nedjelja, 29.09.2024.
Dva pitanja
Moje je mišljenje da su sve religije "spika za utjehu". Što vi mislite o tome?
Jedno od belgijskih katoličkih sveučilišta jučer je među ostalim ustvrdilo da je papin stav o ulogama žena u društvu deterministički i reduktivan. Što mislite o tome?
Čovjek se rađa i zatim odrasta u bolesnome društvu, zasnovanom primarno na sukobu poradi opstanka fizičkoga tijela. Njegov je mozak, dakle, primarno mozak sukoba, prijetnje, obrane i napada, nespokoja, tjeskobe. U takvom se mozgu rađa ideja religijskog Boga, nekoga "izvana" i "gore" tko nudi rješenje. To rješenje kaže: samo se predaj Meni; ili: samo vrši Moju volju. Milijuni se trude oko toga, i svi, baš svi zbog toga pervertiraju svoju psihu. Neki je pervertiraju na prividno miroljubiv način, ne opirući se zlu, a neki na očigledno nemiroljubiv način, smatrajući da su ubijanje i ratovanje jedini način da se u danim okolnostima vrši Božja volja. Utješno je ako znamo da je naše neopiranje zlu, iako generira ogroman broj problema, nesporazuma i konfliktnih situacija, podržano od strane Boga. Također je jednako utješno da nas Bog podupire u borbi protiv nevjernika, heretika, neprijatelja i ostalih koji ne vrše Božju volju. ;) Dakle, religija je po defaultu neka vrsta "spike za utjehu", ili način da opravdamo svoje fantazije.
Papa Franjo, kao i svi pape prije njega, nije slobodan čovjek. On se nalazi u kategoriji ljudi za koje se humoristički kaže: trepni dvaput ako si otet. Kad god on razgovara s nekim grupama a da su kamere ili mikrofoni uključeni, on ne razgovara kao privatna osoba, već kao papa. Ako bih neku definiciju pakla ili prokletstva uzeo kao realnu, onda bi to bila definicija koja opisuje položaj pape u 21. stoljeću: taj čovjek ne smije ni jedno jedino slovo izreći a da ono nije usuglašeno s Naukom Vjere. A kamoli da o bilo čemu kaže što zaista misli. To što on djeluje kao da upravo govori što misli samo je vješto načinjena maska. Maska koja imitira puno toga, npr. dobru volju, ekumenizam, ljubav itd. Pitajte tog jadnog otetog čovjeka o ženama, inzistirajte na pitanjima, inzistirajte na tome zašto žene ne mogu biti svećenice! Nećete dobiti odgovor. Papa Franjo reći će nešto što neće biti odgovor na vaše pitanje. Naprosto će izignorirati vaše pitanje. Uvijek iznova. Uvijek iznova. Ako ga pitate zašto žene ne mogu biti svećenice, njegov će odgovor biti: "Žene su......" I to je to.
Osobno i intimno mislim da čovjek ima čudesan potencijal, no da je kroz cijelu povijest taj potencijal kanaliziran u ideje vladanja nad njim, primarno u ideju personalnog Boga, Jahvea ili bilo kog drugog. Bog služi samo i jedino tome da se pomoću njega vlada drugima, da se pomoću njega manipulira drugima poradi vladanja. Ne vidim drugu svrhu Boga. Vjernici se sa mnom, naravno, neće složiti. Nekim se vjernicima događaju zaista čudesne stvari i to treba poštovati, postoje nebrojena čudesna tjelesna ozdravljenja, sinkroniciteti, proricanja, telepatije, ozdravljenja od zamračenja psihe, čuda druge vrste. Svakako nisam od onih koji ne vjeruju u sve to. Problem je, međutim, u tome što vjera uvijek ima svoju cijenu: ti se na nešto obvezuješ, i ti se nekome obvezuješ. Nema vjere i nema čuda tamo gdje se netko baš nikome ni na što ne želi obvezati i sve obvezujuće faktore šalje u tri pičke materine. Ili ima, ali se o tome ne piše i ne govori.
