Nađimo se na granici
26.01.2017., četvrtak
ZBOG MIRA U KUĆI
|
-Kako si?- upitao me nekako neprirodno miran i staložen. -Znaš li?- pitala sam u nadi da ću dobiti potvrdan odgovor, da ne moram objašnjavati. Bez riječi je upalio motor i krenuo van grada. Šutjeli smo, nismo se ni pogledali. Tresla sam se od straha, od pomisli na to da je ovo vrlo vjerojatno naš kraj. -Rekao mi je. Oprosti. Ne znam šta da ti kažem. Kako su tvoji reagirali?- napokon je progovorio onog trenutka kad se zaustavio na livadi uz rijeku. -Šta misliš kako su reagirali? Nema veze, sad je gotovo. Jel' tebi bilo strašno s tvojima? -Ma OK sam, nije strašno. Osim šta mi je prijetio da će me se odreći, da će me ubiti i osim toga šta je galamio sat vremena, sve je super.- na trenutak se nervozno osmijehnuo, u očajničkom pokušaju da zvuči bar malo duhovito. -Šta ćemo?- pregrizla sam jezik čim sam izustila. Bojala sam se odgovora, kakav god bio. Ne mogu ostati bez njega samo tako, a ne mogu ni dopustiti da ga otac maltretira zbog mene. Ne želim ni svađe sa svojima. Kakvom se odgovoru nadam? On još šuti i gleda ravno, preko volana, tamo negdje preko rijeke i tko zna gdje mu pogled pada, možda jednostavno nestaje negdje između mraka i vode. Vadim jednu cigaretu i upaljač iz pretinca ispred suvozačevog sjedala i otvaram vrata. -Idem zapaliti- htjela sam ga pozvati da ide sa mnom, ali sam ga ostavila da sredi misli. Na livadi na kojoj smo bili, uz sam rub gdje se voda i zemlja spajaju, primijetila sam ozidan betonski kvadrat. Stadoh na njega kao da je tu zbog mene, kao da sam na svom mjestu. Ispuših cigaretu do kraja. Gledam u rijeku i ne razmišljam. Samo gledam. Čujem automobilska vrata, korake koji se polako i sasvim tiho približavaju. Osjetim njegove ruke oko svog struka, tresu se. Nisam se okrenula jer mu nisam htjela vidjeti lice, bojala sam se vlastitih suza. -Ne želim da imaš probleme s njim zbog mene. Ni mom nije svejedno, al' sam sigurna da bi s vremenom prihvatio. Za tvog nisam sigurna, tvrđi je orah, ogorčen je na nas. Misliš li da bi prihvatio nekad, nekako? -Nema šanse. On bi se doslovno radije odrekao mene. -Želiš li da odustanemo od nas dok još možemo? Mislim da je najbolje da ne stvaramo još problema...- procijedila sam sasvim tiho, s ogromnom tugom na ramenima i njegovim rukama koje su se tresle i stezale oko mog struka. Nadala sam se da će me tog trena ukrasti, odnijeti, zarobiti... Nadala sam se svačemu, a nisam dobila ništa. Rekao je tek jednu jedinu riječ. -Dobro- i pustio me. Doslovno i figurativno, pustio me iz zagrljaja i sjeo u auto. Čekala sam nekoliko minuta prije nego sam pošla za njim. Pogledao me sasvim mirno, obrisao suze koje je maločas nijemo pustio i upalio motor. Bez riječi smo se vozili. Negdje na pola puta sam uzela njegov mobitel koji je ležao pokraj ručne kočnice i uslikala ga. Ne znam zašto. Htjela sam da me se sjeti makar kad slučajno naiđe na sliku, valjda. Htjela sam i umrijeti kad sam izlazila iz njegovog auta. Teško i tupo sam izlazila, uz suhoparno "bok" i bez pogleda. Nisam plakala hodajući prema kući. Nisam mogla. Bilo mi je previše. Ono što mi je rasparalo utrobu, vuklo je po prašnjavom makadamu i zatim bacilo na milost i nemilost divljim psima moje gorčine nije bilo to što sam ostala bez njega, nego to što se nije borio. Niti jednom jedinom rječju nije dao do znanja da bi rado ostao, niti jednom gestom nije pokazao da može biti drugačije, nije mi se usprotivio. Ma, tko sam ja da prosuđujem njegove riječi i njegova djela? Ja sam ga i gurnula od ebe, ja sam rekla da je bolje da odustanemo, ja sam ta koja je odabrala. Zbog mira u kući, kako to vole reći- zbog toga se rade najveće gluposti, zbog kojih sami sa sobom nemamo mira. Nikad si nisam oprostila taj dan! Kasnije u životu su mi se dogodile mnoge lijepe, prekrasne stvari zbog kojih sam se smijala i plakala od radosti, ali baš svaki put u svakoj od tih situacija nešto bi me na milisekundu podsjetilo, nešto bi sijevnulo i tada bi se u kutu mog osmijeha, na samom rubu spoja gornje i donje usne pojavila gorčina. Nisu je mnogi primijetili, no iskusnom oku ne bi mogla promaknuti. (...) Uskrs je kucao na vrata, trebalo je doći k sebi i dočekati rodbinu koja tradicionalno dolazi za blagdane. Nisam imala volje za silne razgovore, nije mi se ni disalo. Ja sam tih dana ostala negdje daleko, na usamljenoj zvijezdi koja više gotovo i nije sijala (ili je, možda, sijala jače no ikad prije?), a praznu, izlizanu čahuru sam poslala među ljude- da im čestita blagdane i s njima se veseli. Duša mi je tada napunila osamdeset i osam godina- ovih naših, zemaljskih, a tijelo tek jadnih osamnaest. Puno ljudi ostari mlado. |
