i mjesec i sunce

I tako smo jednom ovoga ljeta
prije kojeg tjedna
išli na Sljeme
koje oni koji nisu Zagrepčanci zovu Medvednica,
autobusom do gore
jer smo šmizle i želimo uložiti minimalno napora
za maksimalno gušta u prirodi,
pa kaj ispadne.........
ide nešto sličica,
da cijeli pothvat ne padne u zaborav
(prebrzo)
skoro kod vrha,
ali ne i na vrhu
kamo god smo išle
buka, pile, radovi, vika




svjetlosni tuš



Smucale smo se malo amo tamo,
ali velika količina (neočekivanog i neprognoziranog) sivila na nebu
mene je zebla oko srca
kaj ako nas kiša opere
i grom zgromi?
pa smo relativno brzo krenule natrag prema dolje

Istinabog, neka fizikalna sila
(nek napiše tko zna, valjda gravitacija ili možda strah od groma)
nas je vukla pa smo išle dosta žurno prema dolje

brda bez dolina


šumarska


čudna šuma

prema dnu planine,
puno je, puno srušenog drveća,
izvaljenih stabala,
još onomad od oluje koju godinu unazad
a ni činjenica da grade žičaru
MAŠALA!
nije pomogla općoj slici

cvetje


djevojački snovi

kad sam bila mala,
ovo je bilo najveće blago u šumi za mene

Adolfovac


kesten


jedno od bezbroj izvaljenih stabala


PANO, ko da su bombe padale


faca


nekakva vrsta gimnastike


lilijanke


'lace and fines'


korijenje


odmor


i za kraj,
put
oprez, opasnost od saplitanja usljed nepažnje!










slikice su slikane starim mobitelom,
jer je noviji s***+e,
fotić je posuđen u dobre ruke
ne primam kritike na ništa što ćete naći u postu
a neće se slagati sa vašim svjetonazorom :D

ostajte zdravo i zbogom,
a ja odoh
......

Evo, dragi @svi,
treći i završni post o ljetošnjem izletu i šetnji Velikom Paklenicom.
Mi smo osobe skromnih zahtjeva,
nas veseli i to malo što smo prošetale, te par tih strmina savladale ,
i prema gore i prema dolje.
(Ne zna se što je nezgodnije, svaka opcija iz svojih razloga.)
Kao što rekoh u prvom dijelu,
dijete se na Tronu slikalo pri usponu,
a majka guska (tj. ja, trenutni najčešći naziv) na povratku.

Eto ga:



Ona slika mene, ja slikam nju:
Umor, nalazimo se pred sam završni spust,
popijemo vodice (izvorske) i otkoturamo se dolje.





Francuzi nas pretiču/preguravaju se bezobrazno,
uskoro, kad se počne sitno kamenje ruliti pod nogama, neće više tako bahato.



Sunce je prešlo na drugu stranu neba,
ovdje gdje su stjene vilovito visoke,
već postaje sjenovito....




Strmo, sklisko, zeznuto, ljudi sa puno boljom obućom od naših običnih tenisica su žestoko proklizavali ovuda.
Mora se paziti, i za kraj kad si umoran, nije neka zabava to spuštanje....



Nakon što smo savladale kameno spuštanje,
došlo mi je da ko Papa poljubim običnu, MEKANU, zemljanu ravnu stazu.

Na tom platou je kafić,
pala je normalna kava


U iščekivanju konobara
dijete se frče nad cjenikom pića
(morala sam na kraju po njega unutra,
zaigralo se derle na mobitelu)



Između dva suncobrana


Kafić je ujedno ulaz/izlaz (jedan od dva) u tzv. Titove tunele,
koji su građeni za vojsku u Titovo doba, naravno.
Kaže mi majka da joj lokalni frendovi kažu
da je to bila tako dobro čuvana tajna da ni lokalci nisu imali pojma da se to gradi.
Vjerojatno samo podobni.
Spremište oružja i skrivačnica,
za potrebe igre skrivača, samo za odabrane.