Da je papin stav o ulogama žena u društvu deterministički i reduktivan, to je vrlo lucidno uočeno. Ne znam je l' uopće treba dodatno objašnjenje. Papa stavlja ženu u strogo ograničen broj uloga, a njezinu ženstvenost vidi kao biblijsku, dakle dogmatsku kategoriju. Žena nije slobodna da sama sebe opiše ili ne opiše, već je ona, ipak nekako, jebiga, ta glupa Eva koja je od zmije uzela jabuku. Pa je u najbolju ruku ženstvena. Eh, da, žena je ženstvena - to je tako divno rečeno! Stoga, jasno je, ne može biti svećenicom, i o tome dalje nema razgovora. Papa Franjo, naime, upravo na taj način odgovara na pitanje o ženama-svećenicama - nema razgovora. Kaže u odgovor nešto drugo. Odšuti. Spomene kako je Marija bila žena. I kako je Crkva žena.
nedjelja, 22.09.2024.
Samo ti se učinilo da te silovao
Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama donosim dva izvatka iz Staroga zavjeta, iz kojih se jasno vidi "jednakost" žena s muškarcima u toj Svetoj knjizi koja bi svakome kršćaninu trebala biti dovoljna za snalaženje i orijentaciju u ovome svijetu na koji ga je roda donijela te nema potrebe imati u kući neke druge knjige osim ove.
Ona dva anđela stignu navečer u Sodomu dok je Lot sjedio na vratima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade i pođe im u susret. Nakloni se licem do zemlje, a onda im reče: "Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda možete na put rano." A oni rekoše: "Ne, noć ćemo provesti na trgu." Ali ih on uporno navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih ugosti, ispeče pogaču te blagovaše. Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?" Lot iziđe k njima na ulaz, a za sobom zatvori vrata. "Braćo moja", reče on, "molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga krova."
Postanak 19, 1-8
"Mir s tobom i dobro mi došao", odgovori starac. "Moja je briga što ti je potrebno, samo nemoj noćiti na trgu." I uvede ga u svoju kuću i baci krme magarcima. Putnici su oprali noge, a onda jeli i pili. Dok su se oni krijepili, gle, neki građani, opaki ljudi, okružiše kuću i, lupajući svom snagom o vrata, rekoše starcu, gospodaru kuće: "Izvedi toga čovjeka što je ušao u tvoju kuću da ga se namilujemo." Tad iziđe domaćin iz kuće i reče im: "Ne, braćo moja, ne činite zla. Taj je čovjek ušao u moju kuću, zato ne činite bezakonja. Evo, moja je kći djevica, prepustit ću vam je. Činite od nje što vam drago, ali ovom čovjeku ne činite bezakonja." Ljudi ga ne htjedoše poslušati. Tad onaj čovjek uze inoču te im je izvede. Oni su je silovali i zlostavljali svu noć do jutra, a kad je zora zabijeljela, pustiše je. Pred zoru žena dođe i pade na ulaz kuće onog čovjeka gdje je bio njen gospodar i ležala je ondje dok se nije razdanilo. Njen je gospodar ujutro ustao, otvorio kućna vrata te izišao da nastavi put, kad spazi ženu, svoju inoču, kako leži na kućnim vratima s rukama na pragu. "Ustani, idemo!" - reče joj. Ali ne bijaše odgovora. Onda je uze, natovari na magarca i krenu na put da se vrati kući. Kada je došao kući, trže nož i uze mrtvo tijelo inočino, rasiječe ga, ud po ud, na dvanaest dijelova te ih razasla u sve krajeve Izraela. I tko god vidje reče: "Ovakvo što se nije dogodilo od dana kada su Izraelci izašli iz Egipta do današnjeg dana. Valja o tome promisliti, vijećati i govoriti."
Suci 19, 20-30
srijeda, 18.09.2024.
