Mjesečina (I. dio)

30.04.2006., nedjelja

Janis Roberts Tilbergs (1880.-1972.), Gipsy woman (1926.) Negdje na pola puta između sna i jave nisam mogla procijeniti odakle se čuje zvuk zvona. Je li to još uvijek moj san ili netko zaista neumorno zvoni pred vratima? Ustala sam poput mjesečara i još uvijek snena i raščupana teturala hodnikom. Kroz mutno staklo na vratima se zaista nazirala ženska prilika. Bolje rečeno, iz moje perspektive, činilo se kao da s druge strane stoji hodajući uzorak tkanina svih vrsta i boja. «Tko je?» upitala sam promuklo, ali oprezno, jer nisam željela riskirati i naći se u situaciji da istresem bujicu nezgodnih riječi pred neku blagoglagoljivu susjedu koja je došla jer neodgodivo mora doznati sniježi li i meni slika na trećem programu ili s njezinim televizorom opet nešto nije u redu, pa se ispričava jojjelitomeneprobudilaidajeznalanebitolikozvonila. Odgovor nisam uspjela dobro čuti pa sam odlučila provjeriti. Kad sam odškrinula vrata, ostavivši tek toliko mjesta da nesmetano (ali sigurno) mogu vidjeti tko je pridošlica, na mene se doista sasula bujica riječi, ali slika i prilika nije odgovarala nijednoj mojoj susjedi. Bila je to sasvim neobična žena - sudeći po načinu odijevanja. Duga smeđenarančasta suknja spuštala se gotovo do poda, a njezine su boje izgledale kao da prkose zelenkastosivom odsjaju stubišta. Ispod rubova tkanine tek su se nazirali zaobljeni vrhovi smeđih cipela s kojih su svjetlucali komadići raznobojnih ukrasa. Oko pojasa je imala zavezanu široku smeđu maramu, a zelena košulja koju je nosila bila je sprijeda gotovo prekrivena isprepletenim ogrlicama koje su zazveckale čim se pomaknula korak prema meni. Nemirni pramenovi guste crne kose provirivali su iz ljubičaste marame vezane oko glave, a prekrivala joj je čelo sve do tamnih obrva i nemirnih crnih očiju. Na ušima je nosila sjajne naušnice, tanke i okrugle. Bila je tamne puti i čim se nasmiješila i zaustila pozdrav, na garavom su licu zabljesnuli njezini bijeli zubi. «Dobar dan!» rekla je pomalo hrapavim, ali ugodnim glasom i podigla ruke koje joj se gotovo nisu ni vidjele pod naslagama vezenih stolnjaka svih veličina i boja. O, ne, pomislila sam, kako ću je se sad osloboditi prije nego što započne priču o svojim rukotvorinama koje prodaje po najpovoljnijoj cijeni. «Dan!» promrmljala sam kratko i baš kad joj htjedoh reći da nisam zainteresirana za ponudu, ona me preduhitrila: «Gospojice, evo krasne stolnjake, velike, male; kupite veliki, tri mala jeftinije prodam!» Duboko sam udahnula shvativši da će mi trebati strpljenja za rješavanje ove situacije i rekoh: «Hvala, ne trebam, već ih imam dovoljno, susjeda u zgradi veze pa je uvijek dobra ponuda i prihvatljive su cijene. Zaista nije potrebno.» No, ona se nije dala zbuniti: «Ma reci koju cijenu plaćaš, evo ja dam za još manje, već sam puno prodala, žene kupe povoljno, umorna sam pa da idem kući. Gospojice, ja ne prosim, ne kradem, radim pošten pos'o svojim rukama, uzmi barem jedan mali.» Sad kad sam već bila sigurna da ovo neće biti jednostavno, ona je imala još jednu molbu: «Molim, 'ajde dajte čašu vode, žedna sam, hodam po vrućini.» Pa dobro, barem joj vode mogu donijeti, pomislih i rekoh joj neka pričeka da se vratim. Ostavila sam je neka čeka i pošla po vodu.

