Prepisivači

31.05.2006., srijeda

Raspisale se novine o prodaji i kupovini diplomskih i maturalnih radova. Kao i mnoge druge ponude u današnje vrijeme, i ta se može pronaći na internetu. Studenti za 500 kuna nude svoje radove, a zainteresiranima pošalju popis tema elektroničkom poštom. Tvrde da nije riječ o plagijatima jer se radovima uvijek mijenja oblik i sadržaj. Mjerodavni su na pitanja o tome uglavnom odgovarali da im je to «prvi glas». Ne treba im se čuditi. Dovoljno je prisjetiti se što je naš ministar rekao kad se raspravljalo o mitu i korupciji na fakultetima. «Nikad čuo» za takvo što. No ako se već govori o prepisivanju radova, pitanje je što rade mentori, kako ne primjećuju da im je učenik ili student podvalio rad. Osim toga, poznaju sposobnosti i mogućnosti svojih studenata ili učenika pa znaju koliko rade i što su sposobni napisati. Ipak, nitko nije spomenuo da svi ti mentori moraju imati i slonovsko pamćenje. To je osnovni uvjet da im student ili učenik ne podvali tuđi rad. Ako primjerice na nekom pravnom fakultetu radi dvadesetak redovnih profesora, a upisano je gotovo 900 studenata, ti bi profesori u slobodno vrijeme zaista mogli glumiti Sherloka Holmesa, a budući da imaju i asistente, dakle, dobili bi i svog dr. Watsona. Kad se to lijepo podijeli, svakome bi pripala simpatična skupina od 45 studenata i lijepo bi mogli paziti da ne prepisuju. Nakon što oni diplomiraju, dolazi na red novih 45, a tad posao postaje još zanimljiviji. Svi radovi koji su dotad napisani lijepo bi se mogli uspoređivati s novima. Ne bi bilo prepisivanja, profesori bi samo radili i radili pa ne bi imali slobodnog vremena za razmišljanje, recimo, o primanju mita. Ne bi im ni na pamet palo! Ironično ili ne, stvarno je žalosno da svi samo prebacuju lopticu jedni drugima. Studenti/učenici okrivljuju profesore, profesori okrivljuju njih, a ministarstvo i razne druge institucije kojih ne nedostaje u našem društvu, a koje se «brinu» o hrvatskom obrazovnom sustavu, s vremena na vrijeme smisle kakvu lijepu rečenicu kojom nikoga ne žele uvrijediti. «To je nedopustivo» ili «Nitko nas o tome nije obavijestio». Kako je to obzirno od njih! Stvarno se brinu. Nikome ne žele nanijeti duševnu bol. Stvari su zaista tragikomične. Na kraju, nije li potrebna i određena količina povjerenja? Ne bi li na fakultetima trebali studirati oni za koje se pretpostavlja da je to njihov interes i da upravo to žele završiti? Nije li onda logično da se bave sustavnim proučavanjem neke znanosti, nije li to smisao riječi – studiranje? Ne bi li na kraju studija trebali biti sposobni napisati rad o odabranoj temi? Sve bi to u teoriji trebalo biti tako. Ipak, svi dobro znamo da neki studenti žele sa što manje truda (a po mogućnosti i što prije) završiti studij pa ne biraju sredstva da bi došli do cilja. Što je s motivacijom za studij, sa željom da se nauči? Pitanje je koliko je studenata istinski motivirano, odnosno zainteresirano, a koliko ih je upisalo fakultet zbog nekih drugih razloga. O srednjim školama da i ne govorim. Situacija je još žalosnija. Tamo pogotovo postoji pozamašna količina zalutalih. Upisuju se da bi završili bilo što. Nema veze što ih ne zanima. Dovoljna je i dvojka, samo da se završi. Kako onda očekivati da svatko ispunjava svoje obveze? Da uči, radi, piše i po mogućnosti ne prepisuje, ne kupuje napisane radove i ne vara gdje god stigne? Takvo što je utopija. Kako ljudima promijeniti mentalni sklop? Pa to je nemoguća misija!