Navika iz djetinjstva
Interesantno je kako nikakvi užasi stanovništva Pojasa Gaze i Zapadne obale ne mogu muslimanske zemlje poput Irana, Libanona, Sirije, Jemena ili Turske natjerati na krajnju reakciju, no ako bi samo Izrael odlučio podići Treći hram na području današnje džamije Al-Aksa u Jeruzalemu, sav bi se muslimanski, što arapski što nearapski svijet diljem svijeta i galaktike, digao na noge i bez sekunde razmišljanja krenuo u odmazdu bez presedana, uključujući, dakako, i Saudijsku Arabiju. Toliko je religija, ta bizarna iracionalna komponenta u umu čovječanstva, snažna i vibrantna! U ime Boga najlakše je ratovati, manipulirati, mobilizirati mase, vladati masama, organizirati mase, upravljati emocijama i motivima masa. Ono što se čini nemogućim, ako se samo učini u ime Boga - postaje mogućim, čak i zastrašujuće laganim. Evo sad je Izrael tisuće ljudi u Libanonu teško ozlijedio pejdžerima, mnoge od njih i usmrtio, među njima i liječnike, a mnogi će od posljedica ozljeda umrijeti u narednim satima i danima, no ako ste pomislili da je to kap koja je prelila čašu, varate se. Hezbolah će uzvratiti, no zapravo se neće dogoditi ništa nemoguće za izraelsku obranu.
Ni za jednu vjerski fundamentalističku muslimansku zemlju uopće nisu od naročitog značaja ljudske žrtve, one su tek umnažanje mučenika a time i nacionalne slave u očima Alaha. No ako bi netko odlučio dići u zrak Al-Aksu, e onda bismo vidjeli belaj bez premca! A navodno postoji neko proročanstvo koje kaže da će kraj Izraela nastupiti u trenutku kad on odluči izgraditi Treći hram na mjestu Al-Akse. To isto proročanstvo kaže da se Treći hram ne nalazi i ne treba nalaziti i ne smije nalaziti u vanjskome svijetu, da se on nalazi u ljudskome srcu, itd. Interesantno je da tijekom povijesti Židovi zapravo diljem Europe i nisu inzistirali na bogomolji kao velebnoj građevini (za razliku od kršćana, naročito katolika). Zbog toga danas ni nema značajnih arhitektonskih zdanja kao židovskih bogomolja. Ona je uvijek bila tek mjesto gdje se odvija bogoslužje, bilo koja zgrada, kuća, stan. U novije su vrijeme, dakako, židovske bogomolje dobile na značaju i ljepoti u bogatom, tzv. zapadnom svijetu, no to je samo zbog utjecaja vremena i društvenog konteksta i zapravo je svojevrsno odnarođenje ili odstupanje od duše vjere. Prvi (Solomonov) i Drugi (uništen par desetljeća nakon Isusovog raspeća) hram bili su, naravno, velebna arhitektonska i umjetnička zdanja, no otad se u kolektivnom umu Židova ipak mnogo toga promijenilo.
Danas se Židovi grubo mogu podijeliti u tri kategorije. Prvu čine sekularni Židovi kako u Izraelu tako i diljem svijeta, naročito Zapada. To je kategorija izdašno blagoslovljena visokim stupnjem inteligencije, kreativne moći i zdravoga razuma. Diljem modernoga svijeta sekularni su Židovi bili pokretači ogromnog broja naprednih društvenih tendencija pa je čak i Superman kao Kal-El, jedan od Elohim, proizvod dvojice njih, Jerryja Siegela i Joea Shustera. :)) Drugu kategoriju čine Židovi-vjernici, bilo da se radi o većinskim Aškenazima ili manjinskim, umjetnički nastrojenim Sefardima. Unutar tih zajednica tijekom povijesti su nastale dodatne podjele (pa su im se pridružile i druge narodnosne skupine poput Hazara tursko-mongolskog porijekla, koji su oko 740. godine prešli na judaizam), a u samom Izraelu Židovi-vjernici u priličnom postotku pokazuju stav otklona od vojske i oružja, od pojma obrane pred neprijateljem pa čak i od same Države Izrael, za koju smatraju da nikada nije trebala nastati. Treću i najmanju kategoriju čine militantni Židovi koji priželjkuju Treći hram na mjestu Al-Akse, današnje glavne muslimanske bogomolje u Jeruzalemu i trećeg najsvetijeg mjesta islama. Katkad demon u meni poželi da ta treća židovska skupina konačno realizira svoje vlažne pubertetske snove pa da nastane biblijski fajt koji će odkristalizirati ili demineralizirati ili kao u kakvom kamenolomu raskameniti sva ta u-nebo-vapijuća mentalna sranja u glavama milijuna. Netanyahu i njegovi pobočnici, među kojima ima i puno radikalnijih od njega samoga, čine neku deformiranu četvrtu kategoriju, u koju spada i pokojni Ariel Sharon, mračan lik koji je svojim posjetom kompleksu Al-Aksa na Brdu hrama izazvao Drugu intifadu. Sve skupa zaista treba "demineralizirati", ali kako? Možda se nakon deset tisuća godina stvar sama od sebe nekako razgradi, kad padnu u zaborav Jahve, pardon, Adonai, te Krist i Alah, te besprizorne etikete ljudske zloće.
