Marketing
Mjesečina (II. dio)
Huh! Pokušavam vam ispričati priču, pa eto. Nemam pojma kako će ovo završiti. 
U svakom slučaju, sigurna sam da ću dobiti Pulitzera.
Ja za pisanje, a moj stilist za uređivanje bloga. Onda ću doći na pozornicu i reći: "Hvala! Hvala mojoj obitelji. 
Hvala svima koji čitate i komentirate, 
hvala ljudima dobre volje, 
hvala Pegy na konstruktivnim promjedbama, 
hvala mom stilistu Freestyleru,
virtuozu među stilistima - jer ja nikad ne bih sama uspjela učiniti sve ovo što je on učinio!" 
Vraćajući se s punom čašom vode, skoro sam je ispustila iz ruke vidjevši kako se neobična prodavačica stolnjaka nečujno uvukla u hodnik, udobno se smjestila utonuvši u debelu spužvu na metalnoj stolici prebacivši sadržaj svoje male pokretne trgovačke radnje preko koljena. Kad me ugledala, ponašala se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – uvući se u nečiji stan, udobno se smjestiti i čekati da tkogod donese čašu osvježavajuće hladne vode.
Polako, ali sigurno, gubila sam strpljenje i već su mi misli lutale na putu raščlambe vlastite zaprepaštenosti. Na raskrižju između onoga – napoji žednoga i izbaci uljeza. Nikad mi nije bilo jasno kako neki ljudi s takvom lakoćom mogu činiti ono što, sigurna sam, znaju da prelazi sve granice prihvatljivog ponašanja. I još su u stanju gledati čovjeka u oči istodobno tako drsko, a tako nevino; tjerajući ga da pobjesni, a da se u istom trenutku osjeća vrlo nemoćan i nijem da vikne: «Odlazi, gubi se, izlazi, nestani!»
Umjesto toga, samo sam joj pružila čašu i rekla: «Evo vode, popijte i pođite jer mi stvarno ne trebaju stolnjaci. Da vas ne zadržavam, ionako neću ništa kupiti.» Otpila je vode držeći čašu lijevom rukom naginjući se istodobno na lijevu stranu dok je desnom rukom tražila nešto u naborima svoje šarene suknje. Kad je izvukla nekakav smotuljak iz džepa, ostavila je čašu pokraj telefona i strpljivo počela odvezivati čvoriće bijele platnene marame u kojoj je očito bilo nešto zamotano. Uskoro su iz smotuljka provirile karte. Prije nego što sam uspjela i pomisliti kako mi je samo još to trebalo, ona je već imala rješenje u rukavu: «Kupi jedan, još ti gatam!»
Ako nešto ne volim, to su onda ti čaram-baram pokušaji, a ona je stvarno bila uporna i već poprilično naporna. «Ne, ne, mene to ne zanima, spremite» obavijestila sam je nervoznim tonom i nastavila: «i idite, sad mi se još i žuri, imam posla, moram i ja ići!»
Pogledala me svojim crnim očima tako pronicljivo da sam se osjećala kao srednjoškolka uhvaćena u laži. Počela je pospremati smotuljak vežući ponovno rubove maramice u male čvorove. «Konačno odlazi» pomislila sam s olakšanjem. No, ona je morala još nešto reći.
Post je objavljen 04.05.2006. u 21:31 sati.