Nađimo se na granici
22.01.2017., nedjelja
BORBA SA SOBOM
|
(...) Otpijem gutljaj Cole i povučem jedan dim cigarete. Nemam pojma što me čeka na kraju ovog razgovora, ali krećem, nemam izbora. -Viđamo se zadnja tri mjeseca. Ali ne često, on je u Zagrebu. Svega nekoliko puta... Nije ništa ozbiljno- lažem sebe da to govorim samo da nju utješim. Zapravo govorim sve te gluposti samo da zaštitim sebe. -Ako nije ništa ozbiljno prekidaj to ovaj tren!- bila je vrlo odlučna u svom nastupu, gledala me ravno u oči i postigla je da se osjećam kao dvogodišnjak koji je upravo razmazao kremu po novom trosjedu i koji je, naravno, uhvaćen u svom nedjelu. Čujem da se ulazna vrata otvaraju i potom sasvim lagano zatvaraju. Znala sam da slijedi suočavanje s ocem, znala sam to po lagano, gotovo razočarano zatvorenim vratima. Sve je mirisalo na krivnju. -Tata... -Ne govori ništa! Nemamo o čemu razgovarati. Razočarala si me, ubila si me. Pogledaj mater, to si ti napravila- prstom pokaže na majku koja je šutke opet brisala ruke kuhinjskom krpom. Šutjela sam, nisam imala što reći. Htjela sam ih nekako odobrovoljiti, možda čak i zamoliti za oprost, shvatila sam koliko im je to značilo. U isto vrijeme hrjela sam im reći da nemam namjeru odustati od Nemanje, što god oni mislili o tome. To je moj vječni problem, suprostavljene dvije osobe- ja, kakva zaista iskonski jesam i ja, kakvom su me drugi ukalupili. Odlučila sam ne reagirati. Nisam mogla izdati Nemanju i moliti za oprost, previše mi je značio. Nisam mogla ni reći da ću se boriti za tu vezu- previše su mi značili. Umjesto ijedne riječi, otišla sam u svoju sobu. Sjela sam na krevet nasuprot ogledalu, gledala sam se šutke. Nisam razmišljala, nisam ni plakala, bila sam samo istinski, beskrajno tužna. Znala sam da je nečemu došao kraj. Čemu? Nemanji i meni? Ili pak dobrim, gotovo idiličnim odnosima s roditeljima? U tom trenutku nisam mogla odlučiti, nisam bila u stanju suvislo razmišljati. Nisam ni analizirala, ni procjenjivala, ni smijala se, ni plakala. Baš ništa. (...) Nisam imala snage poslati Nemanji poruku, nisam znala što da mu napišem. Možda je već znao što se dogodilo, možda i nije, obzirom na to da su njegovi razvedeni, a on živi s majkom. Legla sam u krevet, grlila jastuk, razmišljala... Pogledam na mobitel- nema poruke. Opet zatvorim oči u nadi da ću zaspati, no bez uspijeha. Ustajem i navlačim na sebe prvo što mi je došlo pod ruku. Pišem dva SMS-a. Nemanji "Dođi kod stopa", Ani "Kod tebe sam". Izlazim iz sobe i nalazim majku u kuhinji. U čudu što još nije zaspala, obavijestim je da sam previše nervozna da zaspem i da idem kod Ane da malo dođem k sebi. -U ponoć?- na licu joj pročitam sumnju. -Težak mi je dan, mama, nemoj me sad. Molim te. Idem kod nje najesti se čokolade i gledati film. Čule smo se sad, zvala me da dođem. Vraćam se kad film završi, ne brini. Sa stolića u hodniku pokupila sam ključ od ulaznih vrata, strpala mobitel u džep i požurila van zgrade. Nisam razmišljala, da jesam ostala bih kući i prespavala, dopustila bih mislima da sjedne svaka na svoje mjesto. Hodajući prema Stopu, grizla sam donju usnu. Dijelom je to bilo zato što sam bila sama, u mraku ulice kojom sam inače bez problema gazila i zatvorenih očiju. Drugim dijelom, onim većim, grizla sam usnu gotovo do krvi zbog neizvjesnosti i straha. Što će se sad dogoditi? Zvala sam ga da se nađemo, znači da moram nešto reći. Ali, što da mu kažem? Ne znam ni što bih samoj sebi rekla. Prvi put u tri godine idem ravno od kuće do zidića pokraj Stopa, ne gledam ima li koga, ne zanima me tko će me vidjeti. Ne zanima me, ustvari, ništa. Samo želim ući u to auto, zagrliti Nemanju i čuti poneku njegovu utješnu riječ. Želim čuti da će se boriti za nas, da me voli, da me ne da... Stigao je nekoliko minuta nakon mene. Zaustavio se autom tik do mojih nogu i pogledao me kroz zatvoren prozor. Bio je tužan, vidjelo mu se u očima da zna zašto sam ga zvala. Mislim da je osjećao mješavinu krivnje i straha zbog postupaka svog oca. Nije izlazio iz auta, niti sam ja ulazila- nisam imala snage, bojala sam se i svoje i njegove reakcije. Ispružena na zidiću, nogu prekriženih i na pola uzdignutih, s cigaretom u ruci i u polusjedećem položaju, nijemo sam gledala preda se i razmišljala. O čemu- ni sama ne znam reći, struja misli me odvukla daleko, tamo gdje nisam htjela. Pred očima mi je zabljesnuo ogroman neonski znak s kojeg mi se rugao natpis: "PETAK, 13." Teškog koraka i još težih misli, a sve u nadi da ćemo i ovu situaciju nekako riješiti, ušla sam u mali, sivi Clio u kojem sam samo nekoliko sati prije, bezbrižno i sretno, gola ljubila muškarca kojeg sam voljela. Oznake: granica |
21.01.2017., subota
PETAK, 13.