Naravno da bi bezazleni i čestiti vjernici tih triju abrahamskih pizdarija, pardon, religija, nastalih na temelju priče o Abramu iz Ura, mogli negodovati nad mojim bogohuljenjem. Jer kako se usuđujem govoriti išta protiv onoga čemu su oni podučavani od djetinjstva?! Hej, od djetinjstva! Jedan moj prijatelj jednom se preda mnom pomolio i prekrstio prije prvog zalogaja pizze iako je od vremena adolescencije buntovni ikonoklast, skroz-naskroz sekularno orijentiran uz zadržano vjerovanje u parapsihološke fenomene. Kad sam ga u čudu pitao čemu sam to upravo svjedočio, uz smijuljenje mi je objasnio da je to navika iz djetinjstva. Molim?! Ali eto, navika iz djetinjstva. Nemojmo dalje u to dirati. Djetinjstvo pojedinca i djetinjstvo čovječanstva na neki su čudan način izjednačeni, jednako su svetinje u koje se ne smije dirati.
subota, 14.09.2024.
Post sa slovima
Postoji točka tišine iz koje se gleda sav um kao vanjski. U toj se točki bol doživljava drugačije, nema nikoga tko bi rekao: "Mene boli" pa je zato i njegov žalac poput sjene. U toj točki ne postoji patnja. Duševna ili emocionalna bol trenutno se gasi jer ne može opstati u stanju svjedoka. Svjedok ne kaže: "Ja svjedočim." Svjedok nije entitet. On je čista svjesnost bez identifikacije, pa ipak uprisutnjena, jasna svjesnost, ne rasuta kao u pijanca ili dojenčeta.
Ja sebe doživljavam u prvom licu jednine. Ne množine, još nisam Elohim. ;) Svatko od vas također sebe doživljava u prvom licu jednine, čak i ako ima poremećaj višestruke ličnosti jer ličnosti nastupaju sukcesivno, ne simultano. ;) Prvo lice jednine znano nam je kao "ja" ili ego. Kad čovjek ne bi imao ego, čitav svijet njegovih motivacija, svega onoga što ga pokreće na djelovanje i aktivnost, ne bi mogao postojati, ili drugim riječima: čovjek ne bi mogao živjeti, umro bi vrlo rano u djetinjstvu. Problem s motivacijom nije nimalo bezazlen - ljudi koji u zreloj dobi ostanu bez nje u jednom obuhvatnom smislu, doslovno gube razlog da ujutro ustanu iz kreveta, da uzmu zalogaj hrane, da naprave korak ili podignu ruku. Njihova energija velikom brzinom kopni i nestaje iz njihova sustava. Zastrašujuće je u toj priči o motivaciji da se ona može izgubiti uslijed bilo kojega povoda - smrti voljene osobe, loših kritika svježe objavljenog romana, nezadovoljstva karijerom ili bračnim drugom ili pak zbog hormonalnog poremećaja. Naš životni elan počiva na vrlo krhkoj bazi, često jednoslojnoj, i ako se ta baza slomi, sve naše motivacije - pa ako ih ima i milijun, ako smo kreativno razbacani na sve strane i bavimo se mnogim poslovima - tonu skupa sa tom lađom. Odlazi glavna, bazična motivacija pa odlaze i sve sekundarne. Ego se raspada, što uglavnom znači brzo obolijevanje pa i izglednu smrt ukoliko se nešto hitno ne poduzme. Ovo govorim kako bih dočarao u kojoj mjeri misao: "Stanje svjedoka je stanje bez ega" valja uzeti s velikim oprezom i razumno, unutar određene