Ljubavno-erotski
05.04.2006., srijeda
Ne znam kako vi volite, ali meni je draže kad mi malo ostane i za razmišljanje...Što? Malo je nejasno? Malo su mi misli pobrkane. A nije ni čudno. Bila sam u kazalištu. I vidjela Tarika polugolog, samo u donjem rublju. Možda će čudno zvučati, ali meni je ipak fascinantniji njegov glas nego stas. No, nije ni stas loš, ne. Ali ne, nije to tema...
Poželim katkad ući u muški um. Ah, da, znam,znam... Ma ne, ne da bih sve doznala, zapravo me zanimaju samo neki doživljaji. Evo zašto. Koliko sam imala priliku čuti, muškarci ne vole da im je sve eksplicite ponuđeno (to se tako kaže?). Mislim, kad je sve otkriveno, kad su svi ženski atributi izloženi u krupnom planu, a ne radi se o trenutku intime. Kažu da više vole kad ostane i ono skriveno, što tek treba otkriti na ženi ili im je samo ostavljeno da upotpune svojom maštom. (Muškarci, sad vi recite svoju!)
Naime, da sam ja muškarac, mislim da bih točno tako razmišljala. A odgovara mi i kao ženskoj osobi da u nekim situacijama nije sve tako očito, neskriveno, nego da mi barem malo potakne znatiželju, misao, maštu. Daleko od toga da volim lov u mutnom. Volim da je situacija jasna, ali ne radi se sad o tome. Ovo je više ljubavno-erotski post. To «ne volim da je sve odmah eksplicitno» otprilike se može usporediti s doživljajem čitanja...recimo, pjesama. Morate pustiti da dopru do vas, morate sami doživjeti ono što je pjesnik samo kratko naznačio. A ispod površine se skriva mnogo toga.
To je ona poznata rečenica da je u poeziji riječima tijesno, a mislima široko. E pa ja volim kad se s malo riječi mnogo kaže. Pjesnici su na različite načine opisivali (i opisuju) svoj doživljaj ljubavi, pa ima tu i naznaka erotike. Želite dokaze? Evo nekoliko mojih favorita.
U biblijskoj Pjesmi nad pjesmama sve pršti od ljubavi i ljubavne želje:
Poljubi me poljupcem usta svojih,
ljubav je tvoja slađa od vina...
(...)
Što je jabuka među šumskim
stablima,
to je dragi moj među mladićima;
bila sam željna hlada njezina
i sjedoh
plodovi njeni slatki su grlu mome.
Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi...
Ili pak u pjesmi Josipa Pupačića Zaljubljen u ljubav, u kojoj se sve stapa s prirodom:
Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat skladni snop sita,
čiji je hod šetnja paprati.
(...)
Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.
A tek ono što izriče Vesna Parun u pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke:
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra (...)
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
I na kraju...dva apsolutna favorita:
Slavko Mihalić: Približavanje oluje
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati
Jedan jedini i neponovljivi, pjesnik ljubavi, Pablo Neruda, sve je sročio u nekoliko stihova – a ne mogu ih ni opisati riječima. To je strelica koja me pogađa ravno u srce. A kaže:
Milujući te kišile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet ću ti copihue, radosno cvijeće s planina,
Tamne lješnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.
Samo ću reći da su posljednja dva stiha...pa...nenadmašna.
No comment. Mislim da je jasno koliko ljepote ima u onome što nije uvijek očima vidljivo.
|
- 23:27 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