- 19:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Stranica dnevnika

25.04.2006., utorak

Uvijek sam nešto piskarala u rokovnike, na stražnje stranice svojih bilježnica, na papiriće. Bilo je tu kojekakvih izreka, stihova, navoda...svega po malo. Našao se tu i dnevnik koji je postojao neko vrijeme i u kojemu su se mogli naći svakojaki biseri iz mojih srednjoškolskih dana kad sam manje-više redovito zapisivala dogodovštine. Uvijek mi je bilo lakše staviti to na papir. Kasnije, kad bih čitala, sjećala bih se trenutaka o kojima sam pisala; katkad se nasmijala, a katkad se tako prisjećala i ne baš veselih trenutaka. No, tada je to već bilo i s određenim vremenskim odmakom pa samim time doživljaj nije bio toliko intenzivan. U svakom slučaju, pogodno za analizu i možebitno učenje na vlastitim pogreškama. Godine su prolazile, dnevnik više nije imao ono značenje koje sam mu pridavala u vrijeme kad je sve to nastajalo. Osim toga, činilo se da ne bi bilo nimalo zgodno da se tko namjeri na te tinejdžerske zapise – koliko god vremena prošlo. Tako je najveći broj stranica nestao u plamenu lomače koju sam zapalila prigodom jednog velikog pospremanja sobe i uništavanja «dokaza». Neke su stranice ipak ostale sačuvane; one što su sadržavale stihove koje uvijek volim pročitati, kojekakve zanimljive rečenice ili čak cijele prepisane odlomke. Nisam redovito zapisivala sve što se događalo, ali je to uglavnom bilo ono što me zaokupljalo, o čemu sam razmišljala ili što se iz nekog razloga činilo važnim. Nakon svih tih zapisa, i mnogo godina kasnije, jedne sam svibanjske večeri dolutala ovamo. Na Bloghaer. Potaknuta trenutkom, mislima, nekim nejasnim i pomiješanim emocijama. I tako je, malo po malo, počeo nastajati ovaj blog. I sad sam tu. Ne uvijek i ne redovito, ali ipak pišem i čitam. Big Blue. Zašto? Volim taj film. Odavno. To je pak povezano s mojom ljubavlju prema moru, tom velikom plavetnilu. Za sve one koji vole more – mislim da ne moram objašnjavati što sve more može značiti. Oni koji ne vole more (ima li takvih?) lako će razumjeti što to znači prisjete li se nečega što vole i svih doživljaja i osjećaja koji se javljaju u vezi s tim. Tko još nije zaključio da sam fascinirana dupinima – nakon pozadine koju sam ovdje uspjela uprizoriti – dobiva odmah jedinicu iz zalaganja! Naziv bloga Duboko modro more – ništa novo, proizlazi iz svega navedenog. Ima li kakvo drugo značenje u tome? Možda u početku nije bilo, ali ima i neke simbolike. Sve što ovdje ispliva, uglavnom je iz većih ili manjih dubina mojih misli i osjećaja. Toliko toga ima i toliko je katkad i različito da se zaista nikad ne zna što će isplivati, baš kao iz morskih dubina. I tako sam, dakle, nakon zapaljenih rokovnika dospjela na internetska prostranstva. Neko vrijeme nisam pisala. Svašta mi se motalo po glavi. Svašta i ništa. Možda mi je bilo potrebno malo vremena i malo odmaka od svega. Kako god bilo, shvatih da sam napisala i svoj stoti post. Idemo dalje. Sutra je novi dan. I ne, nisam vas zaboravila. Zbog svih vas koji čitate i komentirate – sve ovo ima smisla. Svima veliki zagrljaj!

- 23:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Ne penji se na drvo!