perspektive. Čovjek ne može transcendirati svoje "ja" ili ego ako za to nije spreman, ako prije toga nije izgradio jednu višu platformu na koju će stati kad se ona niža sruši ili razgradi uslijed duhovnoga uvida. Mnogi umjetno ili nasilu forsiraju duhovni uvid, na primjer određenim supstancama, LSD-jem, gljivama, ajahuaskom, izgladnjivanjem i ritualnim ponavljanjem neke verbalne formule, itd. Nerijetko se kod njih događa da nakratko uđu u stanje svjedoka i da im se motivacijska baza ega pritom polomi u komadiće, što znači da nakon izlaska iz toga stanja više ne vide smisao života u ovoj Dolini suza i ulaze u stanje bezvoljnosti, apatije, velikog gubitka energije. Objašnjavaju to sebi na način da ovaj svijet zaista nije vrijedan nikakve motivacije, motivacijskog pogonskog goriva, no to je velika zabluda. Jer ako toga nije vrijedan ovaj svijet, zašto bi toga bio vrijedan ijedan drugi, ma kako divan i rajski bio?! I najveličanstveniji svjetovi Univerzuma nužno moraju počivati na nekakvoj motivacijskoj bazi i u ma koji svijet da dođemo sa svojim "ja", ta se motivacijska baza može potrošiti ili urušiti. Dakle, u tom smislu nigdje nismo sigurni. :)
Poanta, dakle, nije u tome da jedan, lošiji svijet zamijenimo drugim, boljim, nego u tome da trezveno i na zdravim temeljima unutarnjeg propitivanja i duševnoga rada otkrijemo fundamentalnu iluzornost "ja" u jednom širem ili prostranijem "poretku stvari". Kad se iz točke tišine sav um gleda kao vanjski, on se takvim sagledava u ma kojem svijetu da se nalazili. Ono što je bitno jest da takva opcija postoji unutar čovjekovih mogućnosti, dok, npr., ne postoji unutar mogućnosti svih drugih sisavaca ili bića na planetu. Po tome je čovjek jedinstven na Zemlji - jedino on može dosegnuti božanskost ili stanje svjedoka. Osnovna premisa u putovanju prema tom uzvišenom cilju jest propitivanje stvarnosti na jasan i trezven način. Ima li moje "ja" stvarnost ako i svaki drugi čovjek za sebe kaže "ja"? Očito nema, očito se i nužno radi samo o jakom refleksu ili nagonu u našemu umu koji smo izgrađivali od rođenja. Taj je refleks prisutan u komarcu koji pobjegne kad prema njemu krenemo prstom jednako kao i u čovjeku koji uzmakne pred zmijom na stazi. I mi i komarac jednako se ponašamo instinktivno, po automatskim impulsima nametnutima iznutra; razlika je samo u tome što mi imamo misaonu komponentu pa znamo to nešto nazvati "ja". No upravo zahvaljujući toj misaonoj komponenti u našemu umu, konceptualnoj svijesti, mi polako, malo-pomalo, tijekom mnogih života, stoljeća i tisućljeća, tijekom eona vremena, razvijamo sposobnost da sebe gledamo sastrane, kad osjećamo da znamo da osjećamo, kad mislimo da znamo da mislimo, kad nas boli da znamo da nas boli - jer to možemo imenovati, izvanjštiti. U tom konceptualnom izvanjštenju klica je stanja svjedoka.
petak, 13.09.2024.
Cinema Paradiso
četvrtak, 12.09.2024.
When Heart Is Open
srijeda, 11.09.2024.
