Zaboravila sam otići po prašak za pecivo, donja sam kad se majka vrati s posla. Trčim po kući cijeli dan, tražim sve sastojke za kolače koje majka i ja pripremamo za Uskrs, perem suđe, palim pećnicu, tražim mobitel ispod četiri kuhinjske krpe i bilježnice s receptima. Novi SMS mi izmami osmijeh na lice, iako sam u totalnoj gužvi i nemam ni sekundu slobodnog vremena.
-Na prozor za 10 :)
Nije moguće da je došao kući, ma nema šanse! Trčim do prozora, računam kad je poslao poruku i kad bi trebalo isteći deset minuta, čekam i nestrpljivo cupkam u mjestu, povlačim i gužvam zavjesu koju sam isti taj dan jedva izglačala.
Sivi Clio na parkiralištu ispred zgrade! On je, on je! Poželim skočiti kroz prozor ravno na njegov auto, skočiti na njega, izljubiti ga, izgrliti... Umjesto toga lagano podignem ruku i osmijehnem se. Više si nisam mogla priuštiti, ne smijem dopustiti da netko shvati nakon toliko skrivanja i uloženog truda. Zauzvrat dobijem blicanje Cliovih svjetala. Prekrasno! Najljepše blicanje ikad! Automatski pišem SMS, prije nego ga pošaljem- već mi stiže njegov.
-U 8 kod stopa.
-Baš ti pišem :) U 8 kod stopa.
Obožavala sam njegovo "U 8 kod stopa". Stop, mjesto gdje sve prestaje, a ljubav počinje. Moja privatna zemlja čudesa, moja oaza, moja Nigdjezemska. Ne znam ni sama kako sam završila sve što sam radila, otuširala sam se i otrčala preko onih istih garaža preko kojih sam bezbroj puta u zadnje tri godine u žurbi odlazila k njemu.
Petak, 13. Toliko sam priča čula o tom petku, toliko puta odmahnula rukom, toliko puta zakolutala očima...
Tog petka došao je red na mene, a da nisam ni slutila. Nisam predosjetila zlo, nisam imala grč u želucu, nisam bila nervozna. Petak, kao i svaki drugi, možda malo posebniji i malo veseliji jer je moj Nemanja stigao kući prije vremena.
Nisam se posebno dotjerivala, ionako ću biti samo s njim, a on je uvijek govorio da sam mu najljepša kad sam najobičnija. Voljela sam to na njemu, činjenicu da je mogao biti s kojom bi poželio, cure čije su same noge bile visoke kao ja cijela, cure koje su hodale na visokim petama kao da su bose, dok sam ja i bosa zapinjala, cure u koje bi se svatko zaljubio na prvi pogled- svaka je padala na njega. A on? Njemu bi oči zasjale kad bih ja u staroj, sivoj trenerci uletjela u Clio. E, to sam voljela na njemu! Znam, tašta sam i egoistična, ali to sam ja i baš takvu me volio! Voljela sam to što sam uvijek bila najniža od svih, a u njegovim očima najviša, to što sam bila osoba koja mu i na najtužniji dan izmami osmijeh, osoba kojoj bi rekao "Lako ću ja za sve njih dok si ti tu"! Te njegove riječi uvijek su me držale tako blizu njega- učinile su me samo njegovom, u tolikoj mjeri njegovom da godinama nisam pomislila na ijednog drugog, nikoga nisam ni pogledala onako vrckasto i smjelo kako samo djevojke u tim godinama znaju.
Znate onaj osjećaj potpunog mira, osjećaj nirvane? Onaj osjećaj kad se sve posloži na svoje mjesto, svaki ključ pronađe svoju bravu, svaka puzzla svoju sestru, osjećaj kad se žedan napokon napije, a gladan najede... Takav sam osjećaj imala taj dan, cijelo vrijeme- od trenutka kad je iznenada došao na parkiralište, pa sve do našeg sastanka kod Stopa, preko svih razgovora, smijanja, poljubaca, zagrljaja, mirisa njegove kože, osjećaja njegove kose pod mojim prstima, moje ruke u njegovoj, moje glave na njegovom ramenu...
Baš svaki trenutak je bio toliko prekrasan da je bilo neminovno da se taj dan dogodi i nešto loše. Jednostavno se trebao dogoditi nekakav Yin cijelom tom Yangu, ili obratno, nisam više sigurna što predstavlja dobro, a što loše.
