I tako smo mi bile jednom ovog ljeta na Velebitu,
oj ti vilo Velebita, zaista ti je stijenje vilovito,
da bi reč rekli.
Budući da sam taka kaka jesam,
staviću slike,
no ne da mi ih se obrađivat,
a skoro da kažem da mi ih se ni ne da komentirat.
Možda ak će trebat nešto pojasnit.
Slika je puno, bit će moguće dva posta.
Krenule smo oko pol osam,
to je za nas apsolutni cik zore,
i lokalna prijateljica nas je autom odbacila do ulaza,
kupismo karte-ulaznice,
te nas je onda odvezla do pravog ulaza, u Paklenicu.
Tko je bio,
znat će kaj govorim.
Bila je tako draga da nas je popodne i pokupila za povratak,
jer mi ipak stanujemo u selu do,
a ne odmah tam.
Veliko je to korito ,
kad se tope snjegovi,
prava rijeka teče tuda...
no sada je sve suho.
Iako,
to nipošto ne znači da Velika Paklenica ne obiluje vodom.
I to kakvom vodom!!
Divna, pitka i HLADNA, brojna su mjesta gdje se mogu napuniti boce, postavljene su cijevi,
ne možeš ostati žedan!
Doslovno nema potrebe da si nosiš svoju vodu do ovog doma kamo smo nas dvije išle.
(P.D.Paklenica, nekoć Borisov Dom)
Jedino, nisam fotografirala nijedno od tih mjesta, ne znam što mi bi.
Valjda fascinacija stijenama, pa je sve palo u drugi plan. :)
Neki se već penju,
iako je još sjenovito jutro.......
Pogledajte malo ovu fotkicu,
vidi li netko ljude na njoj?
Ima ih!
Pobliže:
-----------Dio drugi posta broj jedan------------------------------------------------------------------------------------
Prvo, znači, prođeš jako visoko stijenje
na ulazu u Veliku Paklenicu,
(to će možda i bolje dočarati fotke s povratka u bit će šestodevetom dijelu drugog posta),
zdesna stazi je korito rijeke.
Potom se brutalnije penješ petnaestak minuta,
sklisko, veliko kamenje,
vrlo nezgodno pri spustu natrag,
kakvu god obuću imao, treba JAKO paziti.
Staza ide zavojito strmo uvis lijevo-desno-lijevo-desno,
korito rijeke ti ostaje negdje dolje u dubini,
kad si se jednom popeo na zaravan iznad,
prvo te priroda počasti prvim od izvora pitke vode,
taman da sa sebe spereš muku uspona.
Dalje je skoro do kraja divna šetnja po ugodnom terenu,
većinom potpuno u sjeni.
Uz taj dio staze zdesna teče plitka vodica,
ponegdje je i duboka dovoljno za kupanac,
al trčim pred rudo.
Idu slike.
Prije uspona
gore visoko, sunce počinje obasjavati planinu
Dolje pri dnu, dijete je obuklo jaknu :)
Uspon
Korito rijeke, kamene gromade ostaju negdje dolje duboko...
Priroda časti pogledom na cool kamenje
--------------Dio treći posta broj jedan---------------------------------------------------------------
Dakle, popele smo se, napile smo se, umile smo se,
javljamo se mojoj mami, koja je u životnoj fazi
u kojoj je najbitnije doznati BAŠ SVE što se doznati može,
pa i koliko smo odmakle.
To se pokazalo pametnim,
poslije, sve do spusta na parking,
više nije bilo nikakvog signala, nema telefoniranja.
Dođe ti drago da je staza dosta posjećena,
postaje jasno da su ti ljudi potrebni ako se što dogodi...........
Možete si misliti koja napetost je vladala do pet popodne,
kad su idući put čuli naš glas. :-O
Prvo je tu jedan kamen zdesna,
velik, jasno,
nazvasmo ga Tron.
Ovdje je slika djeteta,
a na povratku bit će slika mene,
kako sjedim na tronu.
Inače, uvijek se slikamo na Tronu,
imam fotke otprije trideset godina kako sjedim na istom mjestu......osjećamo se ko doma.
Niti pet koraka dalje, skriveno drvećem,
potoćić i osunčana livada....
Kao da smo zašle u neki drugi svijet............
Uz livadetinu, blagorodan potok
Jedna panoramska livade,
sunce se je upravo konačno pokazalo iznad planine,
postaje vruće, devet ujutro je.
Zelena je livada daleko....(tamo nema rata, nema zla...anyone?)
Ovdje ćemo stati sa izletom.
neka se slike ipak otkrivaju u tempu u kojem smo mi hodale....a taj je bio namjerno gotovo nepostojeći.
Nismo uopće žurile,
dapače, stale bismo kod svakog kamena koji je zvao da ga se gleda,
skrenule smo sa staze na svaki puteljak koji je bio privlačan,
gledale smo cvijeće,
jele smo,
odmarale se u neumjerenim količinama.
(Zato se i jesmo vratile tek navečer :-P)
Tako će i ova putošestvija ovdje teći u istom tempu, 'kako mi dođe'.