The Rain
nedjelja, 08.09.2024.
Tuga i sreća
Veliki indijski narodni preporoditelj, humanitarac pa i duhovni učitelj desetljećima je neumorno i nesebično radio za dobrobit svojega naroda. Osnivao je sirotišta, škole, ašrame, udruge za služenje društvu, vodio je tečajeve, nastupao na radiju i televiziji, pozivala su ga sveučilišta da govori, da bude gostujući profesor, na koncu se o njegovu djelu pročulo čak i u Ujedinjenim narodima pa je i ondje održao nekoliko veoma nadahnjujućih govora.
No jednog se dana, po povratku kući s jednog od tih sve učestalijih i sve zamornijih putovanja po zemlji i svijetu, ugledavši svoju suprugu kako stoji pored njihovog kreveta u spavaćoj sobi, iznenada slomio i srušio do njezinih nogu. Sva tuga svijeta, potiskivana i odmicana ustranu zbog neprestanih obveza i odgovornosti, najedanput se svom svojom silinom obrušila na njega. Obujmio je noge svoje supruge i jecao bez prestanka. Njegova je supruga bila izrazito intuitivna osoba pa ga nije morala pitati što se dogodilo. Znala je istog trenutka. Sjela je do njega na pod i zagrlila ga, ne nastojeći zaustaviti bujicu njegove beskrajne tuge.
Na koncu se on, naravno, sabrao i sjeo uz nju. Iako je sve znala, pustila ga je da priča o razlogu svojega sloma jer je znala koliko je to pripovijedanje iscjeljujuće. Ne godinama već desetljećima on se neprestano susretao s ljudskom bijedom, tugom, tjeskobom, očajem, zastrašujućom neimaštinom, s teškim i mučnim sudbinama bez kraja i konca. Stalno je sebe uvjeravao da ima nade, da stvari idu nabolje, podsjećao se da sve veći krug njegovih suradnika radi i djeluje diljem zemlje pa i svijeta i da to svakako ima pozitivan učinak, uvjeravao se u nadu, uvjeravao se u smisao, uvjeravao se u motivaciju, iako se širenjem djelokruga njegova rada istovremeno širio i vidik na patnju čovječanstva (ali i svega živoga svijeta, dakle i na beskonačnu patnju životinja koje čovjek koristi za svoje potrebe). Nije ni znao da se pošast besmisla i uzaludnosti nakuplja u njemu. Njegova je podsvijest bila sve natopljenija razornom snagom besmisla. I, na koncu, jednostavno više nije bio u stanju podnositi toliku patnju tolikih osjetilnih bića. Slomio se do nogu svoje učiteljice, svoje supruge, svojega sidra.
Ona ga je milovala po kosi, čelu, licu, a onda ga je uspravila nasuprot sebi i rekla mu: "Evo ti ova adresa. To je veliki Majstor visoko gore na Himalayi. Posjeti ga i reci mu o svojim brigama, o svojemu teretu."
Promijenio je tri vlaka, putovao je s narodom u prekrcanim vagonima satima i satima i satima, uglavnom noću, zatim je ušao u lokalni autobus koji ga je vozio visoko gore, pa u sljedeći koji ga je odvezao još više, po opasnim serpentinama ponad kojih su stršeće stijene trajno prijetile odronima. Poradi toga da ga ljudi diljem zemlje ne prepoznaju, obrijao je lice, svoju dugu sijedu bradu, i stavio turban. Konačno je sedmoga dana putovanja stigao na odredište. Ašram nije bio nepoznat, štoviše, bio je na ponekoj od turističkih karata, no njegov je Učitelj bio sasvim izuzet od slave i poznatosti. Pred javnošću uvijek je nastupao starješina ili poglavar ašrama.
Veliki indijski narodni preporoditelj ušao je u prijemni ured ašrama da se prijavi kao bilo tko drugi i zatraži smještaj. Kad su završile smještajne procedure, koje je obavljao neki službenik koji se baš i nije najbolje snalazio u svojemu poslu, taj isti službenik, sasvim običan čovjek sa staromodnim i jeftinim naočalama čija su stakla ukazivala na veliku dioptriju, ponudio je velikom indijskom narodnom preporoditelju da sjednu na klupicu u susjednoj prostoriji. Jedna je žena, zamotana u sari zelene boje, donijela i poslužila čaj, iako ga nitko nije poručio ili zatražio.