Sat je već otkucao dvadeset i tri, morala sam požuriti kući da ne izazovem raspravu sa svojima. Ne trebaju mi razmirice s njima sad kad se Nemanja vratio, želim svo moguće vrijeme provesti s njim i fokusirati se samo na nas.
U trenutku kad sam ušla u stan bila sam dobrano zadihana, no nadala sam se da majka neće uzeti za zlo dvanaest minuta mog kašnjenja. Da bar nismo morali skrivati svoju vezu, ona bi sigurno razumjela zašto kasnim- nismo se vidjeli dugih dvadeset dana.
-Hvaljen Isus- promrsim nekako, koliko sam mogla uhvatiti dah.
-Sjedni. Dobro me poslušaj, kazat ću ti nešto.
-Reci. Jel' sve OK? Di je tata?
-Nije sve OK, ništa nije OK!- vrtila se nervozno po kuhinji, izbjegavajući kontakt očima.Nije mi bilo svejedno. U trenutku mi kroz glavu prođe pomisao na bolest jednog od članova obitelji. Zaustim da pitam, no u strahu od mogućeg odgovora brzo se pokolebam. Srećom, majka opet krene govoriti, još uvijek brišući istu pločicu, vidno nervozna i uznemirena.
-Bio je stari Ognjenović.
-Molim?! Di je bio?
-Šta misliš di je bio? Pa kod nas!- napune joj se oči suzama i ona sjedne preko puta mene, sa kuhinjski stol, brišući ruke krpom. Od same pomisli na njene suze stegne mi se čeljust. Od pomisli na to da je Nemanjin otac bio kod mojih roditelja stegne mi se u prsima. Što je htio? Znam, ovo je kraj i treba ga izdržati. Treba ga makar odglumiti za roditelje, ponovno odigrati istu ulogu u staroj predstavi- po tko zna koji put. Odlučim ne progovoriti dok god ne saznam sve što se dogodilo.
Izvadim cigarete iz torbe, odem po upaljač i u prolazu uzmem čašu Cole. Majka još uvijek briše ruke i već me počinje nervirati. Napokon skupi snage i na trenutak me pogleda u oči. Već u drugom trenutku skrene pogled na pepeljaru ispred sebe. Osjetim pulsiranje u glavi, no odlučim da je bolje za mene da se smirim koliko god mogu. Što god učinim, svejedno moram proći kroz ovaj razgovor, najbolje da to odradim suvislo i zrelo, bit će lakše za sve.
-Slušaj... Ne znam koliko to traje, ali znam da je istina. Molim te, ne trudi se smišljati laži o toj vezi- počela je s očitom nervozom u drhtavom glasu, što mi baš i nije pasalo.
-Bio je Ognjenović- nastavi- razgovarao je s nama, ako se njegovo deranje može nazvat' razgovorom. Tata je bio iznenađen. Povrijedila si nas... Nisamo te tako odgajali! Jesi li morala baš s njim biti? Zašto si se uopće petljala s njim? Znala si 'ko je on i 'ko mu je ćaća, znala si šta radiš, znala si da nema kruva od toga... Taj čovik nije reka' ništa lipo, znaš? Reka' je da će ga prije ubit' nego mu dozvolit' da bude s tobom. Zamisli ti kakav je to čovik, 'ajde samo zamisli 'ko govori takve stvari, 'ko i zbog čega izjavi da će radije ubit' svoje dite, nego da ga gleda s Hrvaticom?! To je mržnja, čista mržnja prema nama! Imaju sve, imaju više od nas u našoj državi, ne smi im se ništa reć', a on bi radije ubio sina... Zamisli ti šta si ti učinila nama! Za šta ti se ćaća borio? Ma, da ja tebe nisam svitovala, rekla bi da je do mene... Koliko sam ti puta rekla da se makneš od njih? Njihovi su ti svi isti, svaki bi diga pušku na te da se sutra zarati! Koliko dugo to traje??- sve je rekla vrlo visokim tonom i u jednom dahu, pomislila sam da će dobiti srčani udar. Nisam bila sigurna koliko zna i što mi je pametno odgovoriti. Nisam bila sigurna ni jesam li u poziciji da se branim ili da napadam. Nisam bila sigurna hoću li joj slagati ili ću reći sve kako je. Znala sam- slomit će je ako sazna da sam joj krila i lagala duže od tri godine. Slomit će je još više ako joj sad slažem, pa kasnije dozna cijelu istinu...
Post je objavljen 21.01.2017. u 13:39 sati.