11.04.2006., utorak

Kažu da djetetu koje se penje na drvo nije dobro reći: «Ne penji se, past ćeš!» nego: «Čvrsto se primi!» Da sad ne otvaram Pandorinu kutiju, dovoljno je reći da u određenim situacijama imam osjećaj da sam prečesto slušala onu prvu rečenicu. I što sad? Što je, tu je. Pokušavam vratiti samopouzdanje tamo gdje je poljuljano, i (bez lažne skromnosti) mogu reći da sam u nekim stvarima uspjela izgraditi dobre temelje. Katkad su se jednostavno okolnosti posložile na taj način, katkad sam se sama bacila u «vatru», a bilo je i situacija u kojima sam po dužnosti morala učiniti što je rečeno i jednostavno nije bilo uzmicanja. Ne, nisam iskompleksirana, tu sam pubertetsku fazu proživjela bez većih trauma. Riječ je o situacijama za koje sam «cijepljena» prevelikom dozom opreza, a to znači i oklijevanja. Prečesto zazirem od velikih ili (pre)brzih promjena. Teško se upuštam u nešto ako se prije toga nisam dobro informirala i uvjerila da točno znam o čemu se radi. Ziherašica sam, dakle. Dogodi se da me struja ponese, ali uglavnom razmišljam, katkad i previše (ako se radi o stvarima koje su prilično jednostavne, a ja kompliciram). Primjer. Nakon što sam u jednom danu autobusom prevalila tristotinjak kilometara u jednom smjeru, na odredištu obavila što sam trebala, a zatim istu udaljenost «izmjerila» i na povratku, rekoh da mi je stvarno dosta i da sljedeći put idem sama, autom. Uslijedilo je pitanje: «Hoćeš li se znati snaći?» (Treba li objašnjavati? «Ne penji se na drvo.») Rekoh: «Snaći ću se. Ako se ne snađem, pitat ću.» U čemu je, dakle, problem? Rekla sam to, ali već imam stotinu pitanja u glavi. Trasiram putanju. Mjerim udaljenost. Plaćam cestarinu. Previše razmišljam. Zamišljam glupe situacije kako stojim na cesti, a ekipa trubi: Daj skreni već jednom! Ili krivo skrenem. Ne stignem se prestrojiti. Bla, bla...mogućnosti su razne. Da stvar bude bolja, možete mi i ne morate vjerovati na riječ, dobro vozim. Mislim, nisam nespretan vozački antitalent i nisam uspaničena za volanom. I vozim već skoro deset godina. I onda? What's wrong with this picture? Nemam pojma. Primjerice, imam fobiju od vožnje Zagrebom i već godinama smjeram kako ću se osloboditi tog osjećaja. Uvijek mislim sad ću i odustanem. Znam, jednostavno to trebam učiniti. Budem. Uh, u komentarima je bilo i pitanje zašto brže ne pišem post. Pa, evo ga. Zvuči kao pismo iz nekih časopisa, samo nema onog: Draga Marta..., a na kraju: Je li sa mnom sve u redu? I nemojte me slučajno tješiti!

- 20:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Ljubavno-erotski

05.04.2006., srijeda

Ne znam kako vi volite, ali meni je draže kad mi malo ostane i za razmišljanje...Što? Malo je nejasno? Malo su mi misli pobrkane. A nije ni čudno. Bila sam u kazalištu. I vidjela Tarika polugolog, samo u donjem rublju. Možda će čudno zvučati, ali meni je ipak fascinantniji njegov glas nego stas. No, nije ni stas loš, ne. Ali ne, nije to tema... Poželim katkad ući u muški um. Ah, da, znam,znam... Ma ne, ne da bih sve doznala, zapravo me zanimaju samo neki doživljaji. Evo zašto. Koliko sam imala priliku čuti, muškarci ne vole da im je sve eksplicite ponuđeno (to se tako kaže?). Mislim, kad je sve otkriveno, kad su svi ženski atributi izloženi u krupnom planu, a ne radi se o trenutku intime. Kažu da više vole kad ostane i ono skriveno, što tek treba otkriti na ženi ili im je samo ostavljeno da upotpune svojom maštom. (Muškarci, sad vi recite svoju!) Naime, da sam ja muškarac, mislim da bih točno tako razmišljala. A odgovara mi i kao ženskoj osobi da u nekim situacijama nije sve tako očito, neskriveno, nego da mi barem malo potakne znatiželju, misao, maštu. Daleko od toga da volim lov u mutnom. Volim da je situacija jasna, ali ne radi se sad o tome. Ovo je više ljubavno-erotski post. To «ne volim da je sve odmah eksplicitno» otprilike se može usporediti s doživljajem čitanja...recimo, pjesama. Morate pustiti da dopru do vas, morate sami doživjeti ono što je pjesnik samo kratko naznačio. A ispod površine se skriva mnogo toga. To je ona poznata rečenica da je u poeziji riječima tijesno, a mislima široko. E pa ja volim kad se s malo riječi mnogo kaže. Pjesnici su na različite načine opisivali (i opisuju) svoj doživljaj ljubavi, pa ima tu i naznaka erotike. Želite dokaze? Evo nekoliko mojih favorita. U biblijskoj Pjesmi nad pjesmama sve pršti od ljubavi i ljubavne želje: Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina... (...) Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh plodovi njeni slatki su grlu mome. Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi... Ili pak u pjesmi Josipa Pupačića Zaljubljen u ljubav, u kojoj se sve stapa s prirodom: Volio sam je, vodu divljeg jezera, dijete u povoju, vitku i brzu jegulju. Nju, u čijim se kosama migoljila magla, nju, čiji je vrat skladni snop sita, čiji je hod šetnja paprati. (...) Jer se svlačila kao zora, jer se podavala kao svijeća i otimala kao živica. A tek ono što izriče Vesna Parun u pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke: Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra (...) Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. I na kraju...dva apsolutna favorita: Slavko Mihalić: Približavanje oluje Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše Kako je naglo zahladnjelo Daleko smo od grada U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala Mi smo sada jedno i čemu govoriti Žuti oblaci obično donesu tuču Sve je već nijemo, zrikavci i žito Ako ti želiš, možemo i ostati Bojim se za tebe, za mene je svejedno Gromovi su opasni u poljima A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami) Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim iz klasja Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama Ne plači, Vera, to su samo živci I oni slute oluju Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes. Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati Jedan jedini i neponovljivi, pjesnik ljubavi, Pablo Neruda, sve je sročio u nekoliko stihova – a ne mogu ih ni opisati riječima. To je strelica koja me pogađa ravno u srce. A kaže: Milujući te kišile su na te moje riječi. Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa. Čak vjerujem da si vladarica svemira. Donijet ću ti copihue, radosno cvijeće s planina, Tamne lješnjake i šumske košare cjelova. Htio bih s tobom učiniti što proljeće čini sa trešnjama. Samo ću reći da su posljednja dva stiha...pa...nenadmašna. No comment. Mislim da je jasno koliko ljepote ima u onome što nije uvijek očima vidljivo.

