Malo stihova

26.08.2005., petak

Iskreno, nekako nisam raspoložena baš pisati post iako mi se tema već neko vrijeme mota po glavi. Možda zato što to želim lijepo sročiti, a danas sam previše energije potrošila na neke druge teme i pisanje koječega. Osim toga, katkad mi je draže pročitati malo stihova. Pa, evo ih i ovdje. KOVČEŽIĆ S BLAGOM Sjeverac. U polutami sobe kovčežić snova i ja. Na prozoru škure štropoću pod kišom kao da se lome začuđene jer ne pripadaju tu. Možda je to samo privid... ...a soba je riznica u kojoj otvaram svoj kovčežić s blagom. Onaj šum... to nije kiša. To šum mora dopire kroz škure u moj bijeli dvorac na obali. Odakle onda dolazi tama? Stvarnost je, ipak. To njena je sjena u mojoj običnoj sobi. U mom krilu kovčežić snova. Vani još puše sjeverac. Nije pitanje što je pjesnik htio reći. Vi možete o pjesmi misliti što god hoćete. Ja ću sutra misliti o prozi. 26.8. MALI DODATAK Putujem opet malo pa u žaru priprema nisam stigla napisati novi post. No, brzo se vraćam, za 5-6 dana sam opet tu. Ostajte mi zdravi, veseli i nasmiješeni. Do čitanja!

- 21:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Male kućne čarolije

23.08.2005., utorak

U početku bijaše telefon. Sjećam se, išla sam u niže razrede osnovne škole kad je to čudo stiglo u moju kuću. Bilo je važno javiti se kad zazvoni, a meni je to u početku predstavljalo osobito zadovoljstvo. Samo sam vrebala kad će se začuti taj zvuk ili sam pak smišljala valjan razlog da nazovem prijateljicu. Ipak, nisam zivkala bez razloga. Nakon početnog oduševljenja, telefon je postao sasvim obična stvar, nezanimljiv i običan poput sušila za kosu ili perilice rublja. Zatim su stigli mobiteli. Moja je susjeda, novopečena studentica i ljubiteljica tehničkih novotarija, sebi nabavila tu napravu koja je tad, za pristojnu cijenu koju je mogla platiti, još uvijek bila veličine prosječne cigle. U to sam vrijeme odbijala pribaviti sebi takvo čudo jer sam to smatrala nepotrebnim. No, malo po malo, kako se «zaraza» širila, a cijene postale pristupačnije, kupila sam mobitel. Bio je to phillips savy, malkice manji od prosječne cigle, ali još uvijek dovoljno opasan ako ga poželite nekome (zlu ne trebalo) «zafitiljiti» u glavu. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 2000. Završio je na posljetku u rukama moje mame. Još uvijek ga ima, promijenila je samo bateriju. Vjerujte mi, radi besprijekorno. "Sahranio" je sve nokije, samsunge, sageme i ostale koje smo mi u međuvremenu kupovali i prodavali iz kojekakvih razloga. Budući da ja valjda pripadam onoj generaciji koja se nekako uvijek nađe na vjetrometini zbivanja u prijelomnom trenutku (uvijek smo mi nekakva prva ili zadnja generacija, nekakva je promjena na vidiku), tako se, i u vrijeme dok sam studirala, nije baš moglo spojiti na internet iz kafića, primjerice. Postojao je Carnet i tek smo tu, zahvaljujući informatičkoj radionici na fakultetu, uspjeli naslutiti čari interneta. No, daleko je to bilo od internetizacije, vlastite adrese i surfanja iz sobe. Imala sam osobno računalo, ali je ono služilo za pisanje seminarskih radova. Toliko je toga bilo da bi ih, samo da je moglo, jadno računalo vjerojatno počelo povraćati. A igličasti je pisač bio poseban trening za čvrstoću živaca. Nakon fakulteta i prvog honorarnog posla, naravno, zahvaljujući «sponzorima» (čitaj: roditeljima), staro je računalo zamijenjeno novim, jačim, a počelo je i surfanje internetskim prostranstvima. Danas sam tu gdje jesam. Ništa nisam propustila iako bi mi dosta toga bilo lakše da sam mogla sve to imati i malo ranije. Ipak, ne žalim se. Sve sam stigla. Sad me pak brine nešto drugo. Nisam internetski freak, ali pristup netu služi svrsi, pa i više od toga. Naime, kao što možete pretpostaviti, daleko je to od onog iskustva s telefonom i poziva s razlogom. I sami znate da za spajanje na internet baš i ne trebate neki poseban razlog. Već ćete ga naći kad se spojite. Osim ovih komunikacijskih uređaja, postoji i niz drugih kućanskih aparata na koje smo se navikli iako smo i bez njih sasvim normalno sve obavljali. Na perilicu rublja vjerojatno nitko ni ne obraća pozornost. Dok se ne pokvari. Tad nastaje frka jer odjednom imate gomilu rublja koje treba oprati. Majstor, po običaju, slaže da će doći pa se ne pojavi. U međuvremenu imate osjećaj da je sve otišlo dovraga i bestraga. Onda se on konačno pojavi, popravi perilicu, a vama kao da se tog trena odronila stijena s pleća. Moj slučaj. Živim okružena kojekakvim zagađivačima zraka i posljednjih je nekoliko godina sušenje rublja u dvorištu – prava noćna mora. Osuši se, ali kad ga unesem u kuću, već ima takav miris (a katkad i boju) da ga slobodno mogu vratiti natrag u perilicu. Ta je nevolja bila razlog zbog kojeg se u mojoj kući od prošle godine nalazi sušilica. Bio je to preporod. Rublje koje u jednom danu operem, osušim, a ono je mekano i mirisno. Pogađate, nešto se dogodilo. Pokvarila se. Majstor je bio prije tjedan dana, pogledao što je, obećao da će naručiti dio koji treba zamijeniti i doći popraviti. Još ga nema. Približava se vikend, a ja moram putovati. Moram oprati rublje. Vrijeme je očajno i ne znam kako ću to stići osušiti. Već polako osjećam nervozu. Kad će se već jednom pojaviti taj majstor. Kako ću ja spremiti stvari za put??? Kad malo zastanem i razmislim, pitam se jesam li ja, jesmo li mi to postali ovisni (ne doslovno, ali dovoljno) o blagodatima nove tehnologije? Znam da smo normalno živjeli i bez svega toga, ali upravo u tome i je problem, što se čovjek navikne.