- 10:26 - Komentari (41) - Isprintaj - #

Uradi sam ili Sve što treba prije polaska u Kanadu

26.05.2006., petak

Ako se dobro sjećam, stari je Kolumbo imao probleme pri polasku na put koji ga je vodio prema Americi. Tražio odobrenje pa drži-ne daj, hoće li ga pustiti. Neki se običaji zaista teško mijenjaju. Recimo da želite putovati u Kanadu. S obzirom na proceduru koja prethodi polasku (ako vam ga odobre), dobro je da ste uopće ostali pri svojoj odluci o putovanju u Kanadu, a ne, recimo, na Tibet. Čini mi se da bi možda bilo jednostavnije otputovati na ovo drugo mjesto. Kad je o Kanadi riječ, već je i traženje vize prava pustolovina. Zahtjev za izdavanje tog velevažnog dokumenta prava je riznica «zanimljivih» pitanja. Najprije uobičajeno. Ime, prezime, bračni status, podaci o rođenju, zanimanje, vrsta vize koju tražite, razdoblje u kojem želite posjetiti Kanadu, ime i adresa osobe/institucije koju želite posjetiti. Nakon toga, što bi se reklo, «naramak brzopoteznih» pitanja: Imate li vi ili tko od članova vaše obitelji fizičke ili psihičke poremećaje? Je li tko već tražio bilo kakvu kanadsku vizu? Je li mu zahtjev odbijen? Je li kome naređeno da napusti Kanadu? Jeste li u vrijeme rata (ili mira) počinili kakav zločin protiv humanosti (pa je navedena čitava lepeza zločina – ako niste dovoljno maštoviti)? Ako je odgovor DA, obrazložite. Pih! Kako je to jednostavno! Deder, ako si zločinac, objasni lijepo ljudima zašto! Ništa lakše! Samo svatko prvo mora priznati sam sebi – jesam, zločinac sam. Usput, bilo bi dobro da pri ruci imate i obiteljsko stablo. Morate napisati čitavo rodoslovlje svoje obitelji, ali i obitelji osobe koja s vama putuje (bračni partner, primjerice). Lijepo ćete napisati sve o roditeljima, braći i sestrama ako ih imate, uključujući i njihove podatke – ime, prezime, datum i mjesto rođenja, bračni status, zanimanje. To je sve jako važno da biste vi mogli putovati! Jer, nezamislivo je da zatajite te podatke! Oni su međunarodno važni! Što ako je vaša sestra udana, a šogor je u desetom koljenu rodbinski povezan sa sestrom šogorice pokojnog Vinka Pintarića, pa znate li vi tko je bio Vinko Pintarić??? I da takvi uđete u Kanadu??? Osim toga, morate im crno na bijelom pokazati i dokazati koliko zarađujete. Ako zarađujete. Lijepo ćete tražiti u svojoj tvrtki potvrdu o radnom stažu i mjesečnim primanjima. Tako, a sad sve to ispočetka za osobu koja putuje s vama. Ili biste nakon ovoga možda radije putovali sami? Još niste izgubili volju? Za muškarce postoji i poseban obrazac o vojnoj obvezi. Jeste li sudjelovali u ratu? Datum, mjesto, opis dužnosti. Ime, prezime, nadimak višeg časnika koji vam je bio zapovjednik. Ne zaboravite nadimak! Kako su ga ono zvali... Koljo? Štriga? Glista? Killer? A jeste li čuvali zarobljenike? Ili niste bili u vojsci, niste sudjelovali u ratu? E, onda obrazložite zašto niste! Jeste li odbili ići u vojsku tijekom rata? Ako jeste, objasnite zašto! Kad ste sve to lijepo ispisali, možda ste doznali štogod o sebi što još niste ni znali. Toliko su pitanja «poticajna». Zahtjevu za izdavanje vize morate priložiti još neke dokumente. Kako ćete putovati ako ne znaju koliko novca mislite potrošiti? Što ako konobaru u kanadskom noćnom baru ne mognete ostaviti bakšiš? Kakav ste vi to gaddemn tjurist? Izvolite priložiti i izvod s bankovnog računa! Ako boravak financira rođak, prijatelj, institucija...tim bolje! Eto prilike da se i sami uvjerite koliko oni zarađuju, moraju to svijetu objaviti. A da biste uopće dokazali da nekome putujete, morate priložiti i pozivno pismo. Zamislite da se spremate posjetiti Kanadu, a da vas tamo nitko nije pozvao. Koji ste vi luzer! Šećer na kraju – priložite potvrdu o rezervaciji avionske karte. Pa morate najprije kupiti kartu ako mislite putovati, zar ne? Koga briga što će biti ako vam ne odobre vizu. Lijepo ćete se uputiti do aerodroma kako biste ljubaznom osoblju koje prodaje karte objasnili da ste nepoćudni za putovanje u Kanadu. Usput možete pitati i postoji li kakva izravna linija za Katmandu. Vjerujem da je do tamo lakše stići. Buon voyage!