Sad je to muzej,
ušle,
prošle , izašle,
ali nismo imale volje/snage/živaca pogledati dokumentarac koji se prikazivao unutra,
u nekoj sali veličine manje kinodvorane.......

Nakon divotne prirode, to bi bilo vrlo unazađujuće.




Za kraj,
ostavila sam fotke nekih ljudi kako se penju po stijenama.
Toliko sam ih slikala dok smo pile kavu
da sam poslije na fotkama
(tek tad haha!)
uočila da mi žena maše :))
Valjda joj je bilo zabavno koliko sam buljila.



Dakle, nađete čovjeka,
to je žena,
a ovo niže desno je smokva s koje je jela smokve dok se penjala :))
što je kasnije i dovikivala trećoj osobi kad se penjala do nje uz smokvu :)).
a druga osoba,
ne bi čovjek rek'o
je iznad nje,
ako pogledate,
štrik vodi uglavnom gore iznad nje,
i poviše je jedan muškarac!



Malo iz bližega







Dakle, od žene na dnu, za konopcem ravno gore.....
Jednostavno sam fascinirana





Eto, s velikim veseljem privodim ovu priču kraju,
i do nekog drugog puta,
ostajte zbogom!
Nadam se da će iduća reportaža iz Velike Paklenice
svakako sadržavati - skokove u vodu. :D






















































































Bonus:


Bonus track:
iz suite Moja majka guska, vrlo prikladni Vilinski vrt

Dio prvi, 'Prema žabi'....................................................................................................................................................

Tako smo dakle stigle na zaravan
kojom se hoda prema domu.

Poslije livade,
vratile smo se na stazu.
Drijenka posvuda,
koji sada dozrijeva.
nisam ga jela jer se dijete bojalo da se ne otrujem.
:-S




Hodamo dalje.
Po sjeni, pod krošnjama




Vodica zdesna, teče obilno




Približavamo se naizgled tunelu,
kao da smo u Gospodaru prstenova
zelena čipka i mramorni pod
mobitel daje sve od sebe koliko ide




Putokaz , nismo još maniti, pa ne skrećemo sa zacrtanog puta,
pokraj putokaza piše i da je to 'penjanje, 45 minuta'
drugom prilikom možda



Sunčani dio puta, peče iako je rano
neki se vraćaju, iako je rano
gledam u smjer iz kojeg smo upravo došli






























Dio drugi, 'Kod žabe'.....................................................................................................................


Zdesna,
čudesa se naziru.
Jezerce,
dubina vode na sredini negdje do struka.





Dijete ludi od sreće i skida se napol za zaron u vodu.
Problem: nemamo presvlake, nemamo badiće, nemamo japanke, nemamo ručnik.
Usred velebitske šume smo i išla bi natrag mokra, hm
Stoji nećkajući se u ledenoj vodi
ipak, jako je privlačno..........




Kadli, situacija se okreće,
GLE!!

Žaba!
Veličine manjeg brojlera,
nisam uspjela poslikati, bilo je nespretno.
Ideja plivanja sa ogromnom žabom djeluje kao hladan tuš :D
i ipak se odlučuje za suhi povratak doma......



Još malo fotki

Jezerce puni maleni vodopadić


Bistro je


Ne znam razumije li se, iz jezerca voda potokom otječe dalje....



Čarobno



























Dio treći, 'Prema cilju'.........................................................................






Palo je sušenje, oblačenje,
pokret, sendviči, ponovo izvor DIVNE vode, pijemo, umivamo se,
prolazak pokraj kafića/brvnare 'Lugarnica',
koji mami kavom i grahom.....
idemo dalje. Plan je doći do Doma Paklenica.