- 23:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Grudnjak

01.04.2006., subota

Svakodnevno se piše i govori o brizi za izgled, o ljepoti, skladnoj figuri... Novine, televizija, internet...sve vrvi od informacija, savjeta, pitanja i odgovora o tome kako dobro izgledati. No, priči nije kraj. Nameću se ideje, stilovi...modni imperativi...kako treba izgledati. I sve bi bilo dobro da ljudi nauče prihvaćati sebe onakvima kakvi jesu, da nauče činiti ono što je dobro za njihovo zdravlje, i tjelesno i duševno. No, mnogi su nezadovoljni svojim izgledom i htjeli bi promijeniti nešto na sebi, osobito kad se javi osjećaj neuklopljenosti u zadanu sliku modnih trendova. Savjeti, ideje i rješenja lako padaju na plodno tlo. Nude se sredstva za mršavljenje, razne metode, počevši od onih u kozmetičkim salonima pa do ordinacija estetskih kirurga. Od bezazlenih do onih koje itekako mogu ugroziti zdravlje, pa i život. Sve ovisi o tome koliko je tko spreman učiniti (i platiti). Ideje o poželjnom i lijepom izgledu i načini njihova posredovanja često na vrlo profinjen način stižu do onih kojima su namijenjene. Obično su to sitnice koje nisu osobito uočljive, ali padaju na plodno tlo. Nedavno sam čitala neke savjete o tome kakav grudnjak kupiti ako su grudi premalene. On mora biti veći od onog koji inače nosite, tako da u njega stanu umeci. Ako su pak grudi velike, treba kupiti manji grudnjak koji će ih stisnuti i podići tako da izgledaju čvrste i okrugle. Saperlot! Sad zamislite da vam u ljubavnom zanosu dragi skine grudnjak, a iz njega poispadaju «jastučići» zbog kojih je bio uvjeren da su vam grudi veće nego što zaista jesu. Ili vam pak pukne naramenica ako kupite premalen grudnjak jer želite dekolte kakav su imale dvorske dame. Lako se šaliti, ali pogledajmo stvar iz drugoga kuta. Prvo, čemu zavaravanje? Treba li se pretvarati ili je poanta ljubavi biti ono što jesi i voljeti drugu osobu upravo onakvu kakva jest?! Cjelovitost ljubavi podrazumijeva mnogo više od, primjerice, broja grudnjaka. Drugo, zamislite vi koje je to mučenje! Kupiti manji grudnjak samo zato da bi grudi dobile «zanimljiviji» oblik. Prije svega, to nije zdravo! Grozim se takvih «dobronamjernih» savjeta. Nećete naići na savjete – budite zadovoljne veličinom svojih grudi, odaberite grudnjak koji je udoban, lijep, čvrst, mek...ili kakav već želite. Ne, to bi bilo prejednostavno. Ključni će pojmovi biti: preveliko i premaleno. Navest će vas na zaključak da su to mane koje pod svaku cijenu morate prikriti, odnosno ispraviti nepravdu Majke Prirode. Čudnih li vremena, čudnih li običaja!

- 23:19 - Komentari (30) - Isprintaj - #