- 20:14 - Komentari (36) - Isprintaj - #

Suton

22.05.2006., ponedjeljak

Crveno sunce. Od ljubavi izgara usnuli oblak. Evo, pogledajte (dok opet ne napišem štogod nadugačko i naširoko)! Pozdrav! Big Blue u haiku izdanju

- 20:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Mjesečina (kraj)

16.05.2006., utorak

Kako sam ja od onih koji nesmiljeno prionu na posao kad ih štogod muči, bilo je jasno da će praćenje «Agroploda» biti pravi način da se udaljim od ostataka propale veze, od Davora, njegovih preljubničkih izleta i gorčine koja je ostala nakon svega. «Dobri, dragi, pouzdani Davor» i moje asocijacije na sigurnost i mir. No, čovjek uči dok je živ. Često i na greškama. Kako reče ona moja «poznavateljica» budućnosti...? «Čovjek s mjesečinom u očima»! Samo što mi nije skidao zvijezde, ali je zato drugoj skinuo gaće. Meni iza leđa. A najbolje je da sve tamo i ostavim. Iza sebe. Tjedan se bližio kraju. Petak je bio prvi dan spomenute gospodarske manifestacije i urednik je tražio da svu pozornost usmjerimo na to. Krenulo je vrlo žustro. Zažarile se tipkovnice u redakciji, usijali se mobiteli od zvonjave, počeli smo se spoticati jedni o druge. Ipak, ništa strašno. To je samo ona vrsta kreativnog nereda. Imala sam dovoljno vremena i za jutarnju kavu s Tinom i za pripremu materijala koji mi je trebao jer sam ponovno bila u službi praćenja političke pozadine (a riječ «pozadina» ovdje baš lijepo pristaje) te gospodarske priredbe. Znači, izvlači podatke kako znaš i umiješ. Tko je komu što obećao, što su ostvarili, a što je samo ostalo obećanje... (s dobro poznatim nastavkom) i sve ostalo što s tim ide. Simbioza politike i gospodarstva. Premijer otvara «Agroplod». Prije svega toga otišla sam popiti kavu s Tinom u obližnji kafić u kojem se uvijek uz tihi žamor i zvukove radija osjeća i neko posebno dobro raspoloženje, a to je sasvim dovoljno za lijep početak dana. Osim toga, srećom, postoje i one prijateljice koje ne ponavljaju kao jeka «ajesamtijarekla» i «moralasiznatikakavjeongad». Tina me, srećom, nije imala potrebu poučavati na taj način. Štoviše, ona je samo kratko prokomentirala da se sve tako dogodilo s razlogom, radi «ravnoteže među zvijezdama», kako je običavala reći. Iako to možda sad tako ne izgleda, sve će se lijepo posložiti. Kao mozaik. Svaki će komadić doći na svoje mjesto. Tako dobro raspoložene, krenule smo svaka na svoje radno mjesto. Stigavši u redakciju, prionula sam na posao i trgnula se tek kad me urednik pozvao da me obavijesti kako nakon otvorenja manifestacije -točno u podne - (rekao je to kao da je riječ o revolveraškom okršaju) moram ostati pratiti i sve ostalo što je na programu, a to je značilo –dočekati mrak na političkim bakanalijama u restoranu koji je, prema nepisanim pravilima, predviđen za takva okupljanja. Odmah na otvorenju naš se visokopozicionirani gradski dužnosnik pobrinuo za malo smijeha i zabave. Premijer je u svom pozdravnom govoru izrekao nekoliko uobičajenih fraza, a u trenutku kad je zastao kako bi konačno proglasio otvorenje, dogradonačelnik je, ničim izazvan, usred toga počeo pljeskati. Bio je dovoljan jedan pogled na rumeno lice i njegov nakrivljeni umetak kose da svi shvatimo koliko je on već «razdragan». Baš kad sam pomislila da će biti dosadno i predvidljivo, postalo je zanimljivo. Ostatak dana protekao je u uobičajenim novinarskim razgovorima, a onda nas je gradonačelnik službeno pozvao na – neslužbeno druženje. Stigli smo na poznato mjesto i nije prošlo mnogo vremena, a ja sam se počela prisjećati nekih slika i događaja koji su se na tom istom mjestu zbivali prije gotovo godinu dana. Razlika je bila samo u tome što je sad bio svibanj i nije se osjećao omamljujući miris lipe. U trenutku kad su jedna po jedna počele navirati uspomene koje sam u mislima nizala poput dragih starih fotografija, shvatila sam da se nalazim na istome mjestu na kojem se tada dogodio neobičan susret s pripadnikom premijerove pratnje, kojeg smo nakon toga prijateljica i ja prozvale Zeusom jer mu nisam znala ime. Nasmiješila sam se stojeći tako u mraku i prisjećajući se susreta s neznancem i postajući svjesna koliko je život istovremeno i čudan, i nepredvidljiv, i lijep. Čak i onda kad nas izazove i dopusti da se osjećamo kao da rukama dotičemo oblake, a već trenutak kasnije shvatimo da njihovu ljepotu u cijelosti spoznajemo tek onda kad ih gledamo izdaleka i samo razmišljamo o tome kako bi bilo uroniti u njihovu meku bjelinu. Poput oblaka kroz naš život prolaze i neke osobe; bez mogućnosti da postanu više od sjećanja i lijepih uspomena. Udahnula sam kao da želim cijelo tijelo ispuniti vedrinom večeri i smijati se zagrljena s treptavim zvijezdama. «Sreli smo se opet na istome mjestu!» progovorio je netko iza mojih leđa. Glas mi je bio i predobro poznat, ali mu se nisam nadala ni u najluđim snovima. Okrenula sam se sasvim polako kao da želim ostaviti dovoljno vremena da se priviđenje rasprši, da nestane u mraku kao slabašno svjetlo. No, nije bilo priviđenje. Preda mnom je stajao onaj isti čovjek koji je u jednom životnom trenutku, u nekim drugim okolnostima postao moja nezaboravna uspomena. Pogled su mi, kao i tada, privukle njegove oči. Duboke, tople i neobično plave. Nasmiješio se osmijehom od kojeg više nisam osjećala vlastito tijelo. Bila sam samo treptaj duše, nasmiješena i zagledana u njegove zjenice. Tada sam, prvi put u životu, vidjela da se u nečijim očima zrcali srebrna mjesečina. Čovjek s mjesecom u očima...

- 21:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Mjesečina (IV. dio)

11.05.2006., četvrtak

«Halo, Davore!» nastojala sam zvučati što optimističnije - koliko je to bilo moguće s obzirom na ono što sam mu morala reći. No, nije bilo odgovora. S druge su se strane čuli samo nekakvi šumovi i pucketanje kao da je loš signal. Ponovila sam: «Davore, čuješ li me, halooo?!» Nakon toga se čulo samo nešto što me podsjećao na buku koja se čuje kad se telefonira za vrijeme vožnje u automobilu, a onda nejasan i isprekidan Davorov govor: «...neće ići...opet...posao...na Agroplod», a onda i drugi glas, očito ženski, koji je govorio:«...siguran...reci...sam...spremna...otići zajedno...skrivati.» Zanijemila sam i tek tad naćulila uši. Znala sam što se moralo dogoditi. Davor je mobitel najčešće nosio u džepu i sad se očito, dok je vozio, na nezaključanoj tipkovnici pritisnula tipka za poziv mog broja. Čula sam samo isprekidane dijelove razgovora između njega i, očito, neke ženske osobe. U sljedećem je trenutku do moga uha uspjela doprijeti i cijela Davorova rečenica, pomalo isprekidana: «Ž.lim pro.esti s tobom. M.gdal.na n.će zn.ti... pr.pusti m.ni.» Nisam vjerovala svojim ušima. Pritisnula sam tipku za prekid poziva i nekoliko sekundi samo gledala pred sebe skupljajući djeliće misli koje su se počele javljati u mojoj glavi. Ne treba biti detektiv niti imati nadnaravne sposobnosti da se zbroje neke činjenice. Moj je dragi Davor već pretpostavljao da će me urednik ovog vikenda poslati na novinarski zadatak, a to je značilo praćenje međunarodnog sajma «Agroplod», koji je imao prvorazrednu važnost za naš grad. Gospodarska, ali i politička manifestacija koja mora odjeknuti i u medijima. O, da! Dobro je to znao i očito već kovao planove o tome kako će se uputiti na vikend u Višnjan, ali ne sam, nego sa ženskom osobom kojoj je tog trenutka objašnjavao svoj plan. Poslije ovoga više ništa neće biti isto, u to sam bila sigurna. Ako nešto ne podnosim, to su onda laži i tajne veze iza nečijih leđa. Bila sam uvjerena da, i kad nestane svaki osjećaj i interes za neku osobu, uvijek ostane određena količina poštenja, obraza, iskrenosti...kako god se to zvalo, ali da se ta istina kaže, ma koliko teška i bolna bila. U tom sam trenutku bila dvostruko prevarena. Pokazalo se da ne poznajem Davora kao što sam mislila, da sam se prevarila u svom uvjerenju o našoj vezi, povjerenju i poštovanju. Sve što se događalo sljedećih nekoliko dana sličilo je običnom košmaru, ružnom snu. Sumnja se polazala istinitom. Davor je najprije negirao sve što sam mu rekla o svojim spoznajama, ali se vrlo brzo otkrila prava istina i više nije bilo uzmicanja. Nakon toga su se javili svi oni koji u tim trenucima igraju ulogu generala poslije bitke. Oni koji su znali, šaputali, čudili se kako ja još nisam doznala. No, eto, osvanuo je i taj trenutak istine... Iako mi zvuči kao znanstvena fantastika ili kakav eksperiment, evo link, a vi kliknite OVDJE pa vidite.

