i mjesec i sunce

Dio prvi, 'Prema žabi'....................................................................................................................................................

Tako smo dakle stigle na zaravan
kojom se hoda prema domu.

Poslije livade,
vratile smo se na stazu.
Drijenka posvuda,
koji sada dozrijeva.
nisam ga jela jer se dijete bojalo da se ne otrujem.
:-S




Hodamo dalje.
Po sjeni, pod krošnjama




Vodica zdesna, teče obilno




Približavamo se naizgled tunelu,
kao da smo u Gospodaru prstenova
zelena čipka i mramorni pod
mobitel daje sve od sebe koliko ide




Putokaz , nismo još maniti, pa ne skrećemo sa zacrtanog puta,
pokraj putokaza piše i da je to 'penjanje, 45 minuta'
drugom prilikom možda



Sunčani dio puta, peče iako je rano
neki se vraćaju, iako je rano
gledam u smjer iz kojeg smo upravo došli






























Dio drugi, 'Kod žabe'.....................................................................................................................


Zdesna,
čudesa se naziru.
Jezerce,
dubina vode na sredini negdje do struka.





Dijete ludi od sreće i skida se napol za zaron u vodu.
Problem: nemamo presvlake, nemamo badiće, nemamo japanke, nemamo ručnik.
Usred velebitske šume smo i išla bi natrag mokra, hm
Stoji nećkajući se u ledenoj vodi
ipak, jako je privlačno..........




Kadli, situacija se okreće,
GLE!!

Žaba!
Veličine manjeg brojlera,
nisam uspjela poslikati, bilo je nespretno.
Ideja plivanja sa ogromnom žabom djeluje kao hladan tuš :D
i ipak se odlučuje za suhi povratak doma......



Još malo fotki

Jezerce puni maleni vodopadić


Bistro je


Ne znam razumije li se, iz jezerca voda potokom otječe dalje....



Čarobno



























Dio treći, 'Prema cilju'.........................................................................






Palo je sušenje, oblačenje,
pokret, sendviči, ponovo izvor DIVNE vode, pijemo, umivamo se,
prolazak pokraj kafića/brvnare 'Lugarnica',
koji mami kavom i grahom.....
idemo dalje. Plan je doći do Doma Paklenica.

Odjednom,
što mi je potpuno izbrisano iz sjećanja prijašnjih pohoda ovuda (!),
put postaje strm,
a staza neravna,
pikavo kamenje raznih visina
i uporni uspon
ne prestaje, i traje li traje,
strmo, strmo, strmo,
vruće, vruće, vruće.
Pitamo se postoji li dom uopće
ili su dom prekrstili u 'Lugarnica'
(nemoguće)
čime se je protvorio u brvnaru,
(ma je)
penjemo se
i brinemo da smo zalutali.
(nemoguće)
Razmišljamo o odustajanju.
Razmišljamo o kavi i grahu u Lugarnici.
Razmišljamo o smislu ove muke i upitnosti ishoda.
To traje, traje i traje.
Konačno se , kad smo već stigli na neku kao zaravan,
i pogled puca dolje u dubinu sa staze,
pojavljuju ljudi iz suprotnog smjera.
Aaaa!!!
'Recite, DOM? Gdje je više kvragu dom, ima li ga uopće!?'
Gospođa se smije,
'Je, je, samo još malo naprijed, samo naprijed.'

(U potpuno istoj situaciji , na povratku srećemo obitelj Nizozemaca,
izbezumljenih izraza lica i mokrih od znoja,
pater familias pita 'koliko još ovog ubibože uspona,
koliko do doma, ZABOGAAAA?'
u (njima ne) smiješnoj igri riječi,
ja na englekom kažem
pet do deset minuta,
a sa pozadine kolone paćenika
cura na nizozemskom pita jel to pet do deset ili kojim slučajem nemogućih-za-preživjeti pet plus deset!? :-O)

Uglavnom :))
došli,
jeli,
gledali kako neki lik kakti meditira na klupi,
dosta ljudi,
dosta pasa,
dijete odspavalo dobrih sat vremena na klupi
vidjeli neku izgrađenu branu iza doma, koja je stvorila jezero,
u koje je jedan par sa vriskom opetovano skako,
voda ledena i divno bistra,
sjećam se kako smo se u tom potoku tamo ko klinci kupali
i kako smo se uz onaj neki kamen koji još uvijek tamo stoji fotkali......

Planinarski dom Paklenica


Povratak:
stali smo , naravno i u Lugarnici.

Dvije kave, jedan sok.
Nismo mogli ništa popiti, sok je bio jeziv,
a kava dva lončiča najjače turske kave koju si možete zamisliti.
Na slici jedan od lončića,

dijete se igra s drugim lončićem i šećerom :-P
Kila šećera nije mogla spasiti tu kavu, a bome niti pokvariti.
Dijete je popilo s užasom gutljaj,
a ja tri do pet.
Uz nas, naravno voda, jezerce i rojevi leptira.
Bila sam tako umorna, da nisam to mogla taj čas savladati (fotografiranje istih). Šteta.
Drugi put.





Kraj izleta u idućem nastavku.
Bajbaj :))