Nađimo se na granici
22.01.2017., nedjelja
BORBA SA SOBOM
|
(...) Otpijem gutljaj Cole i povučem jedan dim cigarete. Nemam pojma što me čeka na kraju ovog razgovora, ali krećem, nemam izbora. -Viđamo se zadnja tri mjeseca. Ali ne često, on je u Zagrebu. Svega nekoliko puta... Nije ništa ozbiljno- lažem sebe da to govorim samo da nju utješim. Zapravo govorim sve te gluposti samo da zaštitim sebe. -Ako nije ništa ozbiljno prekidaj to ovaj tren!- bila je vrlo odlučna u svom nastupu, gledala me ravno u oči i postigla je da se osjećam kao dvogodišnjak koji je upravo razmazao kremu po novom trosjedu i koji je, naravno, uhvaćen u svom nedjelu. Čujem da se ulazna vrata otvaraju i potom sasvim lagano zatvaraju. Znala sam da slijedi suočavanje s ocem, znala sam to po lagano, gotovo razočarano zatvorenim vratima. Sve je mirisalo na krivnju. -Tata... -Ne govori ništa! Nemamo o čemu razgovarati. Razočarala si me, ubila si me. Pogledaj mater, to si ti napravila- prstom pokaže na majku koja je šutke opet brisala ruke kuhinjskom krpom. Šutjela sam, nisam imala što reći. Htjela sam ih nekako odobrovoljiti, možda čak i zamoliti za oprost, shvatila sam koliko im je to značilo. U isto vrijeme hrjela sam im reći da nemam namjeru odustati od Nemanje, što god oni mislili o tome. To je moj vječni problem, suprostavljene dvije osobe- ja, kakva zaista iskonski jesam i ja, kakvom su me drugi ukalupili. Odlučila sam ne reagirati. Nisam mogla izdati Nemanju i moliti za oprost, previše mi je značio. Nisam mogla ni reći da ću se boriti za tu vezu- previše su mi značili. Umjesto ijedne riječi, otišla sam u svoju sobu. Sjela sam na krevet nasuprot ogledalu, gledala sam se šutke. Nisam razmišljala, nisam ni plakala, bila sam samo istinski, beskrajno tužna. Znala sam da je nečemu došao kraj. Čemu? Nemanji i meni? Ili pak dobrim, gotovo idiličnim odnosima s roditeljima? U tom trenutku nisam mogla odlučiti, nisam bila u stanju suvislo razmišljati. Nisam ni analizirala, ni procjenjivala, ni smijala se, ni plakala. Baš ništa. (...) Nisam imala snage poslati Nemanji poruku, nisam znala što da mu napišem. Možda je već znao što se dogodilo, možda i nije, obzirom na to da su njegovi razvedeni, a on živi s majkom. Legla sam u krevet, grlila jastuk, razmišljala... Pogledam na mobitel- nema poruke. Opet zatvorim oči u nadi da ću zaspati, no bez uspijeha. Ustajem i navlačim na sebe prvo što mi je došlo pod ruku. Pišem dva SMS-a. Nemanji "Dođi kod stopa", Ani "Kod tebe sam". Izlazim iz sobe i nalazim majku u kuhinji. U čudu što još nije zaspala, obavijestim je da sam previše nervozna da zaspem i da idem kod Ane da malo dođem k sebi. -U ponoć?- na licu joj pročitam sumnju. -Težak mi je dan, mama, nemoj me sad. Molim te. Idem kod nje najesti se čokolade i gledati film. Čule smo se sad, zvala me da dođem. Vraćam se kad film završi, ne brini. Sa stolića u hodniku pokupila sam ključ od ulaznih vrata, strpala mobitel u džep i požurila van zgrade. Nisam razmišljala, da jesam ostala bih kući i prespavala, dopustila bih mislima da sjedne svaka na svoje mjesto. Hodajući prema Stopu, grizla sam donju usnu. Dijelom je to bilo zato što sam bila sama, u mraku ulice kojom sam inače bez problema gazila i zatvorenih očiju. Drugim dijelom, onim većim, grizla sam usnu gotovo do krvi zbog neizvjesnosti i straha. Što će se sad dogoditi? Zvala sam ga da se nađemo, znači da moram nešto reći. Ali, što da mu kažem? Ne znam ni što bih samoj sebi rekla. Prvi put u tri godine idem ravno od kuće do zidića pokraj Stopa, ne gledam ima li koga, ne zanima me tko će me vidjeti. Ne zanima me, ustvari, ništa. Samo želim ući u to auto, zagrliti Nemanju i čuti poneku njegovu utješnu riječ. Želim čuti da će se boriti za nas, da me voli, da me ne da... Stigao je nekoliko minuta nakon mene. Zaustavio se autom tik do mojih nogu i pogledao me kroz zatvoren prozor. Bio je tužan, vidjelo mu se u očima da zna zašto sam ga zvala. Mislim da je osjećao mješavinu krivnje i straha zbog postupaka svog oca. Nije izlazio iz auta, niti sam ja ulazila- nisam imala snage, bojala sam se i svoje i njegove reakcije. Ispružena na zidiću, nogu prekriženih i na pola uzdignutih, s cigaretom u ruci i u polusjedećem položaju, nijemo sam gledala preda se i razmišljala. O čemu- ni sama ne znam reći, struja misli me odvukla daleko, tamo gdje nisam htjela. Pred očima mi je zabljesnuo ogroman neonski znak s kojeg mi se rugao natpis: "PETAK, 13." Teškog koraka i još težih misli, a sve u nadi da ćemo i ovu situaciju nekako riješiti, ušla sam u mali, sivi Clio u kojem sam samo nekoliko sati prije, bezbrižno i sretno, gola ljubila muškarca kojeg sam voljela. Oznake: granica |