|
Zaboravila sam otići po prašak za pecivo, donja sam kad se majka vrati s posla. Trčim po kući cijeli dan, tražim sve sastojke za kolače koje majka i ja pripremamo za Uskrs, perem suđe, palim pećnicu, tražim mobitel ispod četiri kuhinjske krpe i bilježnice s receptima. Novi SMS mi izmami osmijeh na lice, iako sam u totalnoj gužvi i nemam ni sekundu slobodnog vremena. -Na prozor za 10 :) Nije moguće da je došao kući, ma nema šanse! Trčim do prozora, računam kad je poslao poruku i kad bi trebalo isteći deset minuta, čekam i nestrpljivo cupkam u mjestu, povlačim i gužvam zavjesu koju sam isti taj dan jedva izglačala. Sivi Clio na parkiralištu ispred zgrade! On je, on je! Poželim skočiti kroz prozor ravno na njegov auto, skočiti na njega, izljubiti ga, izgrliti... Umjesto toga lagano podignem ruku i osmijehnem se. Više si nisam mogla priuštiti, ne smijem dopustiti da netko shvati nakon toliko skrivanja i uloženog truda. Zauzvrat dobijem blicanje Cliovih svjetala. Prekrasno! Najljepše blicanje ikad! Automatski pišem SMS, prije nego ga pošaljem- već mi stiže njegov. -U 8 kod stopa. -Baš ti pišem :) U 8 kod stopa. Obožavala sam njegovo "U 8 kod stopa". Stop, mjesto gdje sve prestaje, a ljubav počinje. Moja privatna zemlja čudesa, moja oaza, moja Nigdjezemska. Ne znam ni sama kako sam završila sve što sam radila, otuširala sam se i otrčala preko onih istih garaža preko kojih sam bezbroj puta u zadnje tri godine u žurbi odlazila k njemu. Petak, 13. Toliko sam priča čula o tom petku, toliko puta odmahnula rukom, toliko puta zakolutala očima... Tog petka došao je red na mene, a da nisam ni slutila. Nisam predosjetila zlo, nisam imala grč u želucu, nisam bila nervozna. Petak, kao i svaki drugi, možda malo posebniji i malo veseliji jer je moj Nemanja stigao kući prije vremena. Nisam se posebno dotjerivala, ionako ću biti samo s njim, a on je uvijek govorio da sam mu najljepša kad sam najobičnija. Voljela sam to na njemu, činjenicu da je mogao biti s kojom bi poželio, cure čije su same noge bile visoke kao ja cijela, cure koje su hodale na visokim petama kao da su bose, dok sam ja i bosa zapinjala, cure u koje bi se svatko zaljubio na prvi pogled- svaka je padala na njega. A on? Njemu bi oči zasjale kad bih ja u staroj, sivoj trenerci uletjela u Clio. E, to sam voljela na njemu! Znam, tašta sam i egoistična, ali to sam ja i baš takvu me volio! Voljela sam to što sam uvijek bila najniža od svih, a u njegovim očima najviša, to što sam bila osoba koja mu i na najtužniji dan izmami osmijeh, osoba kojoj bi rekao "Lako ću ja za sve njih dok si ti tu"! Te njegove riječi uvijek su me držale tako blizu njega- učinile su me samo njegovom, u tolikoj mjeri njegovom da godinama nisam pomislila na ijednog drugog, nikoga nisam ni pogledala onako vrckasto i smjelo kako samo djevojke u tim godinama znaju. Znate onaj osjećaj potpunog mira, osjećaj nirvane? Onaj osjećaj kad se sve posloži na svoje mjesto, svaki ključ pronađe svoju bravu, svaka puzzla svoju sestru, osjećaj kad se žedan napokon napije, a gladan najede... Takav sam osjećaj imala taj dan, cijelo vrijeme- od trenutka kad je iznenada došao na parkiralište, pa sve do našeg sastanka kod Stopa, preko svih razgovora, smijanja, poljubaca, zagrljaja, mirisa njegove kože, osjećaja njegove kose pod mojim prstima, moje ruke u njegovoj, moje glave na njegovom ramenu... Baš svaki trenutak je bio toliko prekrasan da je bilo neminovno da se taj dan dogodi i nešto loše. Jednostavno se trebao dogoditi nekakav Yin cijelom tom Yangu, ili obratno, nisam više sigurna što predstavlja dobro, a što loše. Sat je već otkucao dvadeset i