnije sutradan odlazilo na specijalistički pregled u bolnicu. U novije doba pojavile su se liste čekanja za CT i MR jer tih skupih i glomaznih uređaja nije bilo dovoljno. To je bio izgovor. Taj se zgodan izgovor primio kao kakva biljčica pa je pojam liste čekanja uskoro postao sveprisutan. S vremenom se došlo do toga da baš za svaki specijalistički pregled postoje višemjesečne pa čak i višegodišnje liste čekanja, pa i ako se on svodi samo na liječnika i pacijenta bez ijednog uređaja.
Sjećam se kako sam prije desetak godina bio naručen na Dermatovenerologiju, zbog neke, kako se na kraju pokazalo, ipak bezazlene stvari. Čekao sam na pregled nekih pet ili šest mjeseci, pritom se ne usuđujući imati intimne odnose sa suprugom jer nisam znao o čemu je riječ. Kad je taj dan konačno došao, nenaviknut na liste čekanja i termine došao sam na Šalatu prerano, oko deset i pol umjesto u jedanaest. U čekaonici nije bilo nikoga. Jedanaest sati je došlo i prošlo. Oko pola dvanaest pitao sam sestru koja je nesmotreno izišla na hodnik jesam li na dobrom mjestu, budući da me nitko ne poziva a naručen sam za jedanaest. Rekla je da samo strpljivo čekam, da je doktor izišao zbog neke važne stvari i da uskoro dolazi. U trenutku kad me je doktor konačno primio oko mene u čekaonici i dalje nije bilo nikoga. Pregled je trajao manje od pet minuta. Kad sam nakon pregleda izišao u hodnik, ondje i dalje nije bilo nikoga. Ali sam za termin čekao pet ili šest mjeseci! Zašto? Mislim da bi i Ježurka Ježić znao odgovor. U međuvremenu je prošlo desetak godina, izgradila se sva sila privatnih klinika i poliklinika, a činjenica da su stotine liječnika i specijalista napustile Hrvatsku zapravo ne igra ulogu. Jer statistika pokazuje da u Hrvatskoj i dalje, u odnosu na broj stanovnika, ima sasvim dovoljno liječnika. Možda ne pedijatara, dječjih i adolescentskih psihijatara te logopeda, ali sasvim dovoljno svih ostalih. Zaključak se nameće sam od sebe.
A sada o jednoj drugoj temi, zbog koje ću na kraju, kako stvari stoje, morati "skinuti kapu" teoretičarima zavjere. Ne njihovu kapu, naravno, već svoju. :) 21. studenog poslao sam Jutarnjem listu ovakav mail:
"Poštovani, u Lobby baru u sklopu zagrebačkog hotela Dubrovnik na adresi Ljudevita Gaja 1, Zagreb, plaćanje pića i kolača moguće je isključivo kreditnom karticom, dakle nije moguće gotovinom. Prije nekoliko dana bio sam ondje s prijateljicom na piću i bili smo neugodno zatečeni tom situacijom pa kad smo inzistirali da želimo i da imamo pravo platiti gotovinom, konobar je postao neugodan, povisio je glas i napomenuo da se ne želi svađati s nama, da neka izvolimo platiti karticom. Da sam odbio platiti karticom i dalje inzistirao na svojemu pravu da platim gotovinom, ne znam što bi se dogodilo. Zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj su uz kreditne kartice svakako i novčanice i kovanice eura, stoga smatram da je ovdje riječ o grubom kršenju prava potrošača u ugostiteljskom objektu. U privitku vam donosim i fotografiju kartice s tekstom koja se nalazi na svakom stolu Lobby bara."
Odmah sutradan odgovorio mi je novinar čudnog imena i prezimena:
"Poštovani gospodine, moje je ime Bruno Di Reda, novinar sam Jutarnjeg lista. Javljam Vam se vezano za neugodnu situaciju koju ste nedavno doživjeli u Lobby baru Hotela Dubrovnik. Bili bismo Vam zahvalni ako biste bili voljni podijeliti s nama više detalja o spomenutom događaju. Molim Vas da mi javite kada bi Vam odgovaralo da se čujemo kako bismo mogli raspraviti temu u detalje.
Unaprijed zahvaljujem na Vašem vremenu i suradnji. S poštovanjem, Bruno Di Reda, Jutarnji list."
Primijetite da je čovjek u mailu vrlo pismen. Vidjet ćete kasnije u Jutarnjem kako je "izrežirao" moje mailove i učinio ih polupismenima, iako je za ovu temu to najmanje bitno, tj. potpuno nebitno. Odgovorio sam mu:
"Poštovani, hvala Vam na promptnoj reakciji i angažiranosti. Moja je namjera bila da Vam skrenem pozornost na tu anomaliju pa da onda eventualno sami istražite o čemu se radi. Nažalost, po pitanju činjeničnog opisa nemam Vam nešto dodatno za ispričati pored onog što sam već rekao. Od nekog sam čuo da oni to rade kako im u bar ne bi dolazili umirovljenici, no ne znam je li to istina. Konobar se, dakako, pozvao na odluku uprave hotela i ponudio da se slobodno obratimo njoj.
