Janis Roberts Tilbergs (1880.-1972.), Gipsy woman (1926.)
Negdje na pola puta između sna i jave nisam mogla procijeniti odakle se čuje zvuk zvona. Je li to još uvijek moj san ili netko zaista neumorno zvoni pred vratima?
Ustala sam poput mjesečara i još uvijek snena i raščupana teturala hodnikom. Kroz mutno staklo na vratima se zaista nazirala ženska prilika.
Bolje rečeno, iz moje perspektive, činilo se kao da s druge strane stoji hodajući uzorak tkanina svih vrsta i boja.
«Tko je?» upitala sam promuklo, ali oprezno, jer nisam željela riskirati i naći se u situaciji da istresem bujicu nezgodnih riječi pred neku blagoglagoljivu susjedu koja je došla jer neodgodivo mora doznati sniježi li i meni slika na trećem programu ili s njezinim televizorom opet nešto nije u redu, pa se ispričava jojjelitomeneprobudilaidajeznalanebitolikozvonila. Odgovor nisam uspjela dobro čuti pa sam odlučila provjeriti.
Kad sam odškrinula vrata, ostavivši tek toliko mjesta da nesmetano (ali sigurno) mogu vidjeti tko je pridošlica, na mene se doista sasula bujica riječi, ali slika i prilika nije odgovarala nijednoj mojoj susjedi. Bila je to sasvim neobična žena - sudeći po načinu odijevanja. Duga smeđenarančasta suknja spuštala se gotovo do poda, a njezine su boje izgledale kao da prkose zelenkastosivom odsjaju stubišta. Ispod rubova tkanine tek su se nazirali zaobljeni vrhovi smeđih cipela s kojih su svjetlucali komadići raznobojnih ukrasa.
Oko pojasa je imala zavezanu široku smeđu maramu, a zelena košulja koju je nosila bila je sprijeda gotovo prekrivena isprepletenim ogrlicama koje su zazveckale čim se pomaknula korak prema meni. Nemirni pramenovi guste crne kose provirivali su iz ljubičaste marame vezane oko glave, a prekrivala joj je čelo sve do tamnih obrva i nemirnih crnih očiju. Na ušima je nosila sjajne naušnice, tanke i okrugle. Bila je tamne puti i čim se nasmiješila i zaustila pozdrav, na garavom su licu zabljesnuli njezini bijeli zubi.
«Dobar dan!» rekla je pomalo hrapavim, ali ugodnim glasom i podigla ruke koje joj se gotovo nisu ni vidjele pod naslagama vezenih stolnjaka svih veličina i boja.
O, ne, pomislila sam, kako ću je se sad osloboditi prije nego što započne priču o svojim rukotvorinama koje prodaje po najpovoljnijoj cijeni.
«Dan!» promrmljala sam kratko i baš kad joj htjedoh reći da nisam zainteresirana za ponudu, ona me preduhitrila: «Gospojice, evo krasne stolnjake, velike, male; kupite veliki, tri mala jeftinije prodam!» Duboko sam udahnula shvativši da će mi trebati strpljenja za rješavanje ove situacije i rekoh:
«Hvala, ne trebam, već ih imam dovoljno, susjeda u zgradi veze pa je uvijek dobra ponuda i prihvatljive su cijene. Zaista nije potrebno.» No, ona se nije dala zbuniti: «Ma reci koju cijenu plaćaš, evo ja dam za još manje, već sam puno prodala, žene kupe povoljno, umorna sam pa da idem kući. Gospojice, ja ne prosim, ne kradem, radim pošten pos'o svojim rukama, uzmi barem jedan mali.»
Sad kad sam već bila sigurna da ovo neće biti jednostavno, ona je imala još jednu molbu: «Molim, 'ajde dajte čašu vode, žedna sam, hodam po vrućini.» Pa dobro, barem joj vode mogu donijeti, pomislih i rekoh joj neka pričeka da se vratim. Ostavila sam je neka čeka i pošla po vodu.
|
