Sinoć sam sanjala divan san.
Prvi dio nije važan i uglavnom ga se ne sjećam detaljno, nešto o dočekivanju Nove Godine. Kasnije, našla sam se u nepoznatom gradu. Bile su tu prekrasne kuće, zanosan zalaz sunca, neka strma ulica, fotografirala sam nekim starim modelom fotoaparata. U snu sam mislila da je to polaroid ali sam danas googlala pa vidim da je to OVAKAV fotić. (Uopće pojma nemam otkud znam za takvu vrstu fotoaparata, niti sam ikada takvog imala.) I drugi ljudi su šetali tuda i divili se; ušla sam u neki park gdje je bilo i divno jezero. Površina se gusto zlatno presijavala, sjene su bile mračne i duboke, sve je bilo spokojno i lijepo. Stijene su se nadvijale nad jezero, moglo se je vidjeti kamenje nalik zmajevim glavama. To su bili prirodno nastali oblici, neobični i začuđujući. Dalje, hodajući uz jezero, došla sam do novih stijena. Kroz 'oko' fotoaparata mogla sam odlično razgledati detalje na njima. Mogla sam fantastično približavati što god sam gledala. U tom razgledanju stijena, uočila sam lice. Bilo je to lice Buddhe. Mirno, sklopljenih očiju, Spokojno i lijepo....ali, nije to bilo samo lice, iznenadila sam se, nego cijela glava, prekrasno i detaljno izrađena. Čuvar jezera, na stijeni iznad vode. Odjednom sam opazila da je iza njega još jedno lice. Kao da sam se udaljavala u prostoru, ili smanjivala zoom na aparatu, lice u pozadini je raslo. Bilo je to još jedno lice, još jedna glava, ovaj puta velikoga Buddhe. Sad sam se već jako odmicala od prizora, ali to mi je davalo fantastičan uvid u širu sliku. Prva glava sada se je već doimala malenom, nisam više razaznavala detalje, dok sam drugu gledala u svoj njezinoj veličini i ljepoti; pune usnice, spušteni kapci, i mir, mir, mir koji se širi k onima koji gledaju. Veliki Buddha bdio je nad manjim. I dalje sam se vraćala unatrag u prizoru, Mali Buddha sad je bio kao jedva razaznavajuća loptica za tenis, a veliki možda veličine lubenice, nad njima, u stvari nad nama i svime nadvilo se i treće lice. Doslovce se nadvilo, kao kad bi se palmin list nadvio, lice ogromno, prekrasno, neljudske ljepote. Ne lice čovjeka koji je živio i dostigao prosvjetljenje, nego lice neljudske osobe. Neopisivo lijepo, neopisivog privlačnog zračenja, čovjek bi mogao zauvijek gledati u tu ljepotu. Probudila sam se. |
Za ili protiv moljenja pred bolnicama?
Za ili protiv abortusa? Koji je moj stav, da napišem, kad se već osjećam obeščašćeno izjavama pojedinaca obaju strana. Smatram da pobačaj MORA ostati pristupačan, siguran i dostupan svim osobama koje ga trebaju i koje smatraju da je taj postupak moralno prihvatljiva opcija. To je intimna i osobna odluka pojedinca, kao što bi sve važne odluke morale biti - u slobodnom društvu , slobodnih pojedinaca, kakvima se volimo nazivati. Također smatram da u slobodnom društvu svaka osoba smije prakticirati vjeru na sve njoj željene načine, ukoliko oni ne ugrožavaju druge osobe. Časne u haljama, muškarce sa zulufima, procesije svih vrsta npr. pa i javne molitve ne smatram problematičnima. Problematično je kad se crkva plete u sekularnu državu i protiv toga treba držati čvrsti stav. Ali , taj stav se ne drži gajenjem ljutnje na ljude koji se mole pred bolnicama apelirajući na savijest pojedinaca. Dapače, ja molitelje pozivam da priđu i drugim bolničkim odjelima! Onkologija, rodilište, dječji odjeli svih vrsta....svi su tamo potrebiti toplih riječi, pomoći i pažnje, ako već ne molitve i Boga. Pozivam ih da se niti tu ne zaustave, valja okružiti sve proizvođače i tvornice oružja, sve vojarne i kasarne gdje se ljude uči kako ubijati druge ljude. Na koncu, preostaju im banke i vladajuće ustanove koje pod raznim imenima dehumaniziraju društvo i oduzimaju lice pojedincu. Ubijaju već rođenog čovjeka u ime nepostojeće slobode. |
Jesenski kičeraj pokušava neminovnu smrt učiniti ljepšom.