tri, morala sam požuriti kući da ne izazovem raspravu sa svojima. Ne trebaju mi razmirice s njima sad kad se Nemanja vratio, želim svo moguće vrijeme provesti s njim i fokusirati se samo na nas. U trenutku kad sam ušla u stan bila sam dobrano zadihana, no nadala sam se da majka neće uzeti za zlo dvanaest minuta mog kašnjenja. Da bar nismo morali skrivati svoju vezu, ona bi sigurno razumjela zašto kasnim- nismo se vidjeli dugih dvadeset dana. -Hvaljen Isus- promrsim nekako, koliko sam mogla uhvatiti dah. -Sjedni. Dobro me poslušaj, kazat ću ti nešto. -Reci. Jel' sve OK? Di je tata? -Nije sve OK, ništa nije OK!- vrtila se nervozno po kuhinji, izbjegavajući kontakt očima.Nije mi bilo svejedno. U trenutku mi kroz glavu prođe pomisao na bolest jednog od članova obitelji. Zaustim da pitam, no u strahu od mogućeg odgovora brzo se pokolebam. Srećom, majka opet krene govoriti, još uvijek brišući istu pločicu, vidno nervozna i uznemirena. -Bio je stari Ognjenović. -Molim?! Di je bio? -Šta misliš di je bio? Pa kod nas!- napune joj se oči suzama i ona sjedne preko puta mene, sa kuhinjski stol, brišući ruke krpom. Od same pomisli na njene suze stegne mi se čeljust. Od pomisli na to da je Nemanjin otac bio kod mojih roditelja stegne mi se u prsima. Što je htio? Znam, ovo je kraj i treba ga izdržati. Treba ga makar odglumiti za roditelje, ponovno odigrati istu ulogu u staroj predstavi- po tko zna koji put. Odlučim ne progovoriti dok god ne saznam sve što se dogodilo. Izvadim cigarete iz torbe, odem po upaljač i u prolazu uzmem čašu Cole. Majka još uvijek briše ruke i već me počinje nervirati. Napokon skupi snage i na trenutak me pogleda u oči. Već u drugom trenutku skrene pogled na pepeljaru ispred sebe. Osjetim pulsiranje u glavi, no odlučim da je bolje za mene da se smirim koliko god mogu. Što god učinim, svejedno moram proći kroz ovaj razgovor, najbolje da to odradim suvislo i zrelo, bit će lakše za sve. -Slušaj... Ne znam koliko to traje, ali znam da je istina. Molim te, ne trudi se smišljati laži o toj vezi- počela je s očitom nervozom u drhtavom glasu, što mi baš i nije pasalo. -Bio je Ognjenović- nastavi- razgovarao je s nama, ako se njegovo deranje može nazvat' razgovorom. Tata je bio iznenađen. Povrijedila si nas... Nisamo te tako odgajali! Jesi li morala baš s njim biti? Zašto si se uopće petljala s njim? Znala si 'ko je on i 'ko mu je ćaća, znala si šta radiš, znala si da nema kruva od toga... Taj čovik nije reka' ništa lipo, znaš? Reka' je da će ga prije ubit' nego mu dozvolit' da bude s tobom. Zamisli ti kakav je to čovik, 'ajde samo zamisli 'ko govori takve stvari, 'ko i zbog čega izjavi da će radije ubit' svoje dite, nego da ga gleda s Hrvaticom?! To je mržnja, čista mržnja prema nama! Imaju sve, imaju više od nas u našoj državi, ne smi im se ništa reć', a on bi radije ubio sina... Zamisli ti šta si ti učinila nama! Za šta ti se ćaća borio? Ma, da ja tebe nisam svitovala, rekla bi da je do mene... Koliko sam ti puta rekla da se makneš od njih? Njihovi su ti svi isti, svaki bi diga pušku na te da se sutra zarati! Koliko dugo to traje??- sve je rekla vrlo visokim tonom i u jednom dahu, pomislila sam da će dobiti srčani udar. Nisam bila sigurna koliko zna i što mi je pametno odgovoriti. Nisam bila sigurna ni jesam li u poziciji da se branim ili da napadam. Nisam bila sigurna hoću li joj slagati ili ću reći sve kako je. Znala sam- slomit će je ako sazna da sam joj krila i lagala duže od tri godine. Slomit će je još više ako joj sad slažem, pa kasnije dozna cijelu istinu... Oznake: granica |
20.01.2017., petak
MOLIM BITI ISPRIČANA OD ZABADALA. HVALA.
|
Sedam sati ujutro, spremam se krenuti put škole. Gledam kroz prozor, pada ogromna kiša, puše bura kakva je samo kod nas znala puhati. Osamnaesti je studenog, majka pali lampion i nosi ga na balkon. Na jutarnjim vijestima reporter se javlja iz Vukovara. Znam da ću cijeli dan slušati samo o ratu, znam da će mama u jednom trenutku naglas reći "Samo da mi ne ode za Srbina", znam i da će Nemanja danas biti nervozan ako se kojim slučajem dotaknemo te teme. No, danas je dan kad nas dvoje svejedno imamo vedrijih tema. Danas je treća godišnjica naše veze, tri pune godine od našeg prvog susreta oči u oči. Tri godine ispunjene smijehom, poljupcima, toplinom i veseljem, tri godine bezglave zaljubljenosti, tri godine najveće moguće povezanosti dvoje još sasvim nezrelih, mladih ljudi. Pozdravljam majku vireći kroz kuhinjska vrata i izlazim na ulicu. Bura me udara po licu i rukama, lomi mi kišobran, no svejedno nastavljam dalje. Na glavnoj cesti čekaju me Klara, Anđela i Tina s kojima i inače idem u školu svako jutro. Ne mogu se nazvati njihovom prijateljicom, ne znam o njima ništa više od njihovih ocijena, a ni sama nisam htjela potencirati neko prijateljstvo- činile su mi se ispraznima, čak malo i tupastima, premda im ego nije bio ograničen koliko pamet i bonton. Uhvatile su se pod ruke, u zbijeni lanac, ne bi li se bar malo zaštitile od vjetra i nemilosrdne kiše. Hodala sam pokraj njih, nosa zabijenog u ovratnik debele jakne, promrzla i mokra. Uz sam rub kolnika zaustavlja se sivi automobil, vozač trubi i maše nam da uđemo. Sivi Clio. Je li to on? Trčimo do auta, namjerno ulazim na stražnje sjedalo, Nemanja se okreće preko sjedala i gleda u mene. Pogledom provjerava jesam li dobro. Nasmiješim mu se tek toliko da samo on vidi da je sve OK, namigne mi u znak potvrde. -Ohooo, ko bi reka' da ću se ja s tobom voziti, a, Nemanjice?- Anđela, kao i obično, kreće u napad. Ta nije birala i bila je poznata po tome. Nisam osjetila ni najmanju ljubomoru tada, a ni nekoliko sati kasnije kad nam je oduševljeno pričala kako se isti ponudio nama za prijevoz upravo zbog nje. Nije me zanimala, svi smo već bili dobrano naviknuti na njen ego. Isticanjem svoje spolnosti na svaki mogući način privlačila je ljude, praznom ih je glavom odbijala nakon svakog seksa. To je bila ona. Danas je uzorna policajka, čujem- druga žena u svakom smislu. No, skrenuh s teme... Vraćam se iz škole promrzla i gladna, hodam na samom rubu trka, ne mogu dočekati da uđem u toplu prostoriju koja miriše na ručak. Iako mi se Nemanja ponudio da me odveze, nisam htjela ići s njim iz razloga da nas netko slučajno ne vidi, ne posumnja, ne zaključi. Živimo u malome gradu... S vrata ulovim mamin ljutiti pogled, za stolom sjedi tata i ruča, smrknut je i gleda ravno preda se. Pomislim da su se međusobno posvađali, prosudim da je OK da uđem kroz kuhinju, dobacim obvezno "Hvaljen Isus" i prođem pored oboje. -Ognjenović, a?