"Jako ste smiješni bez brade i s tim turbanom." Službenik se počeo smijati i taj je smijeh bogme potrajao, zarazan i pun energičnosti. Tada je naš junak shvatio da se nalazi licem u lice s Majstorom kojeg je došao posjetiti. Htio Mu je pasti pred stopala, kakav je običaj u Indiji i kako pobožni Indijci iskreno osjećaju da trebaju pred Učiteljem, no "službenik" ga je u tome naumu rukom zaustavio. "Reci mi, što te muči?"
"Beskrajna me je tuga preplavila", rekao mu je naš junak iskreno i na rubu suza, bez i najmanje geste samorefleksije. "Nisam znao da se TOLIKO TUGE nakupilo u meni. Učitelju, što da radim?"
"Tko je tužan?", upitao ga je Učitelj.
"Kako to mislite? Pa ja."
"Pronađi tko je tužan."
"Službenik" je naglo ustao, ne srknuvši ni gutljaj čaja koji se još pušio, te se udaljio. Nakon minute ili dvije, koje su se našem junaku činile kao vječnost, pojavio se pravi službenik, tek da ga obavijesti o tome da može u ašramu ostati koliko hoće, ali da se s Učiteljem pri ovom posjetu više neće moći susresti, izričitom voljom samoga Učitelja. Pravi se službenik pritom ispričavao i molio ga za oprost zbog eventualnih neugodnosti zbog ovakvog obrata situacije. Bilo mu je iskreno neugodno, što je našeg junaka razoružalo i trenutno dovelo u red. Ostao je tri dana, a onda se uputio natrag svojemu domu.
Prolazili su mjeseci, obveze i susreti su se nastavljali. Događaji, predavanja, sastanci, turneje i religijske svečanosti kojima je morao nazočiti bili su zakazani cijelu godinu unaprijed, i on se osjećao pomalo kao medvjed na lancu ili lutka na koncima tzv. društvenih obveza. Pa ipak, nije se bunio, još uvijek je negdje u sebi bio zahvalan Bogu jer mu je dao priliku da čini dobro za ljude. Iskreno je vjerovao da ga to ipak Bog voda okolo na lancu. Bog, a ne slijepe sile društvenih okolnosti vezanih uz slavu i ime. Neovisno o svemu tome, neprestano je razmišljao o Majstorovim riječima: "Tko je tužan? Pronađi tko je tužan." One su se strahovito duboko usjekle u njegovu svijest pa doslovno nije bilo ni jedne jedine sekunde a da on o njima nije promišljao. "Tko je tužan? Pa ja sam tužan, naravno, ali zašto me je Učitelj to pitao? Mora da postoji neki razlog. Kad god se pitam tko je tužan, nadolazim samo do sebe. Ja sam tužan. Ne mogu prodrijeti u tajnu toga na što je on mislio."
Znao je da neprestano razmišljanje o tuzi na način kako je to postavio himalajski Učitelj neće uroditi time da mu tuga postane avetinjskim ili artificijelnim pojmom. Znao je to već i zbog toga što se i dalje neminovno u svojemu poslu i pozivu susretao s tugom, očajanjem i beznađem. Ne možete se naviknuti na tugu drugih kao što se ne možete naviknuti na vlastitu zubobolju. Ona boli, boli, boli. Ali, Učitelj te riječi, to pitanje, nije izrekao bezveze! Iako u Njegovu pogledu nije vidio neki božanski sjaj i silno sugestivnu dubinu jer je dioptrija Njegovih naočala bila toliko velika da Mu je oči činila doslovno karikaturalnima, Učitelj je na njega ipak ostavio silan dojam, unatoč toliko kratkome sastanku.