- 20:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #

4 mušketira

19.08.2005., petak

Ne znam jesu li baš sve mušketiri i ima li među njima koja mušketirica, ali nisam mogla odoljeti, a da ovo ne podijelim s vama. To su novi stanovnici mog dvorišta. Male su pridošlice izazvale poplavu oduševljenja i veselja. Pa zar nisu simpatični? Slikala sam ih mobitelom baš dok su večerali.

- 22:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Što piše u horoskopu?

18.08.2005., četvrtak

Čovjeka od pamtivijeka zanima priroda, prirodne pojave, svemirsko prostranstvo...sve ono što ga okružuje, stvari i pojave koje utječu na njegov život. Sve ono čemu nisu znali pravi uzrok, ljudi su pripisivali djelovanju neke više sile, duhova, božanstava. Razvoj znanosti rasvijetlio je mnoge pojave i omogućio njihovo razumijevanje; pomoću tehnike su učinjeni golemi koraci naprijed, dogodile su se važne promjene; dobre i loše. Unatoč znanosti i svemu što je ona omogućila, čovjek ipak nije uspio ovladati jednim umijećem, a upravo ga ono ponajviše privlači. To je umijeće predviđanja budućnosti. Nije ni potrebno nabrajati sve «tehnike» koje tomu služe, odnosno kojima ljudi pokušavaju predviđati bbudućnost ili čak "zavirivati" u nju. Horoskop je, vjeruju mnogi, jedan od načina razumijevanja čovjekovih karakternih osobina, životnih puteva prošlosti, sadašnjosti, pa i budućnosti. O čemu se zapravo radi? Promatranje zvijezda, nebeskog svoda, svemira nije ništa novo pod suncem. Staro je valjda koliko i čovjek, sjetimo li se kako su ljudi prirodne cikluse računali promatrajući zvijezde i njihovo kretanje. Promatranje je, malo po malo, dovelo i do dubljeg promišljanja i proučavanja. U staroj Grčkoj, počevši od Platona i Aristotela (da spomenem najpoznatije), ljudi su pokušavali stvoriti predodžbu o svemiru, položaju našeg planeta i, naravno, predodžbu o čovjekovu mjestu u cijeloj toj priči. Platon je mislio da je Zemlja nepomična u središtu svijeta te da se zvijezde na različitim udaljenostima jednoliko gibaju po kružnici oko nje. Isto tako, njegova je predodžba bila da nebeske sfere imaju svoju geometrijsku harmoniju, a ona je izvor određene glazbene harmonije. Astronomija i glazba se, mislio je, potpuno povezuju s aritmetikom i geometrijom. Aristotel je tvrdio kako u zemaljskom području postoje četiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja. Podržava Platonov stav da su ta četiri elementa koncentrično postavljena oko središta svijeta, a od njegovih je učenika preuzeo i tvrdnju da postoji peti element – eter, kojim je ispunjeno nebesko područje (eto zašto i danas na radiju govore da su "u eteru"). Gibanja u nebeskom području, tvrdio je, utječu na gibanja, tj. na promjene u zemaljskom području. Jasno je, dakle, da su to bili pokušaji objašnjavanja i razumijevanja nekih prirodnih procesa i pojava te stvaranja one već spomenute predodžbe o svemiru i čovjeku. Arapi su svoja znanja iz prirodne filozofije, astronomije i matematike crpili iz dvaju izvora, i to iz starogrčkih i istočnjačkih shvaćanja. Prevodili su djela grčkih filozofa, ali istodobno i indijska astronomska i astrološka djela. Astrološka su shvaćanja Arapi uglavnom preuzeli od Indijaca. Arapski astrolozi, slično indijskima, smatraju astrologiju praktičnom i empirijskom znanošću. Arapski je astrolog Al Qabizi (latinizirano Alcabitius) razradio jednu od prvih metoda određivanja tzv. nebeskih kuća, tj. podjelu zodijaka na dvanaest kuća. To su bili počeci. Postupno je došlo do razdvajanja; jedna se znanost (astronomija) bavila proučavanjem gibanja nebeskih tijela bez istraživanja njihova utjecaja na zemaljski svijet, a druga (astrologija), bavila se proučavanjem utjecaja nebeskih tijela na ljude i događaje. Sve je to razumljivo i jasno uzmemo li u obzir vrijeme u kojem se sve to događalo i stupanj znanstvenog razvoja. S vremenom su se stvari promijenile, ljudi su došli do novih spoznaja i izuma (teleskop) i tako malo-pomalo, do dana današnjega, da ne opisujem sve što se stoljećima događalo, a i sami znate kakve sve mogućnosti postoje danas. A što to znamo danas? Znamo kolika je brzina svjetlosti. Dakle, znamo da je ono što sa svoje zemaljske točke gledišta u određenom trenutku vidimo, u zvjezdanim prostranstvima zapravo već – prošlost. Pa zašto onda mnogi još uvijek pozorno čitaju horoskope? I vjeruju da se baš na njih odnosi kad piše:»Izbjegavajte samosažaljenje u uporno čeprkanje po prošlosti.» Primjer drugi: «Katkad je najteže priznati nešto samome sebi i suočiti se s pravim stanjem stvari». Ili treći: «Budite oprezni u prometu». Čini se da mnogi ne vide koliko su ove prognoze općenite i da jednako mogu vrijediti i za Marka i za Peru i za Janka. Zar je bilo kome dobro utonuti u samosažaljenje? Osim toga, svima nam se katkad događa da je najteže sebi nešto priznati pa se zavaravamo. I na kraju, ne trebamo li svi biti oprezni u prometu? Eh... Što reći? Pametnome dosta.

- 22:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Dragi, namjesti frekvenciju!