- 22:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Mjesečina (III. dio)

07.05.2006., nedjelja

«Vidim ti u očima...» počela je govoriti, a ja sam je u tom trenutku poželjela žmireći izbaciti van. Umjesto toga, samo sam raširila ruke kao da želim zabraniti da njezine riječi uđu u ostatak prostorije. Zapravo, pokušavala sam je natjerati da konačno ustane i ode, što se uskoro i dogodilo. No, riječi su se provukle ispod mojih ruku, ušle su u moje uho, usadile mi se u sjećanje kao sjeme nemira. A sve što je rekla bilo je: «Vidim ti u očima da još nisi udana. Naći ćeš sreću kad shvatiš da si je najprije morala pustiti da ode. Prepoznat ćeš je kad dođe čovjek s mjesecom u očima!» E, ovo je već bilo previše. Osim što je govorila ono što od nje uopće nisam tražila, u tom je govoru trabunjala nekakve gluposti koje nisam razumjela. I još mi se digla i kosa na glavi kad je, kao da mi čita misli, rekla: «Shvatit ćeš i onda se sjetiti.» Odmahnula sam glavom i odbrusila: «Doviđenja, puno uspjeha u poslu, sad znate da se ovdje više ne morate vraćati!» Nakon toga sam je gotovo izgurala na hodnik i dvaput zaključala vrata. Kakvim se sve trikovima naumila poslužiti ne bi li zaradila koju kunu! A da bi netko shvatio da nisam udana, za to stvarno ne treba biti prorok. Uđeš u stan, osvrneš se oko svoje osi i vrlo brzo uočiš da u njemu živi samo jedna osoba. I ne mora joj se ni gledati u oči da bi se to iz njih «pročitalo». Svega ima na tom svijetu! I što je još ono naklapala o mjesečini... Ha, ako u tome ima istine, onda se ne trebam brinuti. Ako netko ima mjesec u očima, onda je to Davor. Davor! Moram ga nazvati, skoro sam zaboravila! Opet će se ljutiti, protestirati, gunđati..., ali ne postoji lijep način da mu kažem što mi je urednik priredio i da ne mogu s njim ići u tu zvjezdarnicu. Trebao je to biti produženi vikend i lijep izlet u Višnjan, ali...uvijek postoji taj «ali». U novinarskom je poslu teško pomišljati i na običan vikend jer nikad ne znaš kamo te debeli urednik može poslati, a da ne govorim o pojmu «produženi vikend» koji se čini kao kakva milijunima svjetlosnih godina udaljena galaksija. Nama je posao uvijek za vratom. No, postoji ona druga strana cijele te priče. Uvijek te nešto tjera da se posvetiš tome, ma koliko ti vremena oduzimalo, otimalo slobodu. To jednostavno uđe u krv; to je navika. To je potraga, bijeg, spas, neizvjesnost, uspjeh kad stignu rezultati...teško je to objasniti onome tko ne razumije. Katkad se pitam može li to Davor uopće razumjeti? Davor, kojem je svaki dan pomno isplaniran do posljednje minute; on, koji je uvijek tako organiziran i koji u svoj posao lako i jednostavno uklapa bavljenje astronomijom. Proučavanje zvijezda. Mjesečina u očima, ha, ha! S njom ili bez nje, Davor je drag i dobar. Iako mi se katkad čini da govorimo potpuno različitim jezicima, on je osoba na koju se mogu osloniti; pouzdan je i sve u vezi s njim asocira na sigurnost i mir. No, Tina uvijek govori kako joj se čini da smo nas dvoje kao kakav mirovni sporazum - postigli smo mir i kompromis, kako razum nalaže. Već me dugo poznaje i njoj zaista ne mogu ništa skriti, ali mislim da je u ovom slučaju na krivom putu. Prošla su vremena traganja za romantičnim ljubavima i likovima «što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube», kako pjesma kaže. Postoje mnogo mirnije i sigurnije luke za traženje ljubavi. Istina, u posljednje je vrijeme situacija nekako napeta između nas dvoje, ali to je valjda samo prolazno razdoblje... No, misli su me predaleko odnijele. Zazvonio je telefon, a na zaslonu je bio prikazan Davorov broj. Sad mu još samo trebam reći...

