Marketing
Ne penji se na drvo!
Kažu da djetetu koje se penje na drvo nije dobro reći: «Ne penji se, past ćeš!» nego: «Čvrsto se primi!»
Da sad ne otvaram Pandorinu kutiju, dovoljno je reći da u određenim situacijama imam osjećaj da sam prečesto slušala onu prvu rečenicu. I što sad? Što je, tu je. Pokušavam vratiti samopouzdanje tamo gdje je poljuljano, i (bez lažne skromnosti) mogu reći da sam u nekim stvarima uspjela izgraditi dobre temelje. Katkad su se jednostavno okolnosti posložile na taj način, katkad sam se sama bacila u «vatru», a bilo je i situacija u kojima sam po dužnosti morala učiniti što je rečeno i jednostavno nije bilo uzmicanja. 
Ne, nisam iskompleksirana, tu sam pubertetsku fazu proživjela bez većih trauma. Riječ je o situacijama za koje sam «cijepljena» prevelikom dozom opreza, a to znači i oklijevanja. 
Prečesto zazirem od velikih ili (pre)brzih promjena. Teško se upuštam u nešto ako se prije toga nisam dobro informirala i uvjerila da točno znam o čemu se radi. Ziherašica sam, dakle. Dogodi se da me struja ponese, ali uglavnom razmišljam, katkad i previše (ako se radi o stvarima koje su prilično jednostavne, a ja kompliciram).
Primjer. Nakon što sam u jednom danu autobusom prevalila tristotinjak kilometara u jednom smjeru, na odredištu obavila što sam trebala, a zatim istu udaljenost «izmjerila» i na povratku, rekoh da mi je stvarno dosta i da sljedeći put idem sama, autom. Uslijedilo je pitanje: «Hoćeš li se znati snaći?»
(Treba li objašnjavati? «Ne penji se na drvo.») 
Rekoh: «Snaći ću se. Ako se ne snađem, pitat ću.» U čemu je, dakle, problem? Rekla sam to, ali već imam stotinu pitanja u glavi. Trasiram putanju. Mjerim udaljenost. Plaćam cestarinu. Previše razmišljam. Zamišljam glupe situacije kako stojim na cesti, a ekipa trubi: Daj skreni već jednom! Ili krivo skrenem. Ne stignem se prestrojiti. Bla, bla...mogućnosti su razne. 
Da stvar bude bolja, možete mi i ne morate vjerovati na riječ, dobro vozim. Mislim, nisam nespretan vozački antitalent i nisam uspaničena za volanom. I vozim već skoro deset godina. I onda? What's wrong with this picture? Nemam pojma. Primjerice, imam fobiju od vožnje Zagrebom i već godinama smjeram kako ću se osloboditi tog osjećaja. Uvijek mislim sad ću i odustanem. Znam, jednostavno to trebam učiniti. Budem. 
Uh, u komentarima je bilo i pitanje zašto brže ne pišem post. Pa, evo ga. Zvuči kao pismo iz nekih časopisa, samo nema onog: Draga Marta..., a na kraju: Je li sa mnom sve u redu? 
I nemojte me slučajno tješiti! 
Post je objavljen 11.04.2006. u 20:17 sati.