16.08.2005., utorak

Ne znam koliko često, komunicirajući s ljudima i razmišljajući o njima, primjećujete i boju njihova glasa. Dakako, jasno je da ćemo svi mi najprije na nekoj osobi primijetiti tjelesne atribute, ovisno o tome što volimo pogledati, što najprije primjećujemo na nekome, što nam je lijepo, što nas očarava. Je li to nečiji osmijeh iza kojega se otkrivaju lijepi zubi? Možda neodoljive, sjajne, prekrasne oči? Ili pak čvrsta stražnjica, lijepe noge, zanosan stas...? No, kada s osobom počnete komunicirati, koliko često usmjeravate pozornost na njezin glas? U društvu obično neće proći neprimijećeno ako netko ima izrazito piskutav i pomalo smiješan glas. Progovori li ženska osoba takvim glasom, zvučat će poput djevojčice, a muškarac koji privuče pozornost dječačkim glasom dobit će već stereotipnu etiketu – da zvuči kao gay. Je li to nužno tako? Nije, naravno. Spomenuti su primjeri samo ilustracija nekih situacija koje često možemo prepoznati u društvu. A ostalo? Koliko pozornosti obraćamo tome kako nam zvuči glas neke osobe? Kad već razmišljam o tome, moram napisati da mi obično na pamet padnu glasovi nekih pjevača, glumaca...Recimo... mom uhu ugodan, hrapav glas kakav ima Joe Cocker; potom, glas našega sjajnoga glumca Josipa Gende; isto tako, na pamet mi pada još nekoliko osoba: glumac Sreten Mokrović; neizostavno – Oliver Dragojević, a ima tu još osoba, samo što se u ovom trenutku svih njih ne mogu ni sjetiti. Uglavnom, najlakše se prisjećamo glasova poznatih osoba. Jeste li još nešto primijetili? Navela sam sve redom muške glasove. Ne zato što su mi svi oni i vanjskim izgledom privlačni, nego uistinu zbog toga što su mi njihovi glasovi jako ugodni pa ih pamtim. Pa, mogla bih se potruditi i navesti i neke ženske osobe ugodna glasa: Sonja Šarunić...ups, ne ide mi baš! Cijela mi je ova priča o glasovima zapravo postala zanimljiva nakon što sam u Večernjem listu nedavno pročitala kako je istraživanje britanskih znanstvenika pokazalo da muški mozak teško razumije ženski glas. Potom sam, pretražujući internet, pronašla vrlo slične podatke. Primjerice, piše da je ženski glas složeniji od muškog, kako zbog građe govornih organa, tako i zbog melodioznosti te složenijih frekvencija. Osim toga, navodi se, muškarci se teško mogu prisjetiti ženskoga glasa, odnosno reproducirati ga u glavi. Ženski su glasovi teži za dekodiranje i stoga to često zahtijeva i veću aktivnost muškog mozga, čime se objašnjava umor koji muškarac može osjetiti nakon razgovora sa ženom. Dakle, drage moje, ako je vaš muškarac umoran od razgovora, znači da niste na istoj frekvenciji! Što se muškaraca tiče, pogode li ih kakve «auditivne verbalne halucinacije», kažu znanstvenici, glasovi će uglavnom biti – muški. Eto, što sve (i još mnogo toga) može glas! Koliko mu pozornosti posvećujemo?

- 22:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Priča o Krki

12.08.2005., petak

