Ja sam. Ne znam što sam. Majka u prvom redu, valjda. Supruga, kćer, sestra, prijateljica. Sretna sam, također. Po svim ovim primarnim mjerilima zaista jesam sretna. Svi smo zdravi, imamo krov nad glavom, siti smo... Imam sve, ali nemam više sebe. Moje tijelo nema još niti trideset godina, a moja duša (sigurna sam!) ima preko tri stotine.
Ne samo da mi je duša stara, ona je i zarobljena. Zarobljena u svim nametnutim okvirima, kutijama, pravilima, odgojima, očekivanjima, zabranama i zahtjevima. Predala sam se. Više niti ne razmišljam o tome kako promijeniti svijet oko sebe, kako viknuti dovoljno glasno da svi čuju, kako se pobuniti i svijetu reći "JEBI SE!". Šutim, iako podržavam svakog tko pokušava ono što sam ja prije pokušavala. Podržavam one koji se izdvajaju, one koji viču i one koji pokušavaju. Podržavam i one koji su začepili i samo se pokušavaju uklopiti, one koji pokušavaju ostati neprimjetni. Jer, takva sam sad i sama...
Možda ovo nitko neće pročitati. Nek` neće, u redu je. Meni je lakše ako samo napišem. Danas je svaka glupost zapisana, pa nek` bude i ova moja. Papir trpi svašta. Lakše je papiru, nego meni.
Post je objavljen 16.01.2017. u 15:27 sati.