Odjednom,
što mi je potpuno izbrisano iz sjećanja prijašnjih pohoda ovuda (!),
put postaje strm,
a staza neravna,
pikavo kamenje raznih visina
i uporni uspon
ne prestaje, i traje li traje,
strmo, strmo, strmo,
vruće, vruće, vruće.
Pitamo se postoji li dom uopće
ili su dom prekrstili u 'Lugarnica'
(nemoguće)
čime se je protvorio u brvnaru,
(ma je)
penjemo se
i brinemo da smo zalutali.
(nemoguće)
Razmišljamo o odustajanju.
Razmišljamo o kavi i grahu u Lugarnici.
Razmišljamo o smislu ove muke i upitnosti ishoda.
To traje, traje i traje.
Konačno se , kad smo već stigli na neku kao zaravan,
i pogled puca dolje u dubinu sa staze,
pojavljuju ljudi iz suprotnog smjera.
Aaaa!!!
'Recite, DOM? Gdje je više kvragu dom, ima li ga uopće!?'
Gospođa se smije,
'Je, je, samo još malo naprijed, samo naprijed.'

(U potpuno istoj situaciji , na povratku srećemo obitelj Nizozemaca,
izbezumljenih izraza lica i mokrih od znoja,
pater familias pita 'koliko još ovog ubibože uspona,
koliko do doma, ZABOGAAAA?'
u (njima ne) smiješnoj igri riječi,
ja na englekom kažem
pet do deset minuta,
a sa pozadine kolone paćenika
cura na nizozemskom pita jel to pet do deset ili kojim slučajem nemogućih-za-preživjeti pet plus deset!? :-O)

Uglavnom :))
došli,
jeli,
gledali kako neki lik kakti meditira na klupi,
dosta ljudi,
dosta pasa,
dijete odspavalo dobrih sat vremena na klupi
vidjeli neku izgrađenu branu iza doma, koja je stvorila jezero,
u koje je jedan par sa vriskom opetovano skako,
voda ledena i divno bistra,
sjećam se kako smo se u tom potoku tamo ko klinci kupali
i kako smo se uz onaj neki kamen koji još uvijek tamo stoji fotkali......

Planinarski dom Paklenica


Povratak:
stali smo , naravno i u Lugarnici.

Dvije kave, jedan sok.
Nismo mogli ništa popiti, sok je bio jeziv,
a kava dva lončiča najjače turske kave koju si možete zamisliti.
Na slici jedan od lončića,

dijete se igra s drugim lončićem i šećerom :-P
Kila šećera nije mogla spasiti tu kavu, a bome niti pokvariti.
Dijete je popilo s užasom gutljaj,
a ja tri do pet.
Uz nas, naravno voda, jezerce i rojevi leptira.
Bila sam tako umorna, da nisam to mogla taj čas savladati (fotografiranje istih). Šteta.
Drugi put.





Kraj izleta u idućem nastavku.
Bajbaj :))

Bonus:
Novosadski štikleci

I tako smo mi bile jednom ovog ljeta na Velebitu,
oj ti vilo Velebita, zaista ti je stijenje vilovito,
da bi reč rekli.


Budući da sam taka kaka jesam,
staviću slike,
no ne da mi ih se obrađivat,
a skoro da kažem da mi ih se ni ne da komentirat.



Možda ak će trebat nešto pojasnit.
Slika je puno, bit će moguće dva posta.


Krenule smo oko pol osam,
to je za nas apsolutni cik zore,
i lokalna prijateljica nas je autom odbacila do ulaza,
kupismo karte-ulaznice,
te nas je onda odvezla do pravog ulaza, u Paklenicu.
Tko je bio,
znat će kaj govorim.
Bila je tako draga da nas je popodne i pokupila za povratak,
jer mi ipak stanujemo u selu do,
a ne odmah tam.