Kad sam već u prethodnom postu onako usput spomenula Petra Hektorovića, sjetih se sada i njegova suvremenika i imenjaka, Petra Zoranića. Evo i zašto. Naš je vrli hrvatski renesansni pisac napisao prvi hrvatski roman, Planine, potaknut ljubavnom boli, ali i domoljubljem, odnosno sviješću o vrijednosti rasute «hrvatske bašćine». I dok se danas mnogim studentima često noću «čelo žari i vjeđe pote» nad teško razumljivim jezikom Zoranićeva djela, a o srednjoškolcima da i ne govorim, prisjetila sam se te priče, ali u jednom novom svjetlu. Ne, nije mi se iznenada dogodilo prosvjetljenje zbog kojeg sam odjednom bez poteškoća počela razumijevati hrvatski jezik 16. stoljeća, ali se rodila jedna nova, osjećajna dimenzija. A naš je Zoranić upravo zbog osjećaja, iliti «ljubavnoga betega», svog junaka Zorana poslao u Planine kako bi se izliječio od ljubavne boli. Tako započinje njegovo sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama (Velebitom, Dinarom), a na povratku promatra i gradove: Knin, Skradin, Šibenik. Kod mene je sve počelo burom. Onom istom burom čiji postanak Zoranić prikazuje kao mitsku priču o mladoj, lijepoj, ali oholoj djevojci Buri koja je zbog svojih grijeha kažnjena udarom groma te je dospjela u pakao. Otada, kad god neka žena zgriješi istim grijehom, Bura uzdahne prisjećajući se svog života, a od njezina uzdaha nastaje vjetar nazvan bura. Dakle, zapuhala je bura. Kako smo jedan dan proveli na Braču, sad smo odlučili krenuti na suprotnu stranu, kopnom prema zaleđu. Put nas je vodio prema Skradinu. Krasan mali grad iz kojega se brodićem lako stiže do ulaza u Nacionalni park «Krka». Ovo «krasan», samo uvjetno rečeno, zbog svega onoga što bi Skradin mogao i trebao biti, a još nije. Naime, još uvijek djeluje pomalo pusto i zapušteno, kao da je vrijeme stalo, a tu se sve više zaustavljaju stranci sa svojim golemim jahtama i jedrilicama, željni uživanja u ljepotama prirode. Pogled prema Skradinu Nakon šetnje gradskim kaletama, uputili smo se na rivu s koje u malim razmacima isplovljavaju brodići koji prevoze putnike do ulaza u NP «Krka». Karta za prijevoz se ne plaća brodarima, već su ti troškovi uračunati u cijenu ulaznice koja se kupuje na ulazu u Park, a ona stoji 60 kuna po osobi. Već se s broda pruža veličanstven pogled na krške stijene i zelenu ljepotu Krke. Petnaestak minuta plovidbe, i pristajemo na ulazu u Skradinski buk. Tu započinje naša šetnja pod zelenim svodom drveća, drvenim mostovima između slapova vile Krke, kako je naziva Zoranić. Ne znam tko bi mogao ostati ravnodušan pred ovom snagom vode i neopisivom ljepotom koju ona tvori. Drugim riječima, davno je naš pisac uočio i opjevao ljepotu hrvatske baštine, ljubav prema domovini i shvatio potrebu da se ojača svijest o tome koliko nam je ona vrijedna. Ljepota koja uvijek iznova izvire iz kapi svakog slapa, snaga vode koja krijepi, prosvjetljuje, smiruje i obogaćuje duh. To je ona emocija koju treba tražiti, koja nas treba voditi i koju je naš Zoranić prepoznao prije toliko stoljeća.