A onda se dvije i pol godine, ili točnije: dvije godine i osam mjeseci nakon tog posjeta Himalayi i Učitelju, dogodilo sljedeće:
Bio je prijem za Diplomatski zbor. Premijer Indije pozvao je, uz glavne diplomate te one niže rangirane, kao i članove njihovih najužih obitelji, također i nekolicinu zaslužnih indijskih građana. Već pogađate da je na tom prijemu bio i naš junak, kao i njegova supruga. Hrana je dijelom bila internacionalna pa je veliki indijski narodni preporoditelj u nekom momentu nesmotrenosti pojeo zalogaj nečega što njegov želudac i organizam nisu bili u stanju podnijeti. Nije se radilo o alergijskoj reakciji, no o čemu se zaista radilo - to neka ostane tajnom. Silna vrućina u glavi i oduzetost nogu izgledali su baš kao vrsta napada tipična za špijunske filmove. Kao za vraga, njegova je supruga u tom momentu bila zauzeta veoma zanimljivim razgovorom o umjetnosti sa suprugom iranskoga veleposlanika te ga je sasvim izuzela iz svoje pozornosti. Kad sudbina nešto hoće, slagalica se tako posloži. Veliki indijski narodni preporoditelj našao se tako iznenada kako tetura nekim sporednim hodnikom i zatim se ruši u vrata koja su bila odškrinuta. Uhvativši se refleksno za kvaku tih vrata, zarotirao se oko nje i pao koliko je dug i širok u neku tamnu prostoriju s gomilom namotanih tepiha, nogom na kraju učinivši da se vrata zatvore za njim. Ako ste sada pomislili da će zbog spornog zalogaja radnja dalje ići u tom smjeru, prevarili ste se. Narodni je preporoditelj pao na nešto mekano, ostao je u tami i tišini, vrućinu u glavi više nije osjećao. Htio je ustati i izići iz te mračne prostorije, ali je onda poželio još malo ostati u njoj. I tada mu je došlo kao grom iz vedra neba: "Moj um je tužan! Nisam ja tužan, ja sam samo svjedok! Tužan je moj um! To je ono na što je mislio Učitelj! Tužan je moj um!"
Preplavila ga je silna sreća, neopisiv spokoj uz to. Shvatio je da je otkrio tajnu svih tajni, tajnu Svjedoka svijesti. Ustao je, izišao iz te mračne prostorije s tepisima i brzo potražio svoju suprugu. Ona je već izdaleka po svjetlucanju njegovih očiju shvatila da je upravo prošao kroz neku veliku duhovnu promjenu pa mu je potrčala ususret. Nisu trebale riječi između njih, već odavno su se tiho iznutra mogli sporazumijevati bez riječi, unutar Srca.
Dva tjedna kasnije veliki indijski narodni preporoditelj krenuo je ponovno na put kako bi se opet susreo s himalajskim Majstorom. Ovaj se put putovanje oteglo na punih sedamnaest dana zbog raznih nedaća koje su putem neprestano iskrsavale. No njega ništa nije moglo uznemiriti jer je naprosto bio bezrazložno sretan, sreća je bila samo njegovo postojanje. Kad je stigao u ašram bilo je dva iza ponoći. Morao je čekati do jutra kako bi se susreo s Učiteljem. Ujutro, ona ista žena u zelenom sariju ponovno im je poslužila čaj dok su sjedili na onoj istoj klupici. I dok se čaj pušio, naš je junak uzbuđeno pričao Učitelju kako je zahvaljujući Njegovu pitanju konačno otkrio tajnu sreće, tajnu postojanja. "Tko je tužan? To me pitanje mučilo sve ovo vrijeme. Mučio sam se i mučio s tim pitanjem, no nikako nisam nalazio rješenje. A onda mi se sasvim slučajno, spletajem pomalo bizarnih okolnosti, iznenada otkrilo tko je tužan. Moj um je tužan. Ja sam Svjedok svojega uma! To me ispunilo neiscrpnom srećom koja traje sve do danas."
"Tko je sretan? Pronađi tko je sretan.", rekao je Učitelj i udaljio se.
subota, 07.09.2024.
Good Morning Heartache
