Nađimo se na granici
18.01.2017., srijeda
TKO SI TI?
|
Jako mi je teško u ovom trenutku sjetiti se svih detalja. Oko mene djeca vode svoj mali, svakodnevni bratsko-sestrinski rat. Muž leži na kauču i, kao i obično, ne skida pogled s TV-a. Sjedim za kuhinjskim stolom i pokušavam se vratiti dvanaest godina unatrag. Koliko god sam neke stvari zaboravila, toliko mi je neke druge teško zaboraviti. Na trenutak se vraćam tamo, osjećam sve mirise, vidim sve boje, čujem žamor ljudi koji su nekad bili tamo, svih onih koji su odavno otišli s tog mjesta i sad više-manje vode svoje ratove u bitkama sličnima ovoj mojoj. Studeni je, nije baš ni hladno koliko zna biti u to doba godine. Više ni ne brojim koliko dugo znam Njega. Znam, a ne znam. Imam, a nemam. Više nikoga ne primjećujem, niti jedan mu nije ravan. Dane provodim tipkajući i osmjehujući se ekranu. Prestala sam i zamišljati kako izgleda. Možda je lijep, možda nije, ne zanima me, prekrasan e usvakom slučaju. Čak ga ni ne želim stvarno upoznati, strepim od susreta koji je vrlo izgledan u zadnje vrijeme, jer shvaćam da od ovog dopisivanja nema ništa, ako ovako nastavi. Živimo u istom gradu, čak idemo u istu školu. Sigurno smo se već sreli. Možda smo i razgovarali. Nismo, nema šanse. Prepoznala bih taj um s kilometra. Prepoznao bi on mene. Sad već i Ana, moja prijateljica, zna za Njega. Zna i Luka, moj najbolji prijatelj koji je malo stariji od nas i sve ovo doživljava kao nešto dječje i balavo. Veliki je odmor, Ana i ja sjedimo na stepenicama ispred škole, oko nas je par stotina mladih ljudi koji vrijeme krate smijehom i tračevima, kako to inače u školama biva. S naše lijeve strane sjedi grupica od desetak djevojaka, elitno društvo kakvom se klanjaju svi srednjoškolci, cure u trendu. Ana me gurka da pogledam prema njima, sve imaju isti fokus- Nemanju, koji se sa svojom šarolikom ekipom utaborio nama s desna. -Nije loš. Šteta šta je njihov. Sigurna sam da je glup, mora imati neku manu.- prokomentira Ana i pogledom odmjeri Nemanju. Slijedila sam njen primjer. Lijep je, stvarno je lijep. Visok, širokih ramena, tamne kose i plavih očiju. Tako lijep zaista ne djeluje baš pametno, takvi popularni likovi ni inače nisu od velike pameti. On je baš stereotip, ljepotan koji pjeva u lokalnom bendu, fura poderane svijetle traperice i crvene Starke. Kosu drži zamotanu u malu punđicu negdje na pola potiljka. Da, dobro sam ga pogledala. Znala sam da mogu samo to- gledati. Nije me ozbiljno zanimao, bila sam uvjerena da razmišljanjem nije ni do koljena Njemu. Samo je lijep, a ja nisam slijepa... Čak i da nisam upoznala Njega, s Nemanjom ne bih ništa ni pokušala. A kako i bih? On- dečko koji mami uzdahe gdje god da mu noga kroči, vječno dobro raspoložen, u velikoj ekipi u kojoj se dobrano ističe što svojim izgledom, što stavom alfa mužjaka koji ga je činio privlačnim čak i više od izgleda. Ja- djevojka koja ne oprašta nikome, brzog i britkog jezika, uljuljana u svoj svijet heavy metala, lanaca i kože. Još jedna vrlo bitna stavka- on je NJIHOV, a ja sam NAŠA. Da, tako smo se dijelili u gadu koji je bio pogođen ratom samo nekoliko godina ranije. Bili smo naši i njihovi, ljubazni i kulturni jedni prema drugima, na glas smo govorili kako je rat odavno iza nas, da trebamo ljude gledati i procjenjivati po osobnosti, a ne po nacionalnosti. U četiri zida bila bi drugačija priča. "Ne daj Bože da mi ode za Srbina", govorila bi majka gledajući u mene, a svi prisutni bi se složili s njom. Uredno bih joj odgovarala s "Ne boj se, nema šanse", a tako sam i mislila. Tako sam bila odgojena, to sam slušala od malih nogu. Znala sam i da neke Srpkinje isto govore svojim kćerima. I to mi je bilo normalno. Zašto bi se miješali? Ako ja odlučim da neću, onda neću. Razum je jači od srca, samo se glupače opuste dovoljno da se zaljube u bilo koga! Iz razmišljanja me trgne vibracija mobitela. On je. Uzvratim mu poruku, pa on meni, pa ja njemu... Nekako u pozadini svijesti čujem neko izrugivanje, podbadanje, smijeh. Dignem pogled, okrećem glavu prema zvukovima... Desetak mladih muškaraca koji sjede do nas rugaju se jednom jedinom koji stoji na nogama pred njima. Smiju mu se zbog cure s kojom se dopisuje, zezaju ga da se zaljubio u nekoga koga nikad nije ni vidio, nagađaju kako ista izgleda, uspoređuju je s vješticama iz bajki... Postaje mi jasno. On stoji niti dva metra udaljen od mene, smješka se i drži mobitel u ruci. Čujem zvuk dolazne poruke na njegovom telefonu svaki put kad pošaljem novu. Pišem SMS: "JESI LI TO TI?!?", šaljem i gledam ga. Podiže pogled, traži tko čita, pogleda u mene, zastane (sigurna sam da su prošle godine, desetljeća i stoljeća u tom nijemom pogledu) i nasmiješi se. "Jesam", noge više uopće ne osjećam, ne dišem, ne mislim. Nemanja. |
