Nađimo se na granici
19.01.2017., četvrtak
UTOPIJA
|
Snijeg je napadao noćas, što mi se ne sviđa, ali nije mi bitno- bitno je da su ceste očišćene. Djeca spavaju, vatra pucketa u kaminu. Nervozna sam jer sam ostala bez cigareta, imam još samo jednu i u velikoj sam nedoumici- kad da zapalim? Odmah, da mi sredi misli prije pisanja? Kasnije, kad mi neuroni već budu naelektrizirani od propalih sjećanja? Toliko je pitanja, a samo jedna cigareta. Tako ti je i u životu, popušiš prije ili kasnije. Ali od trenutka kad zapališ, pa sve do zadnjeg dima jebeno uživaš! Znaš da ne radiš ništa dobro, znaš koje te sve opasnosti vrebaju iz tog dima, znaš da ćeš nakon te cigarete biti bolestan, smrdljiv, ružan i ovisan, no svejedno uživaš u njoj. Svjesno se bacaš u to, otvorenih očiju postaješ ovisan i pri tom uživaš. Uživaš u svakom žaru, svakom dimu, svakom otrovnom udahu i svakom izdahu s olakšanjem. Ne postoji nitko drugi u tom trenutku, samo tvoja cigareta i ti, otrovna ovisnička veza koja iza svoje vanjštine koja mami na druženje s prijateljima, ispijanje kave i vesele razgovore (jer, svaki pušač zna, cigareta je najbolja uz kavu i kilometarske razgovore u kafiću koji ti je s godinama postao drugi dom), iza užitka prvog dima za kojeg bih se zaklela da je neke vesele boje, možda čak i šaren, iza sve svoje ljepote i užitka krije crnu, čađavu, bolnu i učmalu- smrt. Znamo to svi, svaki pušač strepi od toga i pokušava isto ignorirati, pokušava crne misli izbaciti iz glave kad ostane sam, u trenutku kad sam sebi govori "Zapalit ću još jednu, pa idem", u trenutku kad i sam zna da će mu ta cigareta napraviti više štete, nego koristi, možda mu se čak i smuči, pa povrati za laku noć... Svega je svjestan, no svejedno pali i tu zadnju, uvlači dim duboko u sebe, zadržava ga dvije sekunde u plućima pa ga pušta da ode, ljubomorno i polako, prateći ga pogledom dok odlazi. Duboko u sebi svaki pušač otprilike zna kako će to završiti, no rijetko tko se povlači. Tako sam i ja znala što će se dogoditi mojoj vezi s Nemanjom. Iza svih osmijeha, pogleda, držanja za ruke, iza sve ljepote i uživanja čekao je tako očit kraj. Nemanja, najveća ljubav u mom životu, najiskrenija, najnevinija, najdivnija. Ultimativni muškarac koji je odrastao uz mene, uz kojeg sam odrasla. Jednaki po razmišljanju, istog smisla za humor, istih nada, istih strahova- to smo bili mi. Voljela sam i volio je. Beskrajno zaljubljena u tog, tada još dječaka, živjela sam u svojoj Utopiji, zemlji natopljenoj poljupcima i sitnim nježnostima, pogledima i osmijesima. Nisam razmišljala što bih bez njega, jer sam znala da nikad neće otići. (...) Sad smo već preko dvije godine zajedno, a do sad smo već savršeno izbrusili svoja umijeća skrivanja. Samo tri osobe znaju za nas, a njima smo rekli jer nam je trebao kakav-takav alibi kod roditelja. Lagala sam da idem kod Ane, u kino, kod Boga i kod vraga, samo da se iz stana spustim stepenicama, gotovo u jednom koraku preskočim garaže, ubrzanim korakom dođem do nekadašnjeg noćnog kluba- tu obavezno zastanem, sjednem na zidić, izvadim jednu cigaretu i promatram oko sebe nekoliko minuta. Kad se uvjerim da sam sama, da me zaista nitko ne gleda, da me nitko nije slijedio i nitko slučajno ne nailazi, ustanem, skrenem desno do znaka Stop, prođem pokraj točno četiri grma i ugledam ga tamo- na zidiću na koji je netko, nekad davno, plavom bojom nacrtao srce. Svaki dan isti postupak, isti strah da ćemo biti uhvaćeni, grč u želucu od same pomisli na to da netko sazna... Sve između sastanka i rastanka, svo vrijeme koje smo provodili zajedno, baš svaki trenutak prošao je savršeno, kao kad gledaš romantični film u kojem svaki osmijeh vrijedi milijun dolara, a svaki poljubac oduzima dah. Krenuli smo polako, dječje, držeći se za ruke kad nitko ne gleda, poljubivši se tek nakon cijelih dvadeset dana od prvog susreta. Sad više nemamo kočnica, ni ne sjećamo se stida koji nas je obuzimao pred željno iščekivani prvi poljubac Sve na njemu bilo je tako prekrasno, suzdržano, kulturno, a opet tako neobuzdano, dječački vragolasto i vječno nasmijano- kako se samo znao grohotom smijati svakoj mojoj gluposti, svakoj svojoj gluposti, tuđim glupostima... |