Priroda kao da viče 'nije mi ništa, nije mi ništa!' Mogla bi i vikat 'pružite si ruke za oproštaj, još ima vremena samo za jedan posljednji zagrljaj brzo dok se uopće može....' Ali, od 20og smo krenuli putem pročišćenja. Koji ću ja nazvati ponovnim putem prepuštanja pala sam, pa sam ustala. Tako da ću uputiti blagonakloni pogled na šarenilo i na sve. |
nisam još spremna
nisam voljna ne želim ovu jesen tepihe šarenog lišća ne želim korak dalje niti jedan na silu ne želim novu školsku godinu neću naprijed neću raspored sati popis termina. Ne želim kišu ne želim hladno mokro mračno na vrijeme telefon tramvaj žurni korak ne jesti iza pet planirati za popodne za sutra za prekosutra za život za budućnost. Ne želim prepustiti se bujici žrvnju ne želim brzo kad trebam polako i polako kad želim brzo. Ne želim mrtve majke tužnu djecu neutješnost zabrinutost zbrkanost zadihanost iznenađenost neugodu moranje trebanje željenje stvari predmeta osoba ideja uloga. Nisam voljna koračati dalje želim sjediti tu i ništa ne morati misliti učiniti pripremiti obaviti. Želim u ništa se ne uklapati ničemu se ne prilagođavati nikoga ne slušati sjediti samo tako jednostavno biti tu bez slijeda niza kalendara vremenika. Moji kukovi ne žele dalje ne žele korake naprijed pružaju bolan otpor ne žele dalje ne žele dalje nema dalje dok prirodno ne dođe. Ne žele tuđi ritam. Ne želim tuđi ritam. |
Jednom,
nad Pagom se nadvila oluja. Munje su prilično bljeskale, što se na slikama ne vidi, a nas je pokrio njezin daleki rub. Puhalo je, kišilo i ohladilo nas, ali je trajalo kratko... Mračno je, pomalo strašno. Bolje se pennyboardati na glatkom i gdje vjetar manje zanosi. Nebo se ogledalo i zrcalilo Razvedrilo se vrlo skoro A tih par kućica u zavoju držale su se pomalo koćeperno. |
Budući da se osjeća
luđačka i vrlo neugodna navala na ovaj blog otkada postam zaostale fotke s mora, rekoh, hajdmo sa još kojom slikom onda. :-P pobliže Bez brige, biti će još i videa!! Update događaja, nastavak sa drugog bloga onog slabije posjećenog hehe; uklještenje u kralježnici popušta ali kuk danas sto puta gore boli to je zbog pranja glave jučer i duge nagnutosti naprijed u školi su se pojavile uši (ne znam u stvari jesu li se ikada odjavile) pa je palo preventivno šamponiranje bože , koliko razne kozmetike trošim/o, baš sam jučer razmišljala... ovo za ovo, ono za ono sto puta tako.... suha koža manjak željeza osjetljivo zubno meso (u područje dentalne njege i čega tu sve ima bolje je da ne zalazim) podupirač za križa krema za facu za usta za ranice na usnama (to mi je zaista problem, nije zekapeka) za to, u stvari, imam tisuću vrsta krema i masti vitamin lijevi vitamin desni željezo vakvo željezo nakvo aronija cilkla kupina mrkva dok sve to čovjek potrpa u sebe i po sebi prođu tri dana, pa nanovo aaa zaboravila sam kapi za oko pa lijek za oko haha i punjač za mp3. crko je, a eksperti zagrebački kažu da ga nigdje nema za kupiti (i nema, provjerili) i da će naručeni koštati basnoslovno... a e, košta dva dolara na ebayu božefala, jebem ti pljačkašku državu, e da nastavim s updatom stigli zidari ziđa se kućica vrtna ja tako ošepavam oko njih lijep je to i zanosan prizor, grbava i šepava prekao blata. Dječjeg rođendana će biti, sutra izrađujem tortu. Parfe od vanilije s malinama i jagodama, nikako da evoluiramo i pređemo na neki drugi okus. |