- 20:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Misija "Brač"

09.08.2005., utorak

Nakon tjedan dana plandovanja, odlučili smo malo proširiti vidike. Do Brača. No, kako bismo izbjegli gužvu koja bi u splitskoj trajektnoj luci mogla vladati tijekom vikenda, plan je bio krenuti u ponedjeljak. Strpljen, spašen. Ponedjeljak. Ustajemo u 6 ujutro kako bismo se uputili do Splita i stigli na trajekt koji isplovljava za Supetar. Imamo vremena, nikamo nam se ne žuri, krenuli smo tako rano samo zato što još nije jako vruće. Zaustavljamo se na benzinskoj postaji, a zatim nastavljamo prema Splitu. Izvrsno «prolazno vrijeme», gledam na sat, a nema gužve. Ups! Jesam li ja to upravo pomislila da nema gužve? Dobri stari Murphy... U tom se trenutku pred nama već nazire kolona automobila koji voze polako (ali sigurno), nekih 30 km/h. Sitnica! Gledam na sat... Nema šanse! 7:10. Na trajekt možemo stići jedino pomoću filmskih trikova. No, Spielberga nema na vidiku. Nema veze, ponavljam «gradivo» u sebi, nikamo nam se ne žuri. Prolazimo pokraj automobila i ljudi koji stoje na cesti, očito prometna nezgoda. Srećom, ništa strašno. I tako nakon svega konačno stižemo u Split. D. me iskrcava iz auta neka ja idem kupiti karte, a on će stati u red za trajekt pa možda i stignemo. Nakon što sam kupila kartu i dobila upute ljubazne Jadrolinijine službenice (nije ironija, žena je stvarno bila ljubazna!), krenula sam (prema naputku) nekih 200 m niže gdje je trebao biti trajekt. Ubrzavam korak pomišljajući kako D. već vjerojatno čeka na ukrcavanje. Međutim, njega nema na vidiku. Posežem za mobitelom (hvala Bogu na malim uslugama!) i zovem. U međuvremenu sam prohujala pokraj «Petra Hektorovića» i «Tina Ujevića» pretpostavljajući da to nije «to» i da ovaj prvi očito ide na Hvar, a drugi...nemam pojma, ali pomišljam kako sam već prevalila onih 200 m i kako bi to sad stvarno već trebalo biti tu negdje. D. se javio na mobitel i u obavijestio me da sam upravo protrčala pokraj njega ne vidjevši ga. A ja već grabim dalje...sljedećih 200 m. Kad smo se konačno uspjeli locirati, bilo je jasno da je trajekt već isplovio i da se vez s kojeg isplovljava nalazi gotovo na samom kraju luke, a to znači da je ljubazna gospođa smanjila udaljenost barem za 200 m. I da je D. skoro stao u red za Hvar ili Vis, a to su odredišta onih spomenutih «pisaca». Nema veze, opet ja utvrđujem gradivo, stignemo, to je samo prokleta navika da se uvijek žurimo jer moramo stići na vrijeme. Sljedeći trajekt polazi u 9, a kartu već imamo. Misija je bila uspješna i ovoga puta smo se ukrcali i za nešto manje od sat vremena ugledali supetarsko pristanište. Izvukavši se iz utrobe broda, uputili smