Marketing
Mjesečina (kraj)
Kako sam ja od onih koji nesmiljeno prionu na posao kad ih štogod muči, bilo je jasno da će praćenje «Agroploda» biti pravi način da se udaljim od ostataka propale veze, od Davora, njegovih preljubničkih izleta i gorčine koja je ostala nakon svega. «Dobri, dragi, pouzdani Davor» i moje asocijacije na sigurnost i mir. No, čovjek uči dok je živ. Često i na greškama.
Kako reče ona moja «poznavateljica» budućnosti...? «Čovjek s mjesečinom u očima»! Samo što mi nije skidao zvijezde, ali je zato drugoj skinuo gaće. Meni iza leđa. A najbolje je da sve tamo i ostavim. Iza sebe.
Tjedan se bližio kraju. Petak je bio prvi dan spomenute gospodarske manifestacije i urednik je tražio da svu pozornost usmjerimo na to. Krenulo je vrlo žustro. Zažarile se tipkovnice u redakciji, usijali se mobiteli od zvonjave, počeli smo se spoticati jedni o druge. Ipak, ništa strašno. To je samo ona vrsta kreativnog nereda. Imala sam dovoljno vremena i za jutarnju kavu s Tinom i za pripremu materijala koji mi je trebao jer sam ponovno bila u službi praćenja političke pozadine (a riječ «pozadina» ovdje baš lijepo pristaje) te gospodarske priredbe. Znači, izvlači podatke kako znaš i umiješ. Tko je komu što obećao, što su ostvarili, a što je samo ostalo obećanje... (s dobro poznatim nastavkom) i sve ostalo što s tim ide. Simbioza politike i gospodarstva. Premijer otvara «Agroplod».
Prije svega toga otišla sam popiti kavu s Tinom u obližnji kafić u kojem se uvijek uz tihi žamor i zvukove radija osjeća i neko posebno dobro raspoloženje, a to je sasvim dovoljno za lijep početak dana. Osim toga, srećom, postoje i one prijateljice koje ne ponavljaju kao jeka «ajesamtijarekla» i «moralasiznatikakavjeongad». Tina me, srećom, nije imala potrebu poučavati na taj način. Štoviše, ona je samo kratko prokomentirala da se sve tako dogodilo s razlogom, radi «ravnoteže među zvijezdama», kako je običavala reći. Iako to možda sad tako ne izgleda, sve će se lijepo posložiti. Kao mozaik. Svaki će komadić doći na svoje mjesto.
Tako dobro raspoložene, krenule smo svaka na svoje radno mjesto. Stigavši u redakciju, prionula sam na posao i trgnula se tek kad me urednik pozvao da me obavijesti kako nakon otvorenja manifestacije -točno u podne - (rekao je to kao da je riječ o revolveraškom okršaju) moram ostati pratiti i sve ostalo što je na programu, a to je značilo –dočekati mrak na političkim bakanalijama u restoranu koji je, prema nepisanim pravilima, predviđen za takva okupljanja.
Odmah na otvorenju naš se visokopozicionirani gradski dužnosnik pobrinuo za malo smijeha i zabave. Premijer je u svom pozdravnom govoru izrekao nekoliko uobičajenih fraza, a u trenutku kad je zastao kako bi konačno proglasio otvorenje, dogradonačelnik je, ničim izazvan, usred toga počeo pljeskati. Bio je dovoljan jedan pogled na rumeno lice i njegov nakrivljeni umetak kose da svi shvatimo koliko je on već «razdragan». Baš kad sam pomislila da će biti dosadno i predvidljivo, postalo je zanimljivo.
Ostatak dana protekao je u uobičajenim novinarskim razgovorima, a onda nas je gradonačelnik službeno pozvao na – neslužbeno druženje.
Stigli smo na poznato mjesto i nije prošlo mnogo vremena, a ja sam se počela prisjećati nekih slika i događaja koji su se na tom istom mjestu zbivali prije gotovo godinu dana. Razlika je bila samo u tome što je sad bio svibanj i nije se osjećao omamljujući miris lipe. U trenutku kad su jedna po jedna počele navirati uspomene koje sam u mislima nizala poput dragih starih fotografija, shvatila sam da se nalazim na istome mjestu na kojem se tada dogodio neobičan susret s pripadnikom premijerove pratnje, kojeg smo nakon toga prijateljica i ja prozvale Zeusom jer mu nisam znala ime.
Nasmiješila sam se stojeći tako u mraku i prisjećajući se susreta s neznancem i postajući svjesna koliko je život istovremeno i čudan, i nepredvidljiv, i lijep. Čak i onda kad nas izazove i dopusti da se osjećamo kao da rukama dotičemo oblake, a već trenutak kasnije shvatimo da njihovu ljepotu u cijelosti spoznajemo tek onda kad ih gledamo izdaleka i samo razmišljamo o tome kako bi bilo uroniti u njihovu meku bjelinu. Poput oblaka kroz naš život prolaze i neke osobe; bez mogućnosti da postanu više od sjećanja i lijepih uspomena. Udahnula sam kao da želim cijelo tijelo ispuniti vedrinom večeri i smijati se zagrljena s treptavim zvijezdama.
«Sreli smo se opet na istome mjestu!» progovorio je netko iza mojih leđa. Glas mi je bio i predobro poznat, ali mu se nisam nadala ni u najluđim snovima. Okrenula sam se sasvim polako kao da želim ostaviti dovoljno vremena da se priviđenje rasprši, da nestane u mraku kao slabašno svjetlo. No, nije bilo priviđenje. Preda mnom je stajao onaj isti čovjek koji je u jednom životnom trenutku, u nekim drugim okolnostima postao moja nezaboravna uspomena. Pogled su mi, kao i tada, privukle njegove oči. Duboke, tople i neobično plave. Nasmiješio se osmijehom od kojeg više nisam osjećala vlastito tijelo. Bila sam samo treptaj duše, nasmiješena i zagledana u njegove zjenice. Tada sam, prvi put u životu, vidjela da se u nečijim očima zrcali srebrna mjesečina. Čovjek s mjesecom u očima...
Post je objavljen 16.05.2006. u 21:54 sati.