- 21:51 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Mjesečina (II. dio)

04.05.2006., četvrtak

Huh! Pokušavam vam ispričati priču, pa eto. Nemam pojma kako će ovo završiti. U svakom slučaju, sigurna sam da ću dobiti Pulitzera. Ja za pisanje, a moj stilist za uređivanje bloga. Onda ću doći na pozornicu i reći: "Hvala! Hvala mojoj obitelji. Hvala svima koji čitate i komentirate, hvala ljudima dobre volje, hvala Pegy na konstruktivnim promjedbama, hvala mom stilistu Freestyleru, virtuozu među stilistima - jer ja nikad ne bih sama uspjela učiniti sve ovo što je on učinio!" Vraćajući se s punom čašom vode, skoro sam je ispustila iz ruke vidjevši kako se neobična prodavačica stolnjaka nečujno uvukla u hodnik, udobno se smjestila utonuvši u debelu spužvu na metalnoj stolici prebacivši sadržaj svoje male pokretne trgovačke radnje preko koljena. Kad me ugledala, ponašala se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – uvući se u nečiji stan, udobno se smjestiti i čekati da tkogod donese čašu osvježavajuće hladne vode. Polako, ali sigurno, gubila sam strpljenje i već su mi misli lutale na putu raščlambe vlastite zaprepaštenosti. Na raskrižju između onoga – napoji žednoga i izbaci uljeza. Nikad mi nije bilo jasno kako neki ljudi s takvom lakoćom mogu činiti ono što, sigurna sam, znaju da prelazi sve granice prihvatljivog ponašanja. I još su u stanju gledati čovjeka u oči istodobno tako drsko, a tako nevino; tjerajući ga da pobjesni, a da se u istom trenutku osjeća vrlo nemoćan i nijem da vikne: «Odlazi, gubi se, izlazi, nestani!» Umjesto toga, samo sam joj pružila čašu i rekla: «Evo vode, popijte i pođite jer mi stvarno ne trebaju stolnjaci. Da vas ne zadržavam, ionako neću ništa kupiti.» Otpila je vode držeći čašu lijevom rukom naginjući se istodobno na lijevu stranu dok je desnom rukom tražila nešto u naborima svoje šarene suknje. Kad je izvukla nekakav smotuljak iz džepa, ostavila je čašu pokraj telefona i strpljivo počela odvezivati čvoriće bijele platnene marame u kojoj je očito bilo nešto zamotano. Uskoro su iz smotuljka provirile karte. Prije nego što sam uspjela i pomisliti kako mi je samo još to trebalo, ona je već imala rješenje u rukavu: «Kupi jedan, još ti gatam!» Ako nešto ne volim, to su onda ti čaram-baram pokušaji, a ona je stvarno bila uporna i već poprilično naporna. «Ne, ne, mene to ne zanima, spremite» obavijestila sam je nervoznim tonom i nastavila: «i idite, sad mi se još i žuri, imam posla, moram i ja ići!» Pogledala me svojim crnim očima tako pronicljivo da sam se osjećala kao srednjoškolka uhvaćena u laži. Počela je pospremati smotuljak vežući ponovno rubove maramice u male čvorove. «Konačno odlazi» pomislila sam s olakšanjem. No, ona je morala još nešto reći.

- 21:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #