Marketing
Prepisivači
Raspisale se novine o prodaji i kupovini diplomskih i maturalnih radova. Kao i mnoge druge ponude u današnje vrijeme, i ta se može pronaći na internetu. Studenti za 500 kuna nude svoje radove, a zainteresiranima pošalju popis tema elektroničkom poštom. Tvrde da nije riječ o plagijatima jer se radovima uvijek mijenja oblik i sadržaj.
Mjerodavni su na pitanja o tome uglavnom odgovarali da im je to «prvi glas». Ne treba im se čuditi. Dovoljno je prisjetiti se što je naš ministar rekao kad se raspravljalo o mitu i korupciji na fakultetima. «Nikad čuo» za takvo što.
No ako se već govori o prepisivanju radova, pitanje je što rade mentori, kako ne primjećuju da im je učenik ili student podvalio rad. Osim toga, poznaju sposobnosti i mogućnosti svojih studenata ili učenika pa znaju koliko rade i što su sposobni napisati. Ipak, nitko nije spomenuo da svi ti mentori moraju imati i slonovsko pamćenje. To je osnovni uvjet da im student ili učenik ne podvali tuđi rad.
Ako primjerice na nekom pravnom fakultetu radi dvadesetak redovnih profesora, a upisano je gotovo 900 studenata, ti bi profesori u slobodno vrijeme zaista mogli glumiti Sherloka Holmesa, a budući da imaju i asistente, dakle, dobili bi i svog dr. Watsona. Kad se to lijepo podijeli, svakome bi pripala simpatična skupina od 45 studenata i lijepo bi mogli paziti da ne prepisuju. Nakon što oni diplomiraju, dolazi na red novih 45, a tad posao postaje još zanimljiviji. Svi radovi koji su dotad napisani lijepo bi se mogli uspoređivati s novima. Ne bi bilo prepisivanja, profesori bi samo radili i radili pa ne bi imali slobodnog vremena za razmišljanje, recimo, o primanju mita. Ne bi im ni na pamet palo!
Ironično ili ne, stvarno je žalosno da svi samo prebacuju lopticu jedni drugima. Studenti/učenici okrivljuju profesore, profesori okrivljuju njih, a ministarstvo i razne druge institucije kojih ne nedostaje u našem društvu, a koje se «brinu» o hrvatskom obrazovnom sustavu, s vremena na vrijeme smisle kakvu lijepu rečenicu kojom nikoga ne žele uvrijediti. «To je nedopustivo» ili «Nitko nas o tome nije obavijestio». Kako je to obzirno od njih! Stvarno se brinu. Nikome ne žele nanijeti duševnu bol.
Stvari su zaista tragikomične. Na kraju, nije li potrebna i određena količina povjerenja? Ne bi li na fakultetima trebali studirati oni za koje se pretpostavlja da je to njihov interes i da upravo to žele završiti? Nije li onda logično da se bave sustavnim proučavanjem neke znanosti, nije li to smisao riječi – studiranje? Ne bi li na kraju studija trebali biti sposobni napisati rad o odabranoj temi?
Sve bi to u teoriji trebalo biti tako. Ipak, svi dobro znamo da neki studenti žele sa što manje truda (a po mogućnosti i što prije) završiti studij pa ne biraju sredstva da bi došli do cilja. Što je s motivacijom za studij, sa željom da se nauči? Pitanje je koliko je studenata istinski motivirano, odnosno zainteresirano, a koliko ih je upisalo fakultet zbog nekih drugih razloga. O srednjim školama da i ne govorim. Situacija je još žalosnija. Tamo pogotovo postoji pozamašna količina zalutalih. Upisuju se da bi završili bilo što. Nema veze što ih ne zanima. Dovoljna je i dvojka, samo da se završi.
Kako onda očekivati da svatko ispunjava svoje obveze? Da uči, radi, piše i po mogućnosti ne prepisuje, ne kupuje napisane radove i ne vara gdje god stigne? Takvo što je utopija. Kako ljudima promijeniti mentalni sklop? Pa to je nemoguća misija!
Post je objavljen 31.05.2006. u 10:26 sati.