Nađimo se na granici
16.01.2017., ponedjeljak
NE SJEĆAM SE VIŠE KAKO JE POČELO
|
Ne znam. Mislim da je bio utorak. Znam da sam jedva čekala da nastava završi. Sjećam se... Koračam prečicom iz škole, sama sam. Prilazi mi djevojka smeđe kose, jedna od onih koje se drže visoko, iako naizgled nemaju zašto. Ponavljačica razreda s velikim sisama. Pita me mogu li joj posuditi mobitel, mora poslati poruku. U istom trenutku joj pružam mobitel i smiješim se. Eh, da sam znala što ustvari radim, plakala bih i pobjegla glavom bez obzira! Penjući se stubištem u roditeljski stan (a čiji bi bio?? Imala sam jedva četrnaest godina!), osjetim vibraciju u desnom džepu. Sama sebi psujem zašto mobitel u vijek sržim u desnom džepu, a ljevoruka sam. Čitam poruku: "Nisam siguran. U 8?", nemam pojma tko šalje. Nije me baš ni zanimalo, ali sam, eto, odlučila biti ljubazna, pa napišem "Hej! Cura koja ti je poslala SMS je samo bila u prolazu. Javi joj se na njen broj. Da ne ostaneš bez spoja.", načrčkam još smajlića (onog primitivnog s dvotočkom i zagradom, da se razumijemo da je to bilo u doba kad si trebao zvati poštu da te spoji na internet) i pošaljem. Ma zašto, zašto zaboga, zašto mi nije mobitel u tom trenutku ispao iz ruke i razbio se u najmanje osamsto komada?! Svemir je, očito, imao drugačije planove, a uz to i vrlo čudan smisao za humor. Osam sati i dvadeset minuta. Isti taj dan. SMS s istog broja. -Nije baš prošlo dobro. Mislio sam da bi ti bilo drago znati. -Tko je to? -Javila si mi danas za Mariju. -Koju Mariju? -Curu sa SMS-om. -Aha, da. Žao mi je zbog ishoda. -Da, bacila si 25 lipa :) -Moram ići. -OK, čujemo se. Čujemo se? Zašto? Nemam se namjeru opet čuti s tim tipom, tko god bio. Sigurno je neki glupan, čim je izašao s onom. Uostalom, ne zanima me tko je ni kakav je. Stvarno me ne zanima. Kakav tip uopće šalje ishod svog spoja nepoznatoj osobi? Mislim, ono, nije normalan. Opet, s druge strane... Ma, nema šanse! Ili da pošaljem? Mogao bi biti zanimljiv, ne srećem svaki dan osobe koje djeluju toliko izvan okvira, dovoljno ludo da pošalju SMS random osobi. A i bili su na spoju ravnih dvadeset minuta, da mu je bila zanimljiva, ostao bi duže. Možda sam se prevarila.... -Opet ja. -Reci? -Kopka me tko si. -OK :) -I? -I ništa. Nek te kopka. -Pa hoćeš li me riješiti muke? -Neću :) Ne znam ni ja tko si ti. -Nek ti bude :P -Jesi lijepa? -Nisam. -Nema veze, i ja sam ružan cccc... Drago mi je :) Nastavišmo razgovor u istom tonu, cijela noć izmjenjivanja dječjih, nevinih poruka s glupim pitanjima i još glupljim odgovorima. Nije prestalo tu noć. Nije bio dovoljan ni čitav sljedeći dan, a ni noć iza tog dana. Zaustavismo se tek kad je jedno od nas ostalo bez novca na računu. Sjećam se, trenutak kad sam postala svjesna da me luđak drži u šaci bio je isti onaj kad sam razbila kasicu, zgrabila nekoliko kovanica i dvije papirnate i otrčala na trafiku po bon. Puna tri mjeseca trajali su naši razgovori na slijepo, znala sam sve o njemu, osim njegovog imena. Znao je sve o meni, osim mog imena. Više mi nije bilo važno tko je, što je, ni to što je možda stvarno ružan, ma ništa, baš ništa. Bio je najdivnija osoba u mom malom i jako mladom svijetu. Nikad ne bih pomislila da će na kraju jedine stvari koje nismo znali jedno o drugome- naša imena- odrediti naše sudbine. Glupa, prokleta imena. Na kraju krajeva, nismo ih mi birali. Nismo ih dobili ni po zasluzi, ni po kazni. Ispalo je da su kazna... |
