Nađimo se na granici
20.01.2017., petak
MOLIM BITI ISPRIČANA OD ZABADALA. HVALA.
|
Sedam sati ujutro, spremam se krenuti put škole. Gledam kroz prozor, pada ogromna kiša, puše bura kakva je samo kod nas znala puhati. Osamnaesti je studenog, majka pali lampion i nosi ga na balkon. Na jutarnjim vijestima reporter se javlja iz Vukovara. Znam da ću cijeli dan slušati samo o ratu, znam da će mama u jednom trenutku naglas reći "Samo da mi ne ode za Srbina", znam i da će Nemanja danas biti nervozan ako se kojim slučajem dotaknemo te teme. No, danas je dan kad nas dvoje svejedno imamo vedrijih tema. Danas je treća godišnjica naše veze, tri pune godine od našeg prvog susreta oči u oči. Tri godine ispunjene smijehom, poljupcima, toplinom i veseljem, tri godine bezglave zaljubljenosti, tri godine najveće moguće povezanosti dvoje još sasvim nezrelih, mladih ljudi. Pozdravljam majku vireći kroz kuhinjska vrata i izlazim na ulicu. Bura me udara po licu i rukama, lomi mi kišobran, no svejedno nastavljam dalje. Na glavnoj cesti čekaju me Klara, Anđela i Tina s kojima i inače idem u školu svako jutro. Ne mogu se nazvati njihovom prijateljicom, ne znam o njima ništa više od njihovih ocijena, a ni sama nisam htjela potencirati neko prijateljstvo- činile su mi se ispraznima, čak malo i tupastima, premda im ego nije bio ograničen koliko pamet i bonton. Uhvatile su se pod ruke, u zbijeni lanac, ne bi li se bar malo zaštitile od vjetra i nemilosrdne kiše. Hodala sam pokraj njih, nosa zabijenog u ovratnik debele jakne, promrzla i mokra. Uz sam rub kolnika zaustavlja se sivi automobil, vozač trubi i maše nam da uđemo. Sivi Clio. Je li to on? Trčimo do auta, namjerno ulazim na stražnje sjedalo, Nemanja se okreće preko sjedala i gleda u mene. Pogledom provjerava jesam li dobro. Nasmiješim mu se tek toliko da samo on vidi da je sve OK, namigne mi u znak potvrde. -Ohooo, ko bi reka' da ću se ja s tobom voziti, a, Nemanjice?- Anđela, kao i obično, kreće u napad. Ta nije birala i bila je poznata po tome. Nisam osjetila ni najmanju ljubomoru tada, a ni nekoliko sati kasnije kad nam je oduševljeno pričala kako se isti ponudio nama za prijevoz upravo zbog nje. Nije me zanimala, svi smo već bili dobrano naviknuti na njen ego. Isticanjem svoje spolnosti na svaki mogući način privlačila je ljude, praznom ih je glavom odbijala nakon svakog seksa. To je bila ona. Danas je uzorna policajka, čujem- druga žena u svakom smislu. No, skrenuh s teme... Vraćam se iz škole promrzla i gladna, hodam na samom rubu trka, ne mogu dočekati da uđem u toplu prostoriju koja miriše na ručak. Iako mi se Nemanja ponudio da me odveze, nisam htjela ići s njim iz razloga da nas netko slučajno ne vidi, ne posumnja, ne zaključi. Živimo u malome gradu... S vrata ulovim mamin ljutiti pogled, za stolom sjedi tata i ruča, smrknut je i gleda ravno preda se. Pomislim da su se međusobno posvađali, prosudim da je OK da uđem kroz kuhinju, dobacim obvezno "Hvaljen Isus" i prođem pored oboje. -Ognjenović, a?- čujem iza vlastitih leđa. Znam da se obraća meni i da je sve gotovo. Netko nas je vidio. Ali, zaboga, što da mu sad kažem? Da glumim? Da se borim? Da se pravim da uopće ne kužim da se meni obraća? Da, to će biti najbolje, tako da ispadne da ne znam o čemu priča. Hodam prema kauču, hodam već sto godina na ovim mojim olovnim nogama. -Tebi govorim! Šta tebe mali Ognjenović ima voziti po gradu? Di ste išli? Jesi li ti normalna?! -Koji Ognjenović? Nemanja? Tata, to je Klarin dečko. Raspitaj se. -Pa di si ti išla s njim? Ma nemoj, vozaš se okolo s njenim dečkom? Ne pravi me budalom!! -Pa nisam samo ja bila. Povezao je nas četiri jutros u školu. Puhalo je i padala je kiša. Bila sam sa Klarom, Tinom i Anđelom.- progutala sam knedlu. -Bolje bi ti bilo da je istina! Radije bi' umro nego da se sa Srbinom smucaš! Jebeni Četnici!! Ognjenović?! Ma bolje da me odma' sad ubiješ! Da Ognjenović... Umrla sam dvadeset puta u te dvije minute. Tko mu je rekao? Netko tko nije normalan, to sigurno. Tko je uspio identificirati baš mene, jednu od stotinu srednjoškolki na putu do škole, po nemiloj buri i ogromnoj kiši, a sve u sedam sati ujutro?! Blago meni, u kakvom gradu živim... (...) Proljeće. Sunce, napokon! Moj Nemanja je otišao na fakultet u Zagreb. Jako mi nedostaje, ali osjećam i ogromno olakšanje što se ne moramo skrivati svaki dan. Čujemo se stalno, svaki slobodan trenutak ispunjen nam je barem malom porukom, čisto da znamo da mislimo jedno na drugo. Uskoro će Uskrs, Nemanja stiže na tjedan, možda i na deset dana ako uspije posložiti predavanja i kolokvije. Osjećam se super, opušteno i sigurno, na neki način začahureno. Sigurno se tako osjećaju drugi ljudi, oni u normalnim vezama. Normalni ljudi koji se ne skrivaju, ljudi koji se ljube na ulici, oni koji se drže za ruke kad prelaze cestu, ljudi koji vole i koji su voljeni, ljudi koji su bili dovoljno sretni da se rode s iste strane granice. Tko je uopće izmislio granice? Jesmo li nas dvoje različiti jer je on Srbin, a ja Hrvatica? Jesam li ja to birala? Je li on birao? Jesu li njegovi kromosomi drugačiji od mojih? Je li moja krv drugačija od njegove? Jesmo li zaslužili sve ovo samo zbog neke tamo granice koju su postavili neki tamo ljudi? Hoćemo li nas dvoje, godinama nakon Domovinskog rata, postati žrtve istog? Hoće li nas upisati u registar žrtava, mene s naše strane, njega s njihove? Ni na papiru ne možemo biti skupa... |