- čujem iza vlastitih leđa. Znam da se obraća meni i da je sve gotovo. Netko nas je vidio. Ali, zaboga, što da mu sad kažem? Da glumim? Da se borim? Da se pravim da uopće ne kužim da se meni obraća? Da, to će biti najbolje, tako da ispadne da ne znam o čemu priča. Hodam prema kauču, hodam već sto godina na ovim mojim olovnim nogama. -Tebi govorim! Šta tebe mali Ognjenović ima voziti po gradu? Di ste išli? Jesi li ti normalna?! -Koji Ognjenović? Nemanja? Tata, to je Klarin dečko. Raspitaj se. -Pa di si ti išla s njim? Ma nemoj, vozaš se okolo s njenim dečkom? Ne pravi me budalom!! -Pa nisam samo ja bila. Povezao je nas četiri jutros u školu. Puhalo je i padala je kiša. Bila sam sa Klarom, Tinom i Anđelom.- progutala sam knedlu. -Bolje bi ti bilo da je istina! Radije bi' umro nego da se sa Srbinom smucaš! Jebeni Četnici!! Ognjenović?! Ma bolje da me odma' sad ubiješ! Da Ognjenović... Umrla sam dvadeset puta u te dvije minute. Tko mu je rekao? Netko tko nije normalan, to sigurno. Tko je uspio identificirati baš mene, jednu od stotinu srednjoškolki na putu do škole, po nemiloj buri i ogromnoj kiši, a sve u sedam sati ujutro?! Blago meni, u kakvom gradu živim... (...) Proljeće. Sunce, napokon! Moj Nemanja je otišao na fakultet u Zagreb. Jako mi nedostaje, ali osjećam i ogromno olakšanje što se ne moramo skrivati svaki dan. Čujemo se stalno, svaki slobodan trenutak ispunjen nam je barem malom porukom, čisto da znamo da mislimo jedno na drugo. Uskoro će Uskrs, Nemanja stiže na tjedan, možda i na deset dana ako uspije posložiti predavanja i kolokvije. Osjećam se super, opušteno i sigurno, na neki način začahureno. Sigurno se tako osjećaju drugi ljudi, oni u normalnim vezama. Normalni ljudi koji se ne skrivaju, ljudi koji se ljube na ulici, oni koji se drže za ruke kad prelaze cestu, ljudi koji vole i koji su voljeni, ljudi koji su bili dovoljno sretni da se rode s iste strane granice. Tko je uopće izmislio granice? Jesmo li nas dvoje različiti jer je on Srbin, a ja Hrvatica? Jesam li ja to birala? Je li on birao? Jesu li njegovi kromosomi drugačiji od mojih? Je li moja krv drugačija od njegove? Jesmo li zaslužili sve ovo samo zbog neke tamo granice koju su postavili neki tamo ljudi? Hoćemo li nas dvoje, godinama nakon Domovinskog rata, postati žrtve istog? Hoće li nas upisati u registar žrtava, mene s naše strane, njega s njihove? Ni na papiru ne možemo biti skupa... |
16.01.2017., ponedjeljak
PROLOG
|
Ja sam. Ne znam što sam. Majka u prvom redu, valjda. Supruga, kćer, sestra, prijateljica. Sretna sam, također. Po svim ovim primarnim mjerilima zaista jesam sretna. Svi smo zdravi, imamo krov nad glavom, siti smo... Imam sve, ali nemam više sebe. Moje tijelo nema još niti trideset godina, a moja duša (sigurna sam!) ima preko tri stotine. Ne samo da mi je duša stara, ona je i zarobljena. Zarobljena u svim nametnutim okvirima, kutijama, pravilima, odgojima, očekivanjima, zabranama i zahtjevima. Predala sam se. Više niti ne razmišljam o tome kako promijeniti svijet oko sebe, kako viknuti dovoljno glasno da svi čuju, kako se pobuniti i svijetu reći "JEBI SE!". Šutim, iako podržavam svakog tko pokušava ono što sam ja prije pokušavala. Podržavam one koji se izdvajaju, one koji viču i one koji pokušavaju. Podržavam i one koji su začepili i samo se pokušavaju uklopiti, one koji pokušavaju ostati neprimjetni. Jer, takva sam sad i sama... Možda ovo nitko neće pročitati. Nek` neće, u redu je. Meni je lakše ako samo napišem. Danas je svaka glupost zapisana, pa nek` bude i ova moja. Papir trpi svašta. Lakše je papiru, nego meni. Oznake: granica, nađimo, se, naš, granici |