22.01.2017., nedjelja
BORBA SA SOBOM
|
(...) Otpijem gutljaj Cole i povučem jedan dim cigarete. Nemam pojma što me čeka na kraju ovog razgovora, ali krećem, nemam izbora. -Viđamo se zadnja tri mjeseca. Ali ne često, on je u Zagrebu. Svega nekoliko puta... Nije ništa ozbiljno- lažem sebe da to govorim samo da nju utješim. Zapravo govorim sve te gluposti samo da zaštitim sebe. -Ako nije ništa ozbiljno prekidaj to ovaj tren!- bila je vrlo odlučna u svom nastupu, gledala me ravno u oči i postigla je da se osjećam kao dvogodišnjak koji je upravo razmazao kremu po novom trosjedu i koji je, naravno, uhvaćen u svom nedjelu. Čujem da se ulazna vrata otvaraju i potom sasvim lagano zatvaraju. Znala sam da slijedi suočavanje s ocem, znala sam to po lagano, gotovo razočarano zatvorenim vratima. Sve je mirisalo na krivnju. -Tata... -Ne govori ništa! Nemamo o čemu razgovarati. Razočarala si me, ubila si me. Pogledaj mater, to si ti napravila- prstom pokaže na majku koja je šutke opet brisala ruke kuhinjskom krpom. Šutjela sam, nisam imala što reći. Htjela sam ih nekako odobrovoljiti, možda čak i zamoliti za oprost, shvatila sam koliko im je to značilo. U isto vrijeme hrjela sam im reći da nemam namjeru odustati od Nemanje, što god oni mislili o tome. To je moj vječni problem, suprostavljene dvije osobe- ja, kakva zaista iskonski jesam i ja, kakvom su me drugi ukalupili. Odlučila sam ne reagirati. Nisam mogla izdati Nemanju i moliti za oprost, previše mi je značio. Nisam mogla ni reći da ću se boriti za tu vezu- previše su mi značili. Umjesto ijedne riječi, otišla sam u svoju sobu. Sjela sam na krevet nasuprot ogledalu, gledala sam se šutke. Nisam razmišljala, nisam ni plakala, bila sam samo istinski, beskrajno tužna. Znala sam da je nečemu došao kraj. Čemu? Nemanji i meni? Ili pak dobrim, gotovo idiličnim odnosima s roditeljima? U tom trenutku nisam mogla odlučiti, nisam bila u stanju suvislo razmišljati. Nisam ni analizirala, ni procjenjivala, ni smijala se, ni plakala. Baš ništa. (...) Nisam imala snage poslati Nemanji poruku, nisam znala što da mu napišem. Možda je već znao što se dogodilo, možda i nije, obzirom na to da su njegovi razvedeni, a on živi s majkom. Legla sam u krevet, grlila jastuk, razmišljala... Pogledam na mobitel- nema poruke. Opet zatvorim oči u nadi da ću zaspati, no bez uspijeha. Ustajem i navlačim na sebe prvo što mi je došlo pod ruku. Pišem dva SMS-a. Nemanji "Dođi kod stopa", Ani "Kod tebe sam". Izlazim iz sobe i nalazim majku u kuhinji. U čudu što još nije zaspala, obavijestim je da sam previše nervozna da zaspem i da idem kod Ane da malo dođem k sebi. -U ponoć?- na licu joj pročitam sumnju. -Težak mi je dan, mama, nemoj me sad. Molim te. Idem kod nje najesti se čokolade i gledati film. Čule smo se sad, zvala me da dođem. Vraćam se kad film završi, ne brini. Sa stolića u hodniku pokupila sam ključ od ulaznih vrata, strpala mobitel u džep i požurila van zgrade. Nisam razmišljala, da jesam ostala bih kući i prespavala, dopustila bih mislima da sjedne svaka na svoje mjesto. Hodajući prema Stopu, grizla sam donju usnu. Dijelom je to bilo zato što sam bila sama, u mraku ulice kojom sam inače bez problema gazila i zatvorenih očiju. Drugim dijelom, onim većim, grizla sam usnu gotovo do krvi zbog neizvjesnosti i straha. Što će se sad dogoditi? Zvala sam ga da se nađemo, znači da moram nešto reći. Ali, što da mu kažem? Ne znam ni što bih samoj sebi rekla. Prvi put u tri godine idem ravno od kuće do zidića pokraj Stopa, ne gledam ima li koga, ne zanima me tko će me vidjeti. Ne zanima me, ustvari, ništa. Samo želim ući u to auto, zagrliti Nemanju i čuti poneku njegovu utješnu riječ. Želim čuti da će se boriti za nas, da me voli, da me ne da... Stigao je nekoliko minuta nakon mene. Zaustavio se autom tik do mojih nogu i pogledao me kroz zatvoren prozor. Bio je tužan, vidjelo mu se u očima da zna zašto sam ga zvala. Mislim da je osjećao mješavinu krivnje i straha zbog postupaka svog oca. Nije izlazio iz auta, niti sam ja ulazila- nisam imala snage, bojala sam se i svoje i njegove reakcije. Ispružena na zidiću, nogu prekriženih i na pola uzdignutih, s cigaretom u ruci i u polusjedećem položaju, nijemo sam gledala preda se i razmišljala. O čemu- ni sama ne znam reći, struja misli me odvukla daleko, tamo gdje nisam htjela. Pred očima mi je zabljesnuo ogroman neonski znak s kojeg mi se rugao natpis: "PETAK, 13." Teškog koraka i još težih misli, a sve u nadi da ćemo i ovu situaciju nekako riješiti, ušla sam u mali, sivi Clio u kojem sam samo nekoliko sati prije, bezbrižno i sretno, gola ljubila muškarca kojeg sam voljela. Oznake: granica |
21.01.2017., subota
PETAK, 13.