Veliko je to korito ,
kad se tope snjegovi,
prava rijeka teče tuda...
no sada je sve suho.
Iako,
to nipošto ne znači da Velika Paklenica ne obiluje vodom.
I to kakvom vodom!!
Divna, pitka i HLADNA, brojna su mjesta gdje se mogu napuniti boce, postavljene su cijevi,
ne možeš ostati žedan!
Doslovno nema potrebe da si nosiš svoju vodu do ovog doma kamo smo nas dvije išle.
(P.D.Paklenica, nekoć Borisov Dom)
Jedino, nisam fotografirala nijedno od tih mjesta, ne znam što mi bi.
Valjda fascinacija stijenama, pa je sve palo u drugi plan. :)







Neki se već penju,
iako je još sjenovito jutro.......







Pogledajte malo ovu fotkicu,
vidi li netko ljude na njoj?







Ima ih!
Pobliže:











-----------Dio drugi posta broj jedan------------------------------------------------------------------------------------




Prvo, znači, prođeš jako visoko stijenje
na ulazu u Veliku Paklenicu,
(to će možda i bolje dočarati fotke s povratka u bit će šestodevetom dijelu drugog posta),
zdesna stazi je korito rijeke.
Potom se brutalnije penješ petnaestak minuta,
sklisko, veliko kamenje,
vrlo nezgodno pri spustu natrag,
kakvu god obuću imao, treba JAKO paziti.

Staza ide zavojito strmo uvis lijevo-desno-lijevo-desno,
korito rijeke ti ostaje negdje dolje u dubini,
kad si se jednom popeo na zaravan iznad,
prvo te priroda počasti prvim od izvora pitke vode,
taman da sa sebe spereš muku uspona.
Dalje je skoro do kraja divna šetnja po ugodnom terenu,
većinom potpuno u sjeni.
Uz taj dio staze zdesna teče plitka vodica,
ponegdje je i duboka dovoljno za kupanac,
al trčim pred rudo.


Idu slike.

Prije uspona
gore visoko, sunce počinje obasjavati planinu


Dolje pri dnu, dijete je obuklo jaknu :)


Uspon


Korito rijeke, kamene gromade ostaju negdje dolje duboko...





Priroda časti pogledom na cool kamenje















--------------Dio treći posta broj jedan---------------------------------------------------------------









Dakle, popele smo se, napile smo se, umile smo se,
javljamo se mojoj mami, koja je u životnoj fazi
u kojoj je najbitnije doznati BAŠ SVE što se doznati može,
pa i koliko smo odmakle.
To se pokazalo pametnim,
poslije, sve do spusta na parking,
više nije bilo nikakvog signala, nema telefoniranja.
Dođe ti drago da je staza dosta posjećena,
postaje jasno da su ti ljudi potrebni ako se što dogodi...........
Možete si misliti koja napetost je vladala do pet popodne,
kad su idući put čuli naš glas. :-O


Prvo je tu jedan kamen zdesna,
velik, jasno,
nazvasmo ga Tron.
Ovdje je slika djeteta,
a na povratku bit će slika mene,
kako sjedim na tronu.
Inače, uvijek se slikamo na Tronu,
imam fotke otprije trideset godina kako sjedim na istom mjestu......osjećamo se ko doma.













Niti pet koraka dalje, skriveno drvećem,
potoćić i osunčana livada....


Kao da smo zašle u neki drugi svijet............




Uz livadetinu, blagorodan potok







Jedna panoramska livade,
sunce se je upravo konačno pokazalo iznad planine,
postaje vruće, devet ujutro je.


Zelena je livada daleko....(tamo nema rata, nema zla...anyone?)











Ovdje ćemo stati sa izletom.
neka se slike ipak otkrivaju u tempu u kojem smo mi hodale....a taj je bio namjerno gotovo nepostojeći.
Nismo uopće žurile,
dapače, stale bismo kod svakog kamena koji je zvao da ga se gleda,
skrenule smo sa staze na svaki puteljak koji je bio privlačan,
gledale smo cvijeće,
jele smo,
odmarale se u neumjerenim količinama.
(Zato se i jesmo vratile tek navečer :-P)


Tako će i ova putošestvija ovdje teći u istom tempu, 'kako mi dođe'.




Pozdravljeni!