Ovo je jedan kratki video spojen od nekoliko sličica/snimkica ,
sve se trese jer bura toliko puše da samo što ne iščupa mobitel iz ruku..... Osim toga, bučno je! Ove godine bilo je u deset dana tri puta po dva-tri dana bure. :D More ledana, buka noću i danju i hladnoooo........ Sačuvaj Bože voziti po tom ludilu. |
Nebo i more.
Bura i nebesko šarenilo. Koliko je burno vidjeti ćete na video snimci, ovako se gotovo uopće ne primjećuje. Prvo jedna lijevo-desno skrolajte panorama, potom još nekoliko. A video kad ga skrpam, moguće noćas-sutra. Svaku večer nova ljepota Tko se nije skrio, magarac je bio (toliko puše da trga mobitel iz ruke dok se fotka) Pahuljastorozi zalaz Ba-aj :)) |
Ostavljam Istru za sobom,
sve one objavljene slike i sve one neobjavljene.... kažnjavanje Dirke, Augusta i njegov hram slavoluke i bazene..... Idemo južno , gdje se namjeravam i zadržati. Previše je lijepih zalaza sunca da ih samo tako zaboravim. Ali prvo, planina. Desno je veća (naravno naizgled, zbog blizine) Mala Paklenica. :) A ona lijevo u daljini, koja je manja, je Velika Paklenica. Tako je to u životu, ništa nije onakvim kakvim se čini. Uvijek je još nešto. (Kvragu!) |
Bogati lapidarij....
jedna prilično loša... Dvorište Prolaz kroz ostatke ranijih crkvica Bazilika sama, odnosno Katedrala Uznesenja Marijina,.... kruna cijelog obilaska. (Većini ljudi , svakako. Skrušeno priznajem da se, što se mene tiče, ništa ne može mjeriti sa svim tim pogledima na morsko/nebesko plavetnilo.) Svejedno, evo: Slika koja se drsko ponaša! Još jedna, završna..... I opet, naravoučenije je bilo da treba uzeti puno, puno više vremena za razgled. Uvijek još koji sat ekstra, još koji udah više, poneki moment za snatrenje uključen u obilazak. Eto. :) |
Eufrazijeva bazilika, wikipedija
Poslije dvorišta i kapelice sa krstionicom, penjemo se na zvonik. Prekrasan pogled, prekrasno plavetnilo.... Nakon zvonika, spuštamo se u muzej. Ovdje su samo detalji, ima puuno više za vidjeti uživo....... Pogled u dvorište s muzejskog prozora..... U sljedećem nastavku lapidarij, mozaici, dvorište i ostalo.... Za one koji žele tumačenja, šest službenih plakata, mogu se povećati klikom. Zar nije štreberski, kako sam obećala? :) |
Ovaj puta preskačem strme kamene uličice,
sjenovite kutke, šarene kuće, čovjeka obojanog u zlatno. Ne pokazuju mi se osobne slike, niti moje djetence. Idemo odmah na vrh. Što se mene tiče, sa Rovinjem sam gotova, i idemo na nešto štrebersko, ali lijepo. Želim proći čim prije Istarske slike, da mogu preći na one morske. |