|
Zaboravila sam otići po prašak za pecivo, donja sam kad se majka vrati s posla. Trčim po kući cijeli dan, tražim sve sastojke za kolače koje majka i ja pripremamo za Uskrs, perem suđe, palim pećnicu, tražim mobitel ispod četiri kuhinjske krpe i bilježnice s receptima. Novi SMS mi izmami osmijeh na lice, iako sam u totalnoj gužvi i nemam ni sekundu slobodnog vremena. -Na prozor za 10 :) Nije moguće da je došao kući, ma nema šanse! Trčim do prozora, računam kad je poslao poruku i kad bi trebalo isteći deset minuta, čekam i nestrpljivo cupkam u mjestu, povlačim i gužvam zavjesu koju sam isti taj dan jedva izglačala. Sivi Clio na parkiralištu ispred zgrade! On je, on je! Poželim skočiti kroz prozor ravno na njegov auto, skočiti na njega, izljubiti ga, izgrliti... Umjesto toga lagano podignem ruku i osmijehnem se. Više si nisam mogla priuštiti, ne smijem dopustiti da netko shvati nakon toliko skrivanja i uloženog truda. Zauzvrat dobijem blicanje Cliovih svjetala. Prekrasno! Najljepše blicanje ikad! Automatski pišem SMS, prije nego ga pošaljem- već mi stiže njegov. -U 8 kod stopa. -Baš ti pišem :) U 8 kod stopa. Obožavala sam njegovo "U 8 kod stopa". Stop, mjesto gdje sve prestaje, a ljubav počinje. Moja privatna zemlja čudesa, moja oaza, moja Nigdjezemska. Ne znam ni sama kako sam završila sve što sam radila, otuširala sam se i otrčala preko onih istih garaža preko kojih sam bezbroj puta u zadnje tri godine u žurbi odlazila k njemu. Petak, 13. Toliko sam priča čula o tom petku, toliko puta odmahnula rukom, toliko puta zakolutala očima... Tog petka došao je red na mene, a da nisam ni slutila. Nisam predosjetila zlo, nisam imala grč u želucu, nisam bila nervozna. Petak, kao i svaki drugi, možda malo posebniji i malo veseliji jer je moj Nemanja stigao kući prije vremena. Nisam se posebno dotjerivala, ionako ću biti samo s njim, a on je uvijek govorio da sam mu najljepša kad sam najobičnija. Voljela sam to na njemu, činjenicu da je mogao biti s kojom bi poželio, cure čije su same noge bile visoke kao ja cijela, cure koje su hodale na visokim petama kao da su bose, dok sam ja i bosa zapinjala, cure u koje bi se svatko zaljubio na prvi pogled- svaka je padala na njega. A on? Njemu bi oči zasjale kad bih ja u staroj, sivoj trenerci uletjela u Clio. E, to sam voljela na njemu! Znam, tašta sam i egoistična, ali to sam ja i baš takvu me volio! Voljela sam to što sam uvijek bila najniža od svih, a u njegovim očima najviša, to što sam bila osoba koja mu i na najtužniji dan izmami osmijeh, osoba kojoj bi rekao "Lako ću ja za sve njih dok si ti tu"! Te njegove riječi uvijek su me držale tako blizu njega- učinile su me samo njegovom, u tolikoj mjeri njegovom da godinama nisam pomislila na ijednog drugog, nikoga nisam ni pogledala onako vrckasto i smjelo kako samo djevojke u tim godinama znaju. Znate onaj osjećaj potpunog mira, osjećaj nirvane? Onaj osjećaj kad se sve posloži na svoje mjesto, svaki ključ pronađe svoju bravu, svaka puzzla svoju sestru, osjećaj kad se žedan napokon napije, a gladan najede... Takav sam osjećaj imala taj dan, cijelo vrijeme- od trenutka kad je iznenada došao na parkiralište, pa sve do našeg sastanka kod Stopa, preko svih razgovora, smijanja, poljubaca, zagrljaja, mirisa njegove kože, osjećaja njegove kose pod mojim prstima, moje ruke u njegovoj, moje glave na njegovom ramenu... Baš svaki trenutak je bio toliko prekrasan da je bilo neminovno da se taj dan dogodi i nešto loše. Jednostavno se trebao dogoditi nekakav Yin cijelom tom Yangu, ili obratno, nisam više sigurna što predstavlja dobro, a što loše. Sat je već otkucao dvadeset i tri, morala sam požuriti kući da ne izazovem raspravu sa svojima. Ne trebaju mi razmirice s njima sad kad se Nemanja vratio, želim svo moguće vrijeme provesti s njim i fokusirati se samo na nas. U trenutku kad sam ušla u stan bila sam dobrano zadihana, no nadala sam se da majka neće uzeti za zlo dvanaest minuta mog kašnjenja. Da bar nismo morali skrivati svoju vezu, ona bi sigurno razumjela zašto kasnim- nismo se vidjeli dugih dvadeset dana. -Hvaljen Isus- promrsim nekako, koliko sam mogla uhvatiti dah. -Sjedni. Dobro me poslušaj, kazat ću ti nešto. -Reci. Jel' sve OK? Di je tata? -Nije sve OK, ništa nije OK!- vrtila se nervozno po kuhinji, izbjegavajući kontakt očima.Nije mi bilo svejedno. U trenutku mi kroz glavu prođe pomisao na bolest jednog od članova obitelji. Zaustim da pitam, no u strahu od mogućeg odgovora brzo se pokolebam. Srećom, majka opet krene govoriti, još uvijek brišući istu pločicu, vidno nervozna i uznemirena. -Bio je stari Ognjenović. -Molim?! Di je bio? -Šta misliš di je bio? Pa kod nas!- napune joj se oči suzama i ona sjedne preko puta mene, sa kuhinjski stol, brišući ruke krpom. Od same pomisli na njene suze stegne mi se čeljust. Od pomisli na to da je Nemanjin otac bio kod mojih roditelja stegne mi se u prsima. Što je htio? Znam, ovo je kraj i treba ga izdržati. Treba ga makar odglumiti za roditelje, ponovno odigrati istu ulogu u staroj predstavi- po tko zna koji put. Odlučim ne progovoriti dok god ne saznam sve što se dogodilo. Izvadim cigarete iz torbe, odem po upaljač i u prolazu uzmem čašu Cole. Majka još uvijek briše ruke i već me počinje nervirati. Napokon skupi snage i na trenutak me pogleda u oči. Već u drugom trenutku skrene pogled na pepeljaru ispred sebe. Osjetim pulsiranje u glavi, no odlučim da je bolje za mene da se smirim koliko god mogu. Što god učinim, svejedno moram proći kroz ovaj razgovor, najbolje da to odradim suvislo i zrelo, bit će lakše za sve. -Slušaj... Ne znam koliko to traje, ali znam da je istina. Molim te, ne trudi se smišljati laži o toj vezi- počela je s očitom nervozom u drhtavom glasu, što mi baš i nije pasalo. -Bio je Ognjenović- nastavi- razgovarao je s nama, ako se njegovo deranje može nazvat' razgovorom. Tata je bio iznenađen. Povrijedila si nas... Nisamo te tako odgajali! Jesi li morala baš s njim biti? Zašto si se uopće petljala s njim? Znala si 'ko je on i 'ko mu je ćaća, znala si šta radiš, znala si da nema kruva od toga... Taj čovik nije reka' ništa lipo, znaš? Reka' je da će ga prije ubit' nego mu dozvolit' da bude s tobom. Zamisli ti kakav je to čovik, 'ajde samo zamisli 'ko govori takve stvari, 'ko i zbog čega izjavi da će radije ubit' svoje dite, nego da ga gleda s Hrvaticom?! To je mržnja, čista mržnja prema nama! Imaju sve, imaju više od nas u našoj državi, ne smi im se ništa reć', a on bi radije ubio sina... Zamisli ti šta si ti učinila nama! Za šta ti se ćaća borio? Ma, da ja tebe nisam svitovala, rekla bi da je do mene... Koliko sam ti puta rekla da se makneš od njih? Njihovi su ti svi isti, svaki bi diga pušku na te da se sutra zarati! Koliko dugo to traje??- sve je rekla vrlo visokim tonom i u jednom dahu, pomislila sam da će dobiti srčani udar. Nisam bila sigurna koliko zna i što mi je pametno odgovoriti. Nisam bila sigurna ni jesam li u poziciji da se branim ili da napadam. Nisam bila sigurna hoću li joj slagati ili ću reći sve kako je. Znala sam- slomit će je ako sazna da sam joj krila i lagala duže od tri godine. Slomit će je još više ako joj sad slažem, pa kasnije dozna cijelu istinu... Oznake: granica |
20.01.2017., petak
MOLIM BITI ISPRIČANA OD ZABADALA. HVALA.
|
Sedam sati ujutro, spremam se krenuti put škole. Gledam kroz prozor, pada ogromna kiša, puše bura kakva je samo kod nas znala puhati. Osamnaesti je studenog, majka pali lampion i nosi ga na balkon. Na jutarnjim vijestima reporter se javlja iz Vukovara. Znam da ću cijeli dan slušati samo o ratu, znam da će mama u jednom trenutku naglas reći "Samo da mi ne ode za Srbina", znam i da će Nemanja danas biti nervozan ako se kojim slučajem dotaknemo te teme. No, danas je dan kad nas dvoje svejedno imamo vedrijih tema. Danas je treća godišnjica naše veze, tri pune godine od našeg prvog susreta oči u oči. Tri godine ispunjene smijehom, poljupcima, toplinom i veseljem, tri godine bezglave zaljubljenosti, tri godine najveće moguće povezanosti dvoje još sasvim nezrelih, mladih ljudi. Pozdravljam majku vireći kroz kuhinjska vrata i izlazim na ulicu. Bura me udara po licu i rukama, lomi mi kišobran, no svejedno nastavljam dalje. Na glavnoj cesti čekaju me Klara, Anđela i Tina s kojima i inače idem u školu svako jutro. Ne mogu se nazvati njihovom prijateljicom, ne znam o njima ništa više od njihovih ocijena, a ni sama nisam htjela potencirati neko prijateljstvo- činile su mi se ispraznima, čak malo i tupastima, premda im ego nije bio ograničen koliko pamet i bonton. Uhvatile su se pod ruke, u zbijeni lanac, ne bi li se bar malo zaštitile od vjetra i nemilosrdne kiše. Hodala sam pokraj njih, nosa zabijenog u ovratnik debele jakne, promrzla i mokra. Uz sam rub kolnika zaustavlja se sivi automobil, vozač trubi i maše nam da uđemo. Sivi Clio. Je li to on? Trčimo do auta, namjerno ulazim na stražnje sjedalo, Nemanja se okreće preko sjedala i gleda u mene. Pogledom provjerava jesam li dobro. Nasmiješim mu se tek toliko da samo on vidi da je sve OK, namigne mi u znak potvrde. -Ohooo, ko bi reka' da ću se ja s tobom voziti, a, Nemanjice?- Anđela, kao i obično, kreće u napad. Ta nije birala i bila je poznata po tome. Nisam osjetila ni najmanju ljubomoru tada, a ni nekoliko sati kasnije kad nam je oduševljeno pričala kako se isti ponudio nama za prijevoz upravo zbog nje. Nije me zanimala, svi smo već bili dobrano naviknuti na njen ego. Isticanjem svoje spolnosti na svaki mogući način privlačila je ljude, praznom ih je glavom odbijala nakon svakog seksa. To je bila ona. Danas je uzorna policajka, čujem- druga žena u svakom smislu. No, skrenuh s teme... Vraćam se iz škole promrzla i gladna, hodam na samom rubu trka, ne mogu dočekati da uđem u toplu prostoriju koja miriše na ručak. Iako mi se Nemanja ponudio da me odveze, nisam htjela ići s njim iz razloga da nas netko slučajno ne vidi, ne posumnja, ne zaključi. Živimo u malome gradu... S vrata ulovim mamin ljutiti pogled, za stolom sjedi tata i ruča, smrknut je i gleda ravno preda se. Pomislim da su se međusobno posvađali, prosudim da je OK da uđem kroz kuhinju, dobacim obvezno "Hvaljen Isus" i prođem pored oboje. -Ognjenović, a?- čujem iza vlastitih leđa. Znam da se obraća meni i da je sve gotovo. Netko nas je vidio. Ali, zaboga, što da mu sad kažem? Da glumim? Da se borim? Da se pravim da uopće ne kužim da se meni obraća? Da, to će biti najbolje, tako da ispadne da ne znam o čemu priča. Hodam prema kauču, hodam već sto godina na ovim mojim olovnim nogama. -Tebi govorim! Šta tebe mali Ognjenović ima voziti po gradu? Di ste išli? Jesi li ti normalna?! -Koji Ognjenović? Nemanja? Tata, to je Klarin dečko. Raspitaj se. -Pa di si ti išla s njim? Ma nemoj, vozaš se okolo s njenim dečkom? Ne pravi me budalom!! -Pa nisam samo ja bila. Povezao je nas četiri jutros u školu. Puhalo je i padala je kiša. Bila sam sa Klarom, Tinom i Anđelom.- progutala sam knedlu. -Bolje bi ti bilo da je istina! Radije bi' umro nego da se sa Srbinom smucaš! Jebeni Četnici!! Ognjenović?! Ma bolje da me odma' sad ubiješ! Da Ognjenović... Umrla sam dvadeset puta u te dvije minute. Tko mu je rekao? Netko tko nije normalan, to sigurno. Tko je uspio identificirati baš mene, jednu od stotinu srednjoškolki na putu do škole, po nemiloj buri i ogromnoj kiši, a sve u sedam sati ujutro?! Blago meni, u kakvom gradu živim... (...) Proljeće. Sunce, napokon! Moj Nemanja je otišao na fakultet u Zagreb. Jako mi nedostaje, ali osjećam i ogromno olakšanje što se ne moramo skrivati svaki dan. Čujemo se stalno, svaki slobodan trenutak ispunjen nam je barem malom porukom, čisto da znamo da mislimo jedno na drugo. Uskoro će Uskrs, Nemanja stiže na tjedan, možda i na deset dana ako uspije posložiti predavanja i kolokvije. Osjećam se super, opušteno i sigurno, na neki način začahureno. Sigurno se tako osjećaju drugi ljudi, oni u normalnim vezama. Normalni ljudi koji se ne skrivaju, ljudi koji se ljube na ulici, oni koji se drže za ruke kad prelaze cestu, ljudi koji vole i koji su voljeni, ljudi koji su bili dovoljno sretni da se rode s iste strane granice. Tko je uopće izmislio granice? Jesmo li nas dvoje različiti jer je on Srbin, a ja Hrvatica? Jesam li ja to birala? Je li on birao? Jesu li njegovi kromosomi drugačiji od mojih? Je li moja krv drugačija od njegove? Jesmo li zaslužili sve ovo samo zbog neke tamo granice koju su postavili neki tamo ljudi? Hoćemo li nas dvoje, godinama nakon Domovinskog rata, postati žrtve istog? Hoće li nas upisati u registar žrtava, mene s naše strane, njega s njihove? Ni na papiru ne možemo biti skupa... |
19.01.2017., četvrtak
UTOPIJA
|
Snijeg je napadao noćas, što mi se ne sviđa, ali nije mi bitno- bitno je da su ceste očišćene. Djeca spavaju, vatra pucketa u kaminu. Nervozna sam jer sam ostala bez cigareta, imam još samo jednu i u velikoj sam nedoumici- kad da zapalim? Odmah, da mi sredi misli prije pisanja? Kasnije, kad mi neuroni već budu naelektrizirani od propalih sjećanja? Toliko je pitanja, a samo jedna cigareta. Tako ti je i u životu, popušiš prije ili kasnije. Ali od trenutka kad zapališ, pa sve do zadnjeg dima jebeno uživaš! Znaš da ne radiš ništa dobro, znaš koje te sve opasnosti vrebaju iz tog dima, znaš da ćeš nakon te cigarete biti bolestan, smrdljiv, ružan i ovisan, no svejedno uživaš u njoj. Svjesno se bacaš u to, otvorenih očiju postaješ ovisan i pri tom uživaš. Uživaš u svakom žaru, svakom dimu, svakom otrovnom udahu i svakom izdahu s olakšanjem. Ne postoji nitko drugi u tom trenutku, samo tvoja cigareta i ti, otrovna ovisnička veza koja iza svoje vanjštine koja mami na druženje s prijateljima, ispijanje kave i vesele razgovore (jer, svaki pušač zna, cigareta je najbolja uz kavu i kilometarske razgovore u kafiću koji ti je s godinama postao drugi dom), iza užitka prvog dima za kojeg bih se zaklela da je neke vesele boje, možda čak i šaren, iza sve svoje ljepote i užitka krije crnu, čađavu, bolnu i učmalu- smrt. Znamo to svi, svaki pušač strepi od toga i pokušava isto ignorirati, pokušava crne misli izbaciti iz glave kad ostane sam, u trenutku kad sam sebi govori "Zapalit ću još jednu, pa idem", u trenutku kad i sam zna da će mu ta cigareta napraviti više štete, nego koristi, možda mu se čak i smuči, pa povrati za laku noć... Svega je svjestan, no svejedno pali i tu zadnju, uvlači dim duboko u sebe, zadržava ga dvije sekunde u plućima pa ga pušta da ode, ljubomorno i polako, prateći ga pogledom dok odlazi. Duboko u sebi svaki pušač otprilike zna kako će to završiti, no rijetko tko se povlači. Tako sam i ja znala što će se dogoditi mojoj vezi s Nemanjom. Iza svih osmijeha, pogleda, držanja za ruke, iza sve ljepote i uživanja čekao je tako očit kraj. Nemanja, najveća ljubav u mom životu, najiskrenija, najnevinija, najdivnija. Ultimativni muškarac koji je odrastao uz mene, uz kojeg sam odrasla. Jednaki po razmišljanju, istog smisla za humor, istih nada, istih strahova- to smo bili mi. Voljela sam i volio je. Beskrajno zaljubljena u tog, tada još dječaka, živjela sam u svojoj Utopiji, zemlji natopljenoj poljupcima i sitnim nježnostima, pogledima i osmijesima. Nisam razmišljala što bih bez njega, jer sam znala da nikad neće otići. (...) Sad smo već preko dvije godine zajedno, a do sad smo već savršeno izbrusili svoja umijeća skrivanja. Samo tri osobe znaju za nas, a njima smo rekli jer nam je trebao kakav-takav alibi kod roditelja. Lagala sam da idem kod Ane, u kino, kod Boga i kod vraga, samo da se iz stana spustim stepenicama, gotovo u jednom koraku preskočim garaže, ubrzanim korakom dođem do nekadašnjeg noćnog kluba- tu obavezno zastanem, sjednem na zidić, izvadim jednu cigaretu i promatram oko sebe nekoliko minuta. Kad se uvjerim da sam sama, da me zaista nitko ne gleda, da me nitko nije slijedio i nitko slučajno ne nailazi, ustanem, skrenem desno do znaka Stop, prođem pokraj točno četiri grma i ugledam ga tamo- na zidiću na koji je netko, nekad davno, plavom bojom nacrtao srce. Svaki dan isti postupak, isti strah da ćemo biti uhvaćeni, grč u želucu od same pomisli na to da netko sazna... Sve između sastanka i rastanka, svo vrijeme koje smo provodili zajedno, baš svaki trenutak prošao je savršeno, kao kad gledaš romantični film u kojem svaki osmijeh vrijedi milijun dolara, a svaki poljubac oduzima dah. Krenuli smo polako, dječje, držeći se za ruke kad nitko ne gleda, poljubivši se tek nakon cijelih dvadeset dana od prvog susreta. Sad više nemamo kočnica, ni ne sjećamo se stida koji nas je obuzimao pred željno iščekivani prvi poljubac Sve na njemu bilo je tako prekrasno, suzdržano, kulturno, a opet tako neobuzdano, dječački vragolasto i vječno nasmijano- kako se samo znao grohotom smijati svakoj mojoj gluposti, svakoj svojoj gluposti, tuđim glupostima... |
18.01.2017., srijeda
TKO SI TI?
|
Jako mi je teško u ovom trenutku sjetiti se svih detalja. Oko mene djeca vode svoj mali, svakodnevni bratsko-sestrinski rat. Muž leži na kauču i, kao i obično, ne skida pogled s TV-a. Sjedim za kuhinjskim stolom i pokušavam se vratiti dvanaest godina unatrag. Koliko god sam neke stvari zaboravila, toliko mi je neke druge teško zaboraviti. Na trenutak se vraćam tamo, osjećam sve mirise, vidim sve boje, čujem žamor ljudi koji su nekad bili tamo, svih onih koji su odavno otišli s tog mjesta i sad više-manje vode svoje ratove u bitkama sličnima ovoj mojoj. Studeni je, nije baš ni hladno koliko zna biti u to doba godine. Više ni ne brojim koliko dugo znam Njega. Znam, a ne znam. Imam, a nemam. Više nikoga ne primjećujem, niti jedan mu nije ravan. Dane provodim tipkajući i osmjehujući se ekranu. Prestala sam i zamišljati kako izgleda. Možda je lijep, možda nije, ne zanima me, prekrasan e usvakom slučaju. Čak ga ni ne želim stvarno upoznati, strepim od susreta koji je vrlo izgledan u zadnje vrijeme, jer shvaćam da od ovog dopisivanja nema ništa, ako ovako nastavi. Živimo u istom gradu, čak idemo u istu školu. Sigurno smo se već sreli. Možda smo i razgovarali. Nismo, nema šanse. Prepoznala bih taj um s kilometra. Prepoznao bi on mene. Sad već i Ana, moja prijateljica, zna za Njega. Zna i Luka, moj najbolji prijatelj koji je malo stariji od nas i sve ovo doživljava kao nešto dječje i balavo. Veliki je odmor, Ana i ja sjedimo na stepenicama ispred škole, oko nas je par stotina mladih ljudi koji vrijeme krate smijehom i tračevima, kako to inače u školama biva. S naše lijeve strane sjedi grupica od desetak djevojaka, elitno društvo kakvom se klanjaju svi srednjoškolci, cure u trendu. Ana me gurka da pogledam prema njima, sve imaju isti fokus- Nemanju, koji se sa svojom šarolikom ekipom utaborio nama s desna. -Nije loš. Šteta šta je njihov. Sigurna sam da je glup, mora imati neku manu.- prokomentira Ana i pogledom odmjeri Nemanju. Slijedila sam njen primjer. Lijep je, stvarno je lijep. Visok, širokih ramena, tamne kose i plavih očiju. Tako lijep zaista ne djeluje baš pametno, takvi popularni likovi ni inače nisu od velike pameti. On je baš stereotip, ljepotan koji pjeva u lokalnom bendu, fura poderane svijetle traperice i crvene Starke. Kosu drži zamotanu u malu punđicu negdje na pola potiljka. Da, dobro sam ga pogledala. Znala sam da mogu samo to- gledati. Nije me ozbiljno zanimao, bila sam uvjerena da razmišljanjem nije ni do koljena Njemu. Samo je lijep, a ja nisam slijepa... Čak i da nisam upoznala Njega, s Nemanjom ne bih ništa ni pokušala. A kako i bih? On- dečko koji mami uzdahe gdje god da mu noga kroči, vječno dobro raspoložen, u velikoj ekipi u kojoj se dobrano ističe što svojim izgledom, što stavom alfa mužjaka koji ga je činio privlačnim čak i više od izgleda. Ja- djevojka koja ne oprašta nikome, brzog i britkog jezika, uljuljana u svoj svijet heavy metala, lanaca i kože. Još jedna vrlo bitna stavka- on je NJIHOV, a ja sam NAŠA. Da, tako smo se dijelili u gadu koji je bio pogođen ratom samo nekoliko godina ranije. Bili smo naši i njihovi, ljubazni i kulturni jedni prema drugima, na glas smo govorili kako je rat odavno iza nas, da trebamo ljude gledati i procjenjivati po osobnosti, a ne po nacionalnosti. U četiri zida bila bi drugačija priča. "Ne daj Bože da mi ode za Srbina", govorila bi majka gledajući u mene, a svi prisutni bi se složili s njom. Uredno bih joj odgovarala s "Ne boj se, nema šanse", a tako sam i mislila. Tako sam bila odgojena, to sam slušala od malih nogu. Znala sam i da neke Srpkinje isto govore svojim kćerima. I to mi je bilo normalno. Zašto bi se miješali? Ako ja odlučim da neću, onda neću. Razum je jači od srca, samo se glupače opuste dovoljno da se zaljube u bilo koga! Iz razmišljanja me trgne vibracija mobitela. On je. Uzvratim mu poruku, pa on meni, pa ja njemu... Nekako u pozadini svijesti čujem neko izrugivanje, podbadanje, smijeh. Dignem pogled, okrećem glavu prema zvukovima... Desetak mladih muškaraca koji sjede do nas rugaju se jednom jedinom koji stoji na nogama pred njima. Smiju mu se zbog cure s kojom se dopisuje, zezaju ga da se zaljubio u nekoga koga nikad nije ni vidio, nagađaju kako ista izgleda, uspoređuju je s vješticama iz bajki... Postaje mi jasno. On stoji niti dva metra udaljen od mene, smješka se i drži mobitel u ruci. Čujem zvuk dolazne poruke na njegovom telefonu svaki put kad pošaljem novu. Pišem SMS: "JESI LI TO TI?!?", šaljem i gledam ga. Podiže pogled, traži tko čita, pogleda u mene, zastane (sigurna sam da su prošle godine, desetljeća i stoljeća u tom nijemom pogledu) i nasmiješi se. "Jesam", noge više uopće ne osjećam, ne dišem, ne mislim. Nemanja. |
16.01.2017., ponedjeljak
NE SJEĆAM SE VIŠE KAKO JE POČELO
|
Ne znam. Mislim da je bio utorak. Znam da sam jedva čekala da nastava završi. Sjećam se... Koračam prečicom iz škole, sama sam. Prilazi mi djevojka smeđe kose, jedna od onih koje se drže visoko, iako naizgled nemaju zašto. Ponavljačica razreda s velikim sisama. Pita me mogu li joj posuditi mobitel, mora poslati poruku. U istom trenutku joj pružam mobitel i smiješim se. Eh, da sam znala što ustvari radim, plakala bih i pobjegla glavom bez obzira! Penjući se stubištem u roditeljski stan (a čiji bi bio?? Imala sam jedva četrnaest godina!), osjetim vibraciju u desnom džepu. Sama sebi psujem zašto mobitel u vijek sržim u desnom džepu, a ljevoruka sam. Čitam poruku: "Nisam siguran. U 8?", nemam pojma tko šalje. Nije me baš ni zanimalo, ali sam, eto, odlučila biti ljubazna, pa napišem "Hej! Cura koja ti je poslala SMS je samo bila u prolazu. Javi joj se na njen broj. Da ne ostaneš bez spoja.", načrčkam još smajlića (onog primitivnog s dvotočkom i zagradom, da se razumijemo da je to bilo u doba kad si trebao zvati poštu da te spoji na internet) i pošaljem. Ma zašto, zašto zaboga, zašto mi nije mobitel u tom trenutku ispao iz ruke i razbio se u najmanje osamsto komada?! Svemir je, očito, imao drugačije planove, a uz to i vrlo čudan smisao za humor. Osam sati i dvadeset minuta. Isti taj dan. SMS s istog broja. -Nije baš prošlo dobro. Mislio sam da bi ti bilo drago znati. -Tko je to? -Javila si mi danas za Mariju. -Koju Mariju? -Curu sa SMS-om. -Aha, da. Žao mi je zbog ishoda. -Da, bacila si 25 lipa :) -Moram ići. -OK, čujemo se. Čujemo se? Zašto? Nemam se namjeru opet čuti s tim tipom, tko god bio. Sigurno je neki glupan, čim je izašao s onom. Uostalom, ne zanima me tko je ni kakav je. Stvarno me ne zanima. Kakav tip uopće šalje ishod svog spoja nepoznatoj osobi? Mislim, ono, nije normalan. Opet, s druge strane... Ma, nema šanse! Ili da pošaljem? Mogao bi biti zanimljiv, ne srećem svaki dan osobe koje djeluju toliko izvan okvira, dovoljno ludo da pošalju SMS random osobi. A i bili su na spoju ravnih dvadeset minuta, da mu je bila zanimljiva, ostao bi duže. Možda sam se prevarila.... -Opet ja. -Reci? -Kopka me tko si. -OK :) -I? -I ništa. Nek te kopka. -Pa hoćeš li me riješiti muke? -Neću :) Ne znam ni ja tko si ti. -Nek ti bude :P -Jesi lijepa? -Nisam. -Nema veze, i ja sam ružan cccc... Drago mi je :) Nastavišmo razgovor u istom tonu, cijela noć izmjenjivanja dječjih, nevinih poruka s glupim pitanjima i još glupljim odgovorima. Nije prestalo tu noć. Nije bio dovoljan ni čitav sljedeći dan, a ni noć iza tog dana. Zaustavismo se tek kad je jedno od nas ostalo bez novca na računu. Sjećam se, trenutak kad sam postala svjesna da me luđak drži u šaci bio je isti onaj kad sam razbila kasicu, zgrabila nekoliko kovanica i dvije papirnate i otrčala na trafiku po bon. Puna tri mjeseca trajali su naši razgovori na slijepo, znala sam sve o njemu, osim njegovog imena. Znao je sve o meni, osim mog imena. Više mi nije bilo važno tko je, što je, ni to što je možda stvarno ružan, ma ništa, baš ništa. Bio je najdivnija osoba u mom malom i jako mladom svijetu. Nikad ne bih pomislila da će na kraju jedine stvari koje nismo znali jedno o drugome- naša imena- odrediti naše sudbine. Glupa, prokleta imena. Na kraju krajeva, nismo ih mi birali. Nismo ih dobili ni po zasluzi, ni po kazni. Ispalo je da su kazna... |
PROLOG
|
Ja sam. Ne znam što sam. Majka u prvom redu, valjda. Supruga, kćer, sestra, prijateljica. Sretna sam, također. Po svim ovim primarnim mjerilima zaista jesam sretna. Svi smo zdravi, imamo krov nad glavom, siti smo... Imam sve, ali nemam više sebe. Moje tijelo nema još niti trideset godina, a moja duša (sigurna sam!) ima preko tri stotine. Ne samo da mi je duša stara, ona je i zarobljena. Zarobljena u svim nametnutim okvirima, kutijama, pravilima, odgojima, očekivanjima, zabranama i zahtjevima. Predala sam se. Više niti ne razmišljam o tome kako promijeniti svijet oko sebe, kako viknuti dovoljno glasno da svi čuju, kako se pobuniti i svijetu reći "JEBI SE!". Šutim, iako podržavam svakog tko pokušava ono što sam ja prije pokušavala. Podržavam one koji se izdvajaju, one koji viču i one koji pokušavaju. Podržavam i one koji su začepili i samo se pokušavaju uklopiti, one koji pokušavaju ostati neprimjetni. Jer, takva sam sad i sama... Možda ovo nitko neće pročitati. Nek` neće, u redu je. Meni je lakše ako samo napišem. Danas je svaka glupost zapisana, pa nek` bude i ova moja. Papir trpi svašta. Lakše je papiru, nego meni. Oznake: granica, nađimo, se, naš, granici |
