Marketing
Mjesečina (III. dio)
«Vidim ti u očima...» počela je govoriti, a ja sam je u tom trenutku poželjela žmireći izbaciti van. Umjesto toga, samo sam raširila ruke kao da želim zabraniti da njezine riječi uđu u ostatak prostorije. Zapravo, pokušavala sam je natjerati da konačno ustane i ode, što se uskoro i dogodilo. No, riječi su se provukle ispod mojih ruku, ušle su u moje uho, usadile mi se u sjećanje kao sjeme nemira. A sve što je rekla bilo je: «Vidim ti u očima da još nisi udana. Naći ćeš sreću kad shvatiš da si je najprije morala pustiti da ode. Prepoznat ćeš je kad dođe čovjek s mjesecom u očima!»
E, ovo je već bilo previše. Osim što je govorila ono što od nje uopće nisam tražila, u tom je govoru trabunjala nekakve gluposti koje nisam razumjela. I još mi se digla i kosa na glavi kad je, kao da mi čita misli, rekla: «Shvatit ćeš i onda se sjetiti.» Odmahnula sam glavom i odbrusila: «Doviđenja, puno uspjeha u poslu, sad znate da se ovdje više ne morate vraćati!»
Nakon toga sam je gotovo izgurala na hodnik i dvaput zaključala vrata. Kakvim se sve trikovima naumila poslužiti ne bi li zaradila koju kunu! A da bi netko shvatio da nisam udana, za to stvarno ne treba biti prorok. Uđeš u stan, osvrneš se oko svoje osi i vrlo brzo uočiš da u njemu živi samo jedna osoba. I ne mora joj se ni gledati u oči da bi se to iz njih «pročitalo». Svega ima na tom svijetu! I što je još ono naklapala o mjesečini...
Ha, ako u tome ima istine, onda se ne trebam brinuti. Ako netko ima mjesec u očima, onda je to Davor. Davor! Moram ga nazvati, skoro sam zaboravila! Opet će se ljutiti, protestirati, gunđati..., ali ne postoji lijep način da mu kažem što mi je urednik priredio i da ne mogu s njim ići u tu zvjezdarnicu. Trebao je to biti produženi vikend i lijep izlet u Višnjan, ali...uvijek postoji taj «ali». U novinarskom je poslu teško pomišljati i na običan vikend jer nikad ne znaš kamo te debeli urednik može poslati, a da ne govorim o pojmu «produženi vikend» koji se čini kao kakva milijunima svjetlosnih godina udaljena galaksija. Nama je posao uvijek za vratom.
No, postoji ona druga strana cijele te priče. Uvijek te nešto tjera da se posvetiš tome, ma koliko ti vremena oduzimalo, otimalo slobodu. To jednostavno uđe u krv; to je navika. To je potraga, bijeg, spas, neizvjesnost, uspjeh kad stignu rezultati...teško je to objasniti onome tko ne razumije.
Katkad se pitam može li to Davor uopće razumjeti? Davor, kojem je svaki dan pomno isplaniran do posljednje minute; on, koji je uvijek tako organiziran i koji u svoj posao lako i jednostavno uklapa bavljenje astronomijom. Proučavanje zvijezda.
Mjesečina u očima, ha, ha! S njom ili bez nje, Davor je drag i dobar. Iako mi se katkad čini da govorimo potpuno različitim jezicima, on je osoba na koju se mogu osloniti; pouzdan je i sve u vezi s njim asocira na sigurnost i mir. No, Tina uvijek govori kako joj se čini da smo nas dvoje kao kakav mirovni sporazum - postigli smo mir i kompromis, kako razum nalaže. Već me dugo poznaje i njoj zaista ne mogu ništa skriti, ali mislim da je u ovom slučaju na krivom putu. Prošla su vremena traganja za romantičnim ljubavima i likovima «što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube», kako pjesma kaže. Postoje mnogo mirnije i sigurnije luke za traženje ljubavi.
Istina, u posljednje je vrijeme situacija nekako napeta između nas dvoje, ali to je valjda samo prolazno razdoblje...
No, misli su me predaleko odnijele. Zazvonio je telefon, a na zaslonu je bio prikazan Davorov broj. Sad mu još samo trebam reći...
Post je objavljen 07.05.2006. u 21:51 sati.