Marketing
Stranica dnevnika
Uvijek sam nešto piskarala u rokovnike, na stražnje stranice svojih bilježnica, na papiriće. Bilo je tu kojekakvih izreka, stihova, navoda...svega po malo. Našao se tu i dnevnik koji je postojao neko vrijeme i u kojemu su se mogli naći svakojaki biseri iz mojih srednjoškolskih dana kad sam manje-više redovito zapisivala dogodovštine.
Uvijek mi je bilo lakše staviti to na papir. Kasnije, kad bih čitala, sjećala bih se trenutaka o kojima sam pisala; katkad se nasmijala, a katkad se tako prisjećala i ne baš veselih trenutaka. No, tada je to već bilo i s određenim vremenskim odmakom pa samim time doživljaj nije bio toliko intenzivan. U svakom slučaju, pogodno za analizu i možebitno učenje na vlastitim pogreškama.
Godine su prolazile, dnevnik više nije imao ono značenje koje sam mu pridavala u vrijeme kad je sve to nastajalo. Osim toga, činilo se da ne bi bilo nimalo zgodno da se tko namjeri na te tinejdžerske zapise – koliko god vremena prošlo. Tako je najveći broj stranica nestao u plamenu lomače koju sam zapalila prigodom jednog velikog pospremanja sobe i uništavanja «dokaza».
Neke su stranice ipak ostale sačuvane; one što su sadržavale stihove koje uvijek volim pročitati, kojekakve zanimljive rečenice ili čak cijele prepisane odlomke. Nisam redovito zapisivala sve što se događalo, ali je to uglavnom bilo ono što me zaokupljalo, o čemu sam razmišljala ili što se iz nekog razloga činilo važnim.
Nakon svih tih zapisa, i mnogo godina kasnije, jedne sam svibanjske večeri dolutala ovamo. Na Bloghaer. Potaknuta trenutkom, mislima, nekim nejasnim i pomiješanim emocijama. I tako je, malo po malo, počeo nastajati ovaj blog. I sad sam tu. Ne uvijek i ne redovito, ali ipak pišem i čitam.
Big Blue. Zašto? Volim taj film. Odavno. To je pak povezano s mojom ljubavlju prema moru, tom velikom plavetnilu. Za sve one koji vole more – mislim da ne moram objašnjavati što sve more može značiti. Oni koji ne vole more (ima li takvih?) lako će razumjeti što to znači prisjete li se nečega što vole i svih doživljaja i osjećaja koji se javljaju u vezi s tim.
Tko još nije zaključio da sam fascinirana dupinima – nakon pozadine koju sam ovdje uspjela uprizoriti – dobiva odmah jedinicu iz zalaganja! Naziv bloga Duboko modro more – ništa novo, proizlazi iz svega navedenog. Ima li kakvo drugo značenje u tome? Možda u početku nije bilo, ali ima i neke simbolike. Sve što ovdje ispliva, uglavnom je iz većih ili manjih dubina mojih misli i osjećaja. Toliko toga ima i toliko je katkad i različito da se zaista nikad ne zna što će isplivati, baš kao iz morskih dubina.
I tako sam, dakle, nakon zapaljenih rokovnika dospjela na internetska prostranstva.
Neko vrijeme nisam pisala. Svašta mi se motalo po glavi. Svašta i ništa. Možda mi je bilo potrebno malo vremena i malo odmaka od svega. Kako god bilo, shvatih da sam napisala i svoj stoti post. Idemo dalje. Sutra je novi dan. I ne, nisam vas zaboravila. Zbog svih vas koji čitate i komentirate – sve ovo ima smisla.
Svima veliki zagrljaj!
Post je objavljen 25.04.2006. u 23:45 sati.