Taj bar je veoma pogodan za sve nas nepušače koji želimo mirnu i ugodnu atmosferu i meni osobno nije problem plaćanje karticom jer ionako nakon pandemije karticom plaćam gdje god mogu, no stvar je, naravno, u principu jer ova ružna odluka uprave hotela diskriminira građane i usput je, ako se ne varam, i protuzakonita.
Srdačan pozdrav."
Bruno Di Reda iz reda novinara nakon toga mi se više nije javljao. No, gle vraga, jučer na portalu Jutarnjeg izlazi OVAJ članak! Zbilja sam bio iznenađen. Nakon što godinama tu i tamo, pazeći da to ne preraste u opsesivnokompulzivni poremećaj, šaljem portalima kojekakve "cinkaroške" prijavke u vezi mnogočega, ovo je prvi put da me je netko shvatio ozbiljno. :) I budući da sam ja ljubitelj sinkroniciteta, sinoć u središnjem, tj. večernjem Dnevniku HTV-a, a povodom otvaranja zagrebačkih adventskih Bakanalija, slušam o tome kako dobar dio bakanalijskih kućica iliti štandova na Zrinjevcu i po okolnim ulicama neće imati mogućnost plaćanja gotovinom! Samo karticama. Dakle, dragi teoretičari zavjere, malo pomalo ipak smo se došuljali do vaše poante! Sat koji stoji dvaput na dan pokazuje točno vrijeme pa tako i vi valjda nekaj nabodete kao ćorava kokoš zrno, pa ipak, valja vam odati priznanje! Ne tako davno nekim sam blogericama svisoka objašnjavao kako nikada neće doći vrijeme kad se neće moći plaćati gotovinom; nakon toga gledao sam dokumentarce o skandinavskim zemljama; nakon toga čitao sam o OVOM slučaju dječjeg izleta na Plitvice; nakon toga dogodio se hotel Dubrovnik; nakon toga imamo adventske Bakanalije. Sad više ne mogu tvrditi da za nekoliko mjeseci ili za godinu dana većina kafića, restorana, dućana i trgovina neće prijeći na isključivo kartično plaćanje. Više to ne mogu tvrditi.
Osobno od vremena pandemije sve što je moguće plaćam karticom. Otkad smo uveli euro, jedva da sam se upoznao s izgledom novčanica. Ako imam pekaru koju više volim i pekaru koju manje volim, izabrat ću onu koju manje volim ako je ona jedina koja omogućuje plaćanje karticom jer sam se potpuno odvikao od baratanja novčanicama i kovanicama. Prođu mjeseci a da u novčaniku nemam baš ništa gotovine. Zaista je u nekom savršenom društvu prirodnije i praktičnije bezgotovinsko plaćanje. No - čovjek mora biti principijelan, mora poštovati moralni ili etički standard, ili, ako ćemo biti više filozofski nastrojeni, kriterij prosuđivanja i vrednovanja. Sve dok postoji i jedan jedini čovjek spram kojeg bi uvođenje isključivo bezgotovinskog plaćanja bilo diskriminatorno, postupanje države moralo bi biti jasno i beskompromisno u smjeru zabrane takve prakse.
Odavno se već zna da e-mailovi postoje samo zato da se na njih ne treba odgovarati. Kad je sijeda starina svojim staračkim drhtavim rukopisom napisala iznimno čitko i razumno pismo te ga kuvertirala i na licu kuverte istim tim čitkim i drhtavim rukopisom napisala adresu, nitko se nije usudio to ignorirati. Naprosto su bila takva vremena - još uvijek čestita u svojoj supstanciji. A onda su hulje izmislile e-mail. Pa ipak, imam preporuku za sve vas kad pišete mailove vlasti, bilo lokalnoj ili državnoj - samo spomenite da je "to nešto" opasno za djecu i kućne ljubimce. Time višestruko povećavate vjerojatnost da će vaš mail biti pročitan, možda čak i uvažen. :)
Mi volimo vidjeti pojedince kao odgovorne za probleme grada, države ili svijeta, no po mojem su mišljenju ti pojedinci samo neka vrsta supravodiča, vođa koji provode "električnu energiju Zla" bez gubitaka "energije Zla". Oni su, dakle, naročito sposobni manipulirati masama i istovremeno svoju politiku sinkronizirati s interesima krupnog i globalnog kapitala. Je li taj njihov talent sasvim svjestan ili oni to rade instinktivno, to je nebitno. Problem je u tome što je čitav globalni poredak načinjen "na sliku i priliku" nečega što bismo mogli nazvati Bogom supravodiča. Zbog njega su katari spaljivani na lomačama te mučeni i ubijani na druge načine.
Sve dok čovjek na ovome svijetu ne može živjeti u skladu s unutarnjom logikom Duše, dakle u skladu sa svojom ljubavi i sa svojim razumom, bez dodataka koji falsificiraju, on ima odgođeno postojanje. Postojanje koje to nije.
Post je objavljen 01.12.2024. u 03:36 sati.