-Kako si?- upitao me nekako neprirodno miran i staložen.
-Znaš li?- pitala sam u nadi da ću dobiti potvrdan odgovor, da ne moram objašnjavati. Bez riječi je upalio motor i krenuo van grada. Šutjeli smo, nismo se ni pogledali. Tresla sam se od straha, od pomisli na to da je ovo vrlo vjerojatno naš kraj.
-Rekao mi je. Oprosti. Ne znam šta da ti kažem. Kako su tvoji reagirali?- napokon je progovorio onog trenutka kad se zaustavio na livadi uz rijeku.
-Šta misliš kako su reagirali? Nema veze, sad je gotovo. Jel' tebi bilo strašno s tvojima?
-Ma OK sam, nije strašno. Osim šta mi je prijetio da će me se odreći, da će me ubiti i osim toga šta je galamio sat vremena, sve je super.- na trenutak se nervozno osmijehnuo, u očajničkom pokušaju da zvuči bar malo duhovito.
-Šta ćemo?- pregrizla sam jezik čim sam izustila. Bojala sam se odgovora, kakav god bio. Ne mogu ostati bez njega samo tako, a ne mogu ni dopustiti da ga otac maltretira zbog mene. Ne želim ni svađe sa svojima. Kakvom se odgovoru nadam?
On još šuti i gleda ravno, preko volana, tamo negdje preko rijeke i tko zna gdje mu pogled pada, možda jednostavno nestaje negdje između mraka i vode.
Vadim jednu cigaretu i upaljač iz pretinca ispred suvozačevog sjedala i otvaram vrata.
-Idem zapaliti- htjela sam ga pozvati da ide sa mnom, ali sam ga ostavila da sredi misli.
Na livadi na kojoj smo bili, uz sam rub gdje se voda i zemlja spajaju, primijetila sam ozidan betonski kvadrat. Stadoh na njega kao da je tu zbog mene, kao da sam na svom mjestu.
Ispuših cigaretu do kraja. Gledam u rijeku i ne razmišljam. Samo gledam. Čujem automobilska vrata, korake koji se polako i sasvim tiho približavaju. Osjetim njegove ruke oko svog struka, tresu se. Nisam se okrenula jer mu nisam htjela vidjeti lice, bojala sam se vlastitih suza.
-Ne želim da imaš probleme s njim zbog mene. Ni mom nije svejedno, al' sam sigurna da bi s vremenom prihvatio. Za tvog nisam sigurna, tvrđi je orah, ogorčen je na nas. Misliš li da bi prihvatio nekad, nekako?
-Nema šanse. On bi se doslovno radije odrekao mene.
-Želiš li da odustanemo od nas dok još možemo? Mislim da je najbolje da ne stvaramo još problema...- procijedila sam sasvim tiho, s ogromnom tugom na ramenima i njegovim rukama koje su se tresle i stezale oko mog struka. Nadala sam se da će me tog trena ukrasti, odnijeti, zarobiti... Nadala sam se svačemu, a nisam dobila ništa. Rekao je tek jednu jedinu riječ.
-Dobro- i pustio me. Doslovno i figurativno, pustio me iz zagrljaja i sjeo u auto. Čekala sam nekoliko minuta prije nego sam pošla za njim.
Pogledao me sasvim mirno, obrisao suze koje je maločas nijemo pustio i upalio motor. Bez riječi smo se vozili. Negdje na pola puta sam uzela njegov mobitel koji je ležao pokraj ručne kočnice i uslikala ga. Ne znam zašto. Htjela sam da me se sjeti makar kad slučajno naiđe na sliku, valjda. Htjela sam i umrijeti kad sam izlazila iz njegovog auta. Teško i tupo sam izlazila, uz suhoparno "bok" i bez pogleda.
Nisam plakala hodajući prema kući. Nisam mogla. Bilo mi je previše.
Ono što mi je rasparalo utrobu, vuklo je po prašnjavom makadamu i zatim bacilo na milost i nemilost divljim psima moje gorčine nije bilo to što sam ostala bez njega, nego to što se nije borio. Niti jednom jedinom rječju nije dao do znanja da bi rado ostao, niti jednom gestom nije pokazao da može biti drugačije, nije mi se usprotivio.
Ma, tko sam ja da prosuđujem njegove riječi i njegova djela? Ja sam ga i gurnula od ebe, ja sam rekla da je bolje da odustanemo, ja sam ta koja je odabrala.
Zbog mira u kući, kako to vole reći- zbog toga se rade najveće gluposti, zbog kojih sami sa sobom nemamo mira.
Nikad si nisam oprostila taj dan!
Kasnije u životu su mi se dogodile mnoge lijepe, prekrasne stvari zbog kojih sam se smijala i plakala od radosti, ali baš svaki put u svakoj od tih situacija nešto bi me na milisekundu podsjetilo, nešto bi sijevnulo i tada bi se u kutu mog osmijeha, na samom rubu spoja gornje i donje usne pojavila gorčina. Nisu je mnogi primijetili, no iskusnom oku ne bi mogla promaknuti.
(...)
Uskrs je kucao na vrata, trebalo je doći k sebi i dočekati rodbinu koja tradicionalno dolazi za blagdane. Nisam imala volje za silne razgovore, nije mi se ni disalo.
Ja sam tih dana ostala negdje daleko, na usamljenoj zvijezdi koja više gotovo i nije sijala (ili je, možda, sijala jače no ikad prije?), a praznu, izlizanu čahuru sam poslala među ljude- da im čestita blagdane i s njima se veseli. Duša mi je tada napunila osamdeset i osam godina- ovih naših, zemaljskih, a tijelo tek jadnih osamnaest.
Puno ljudi ostari mlado.
Post je objavljen 26.01.2017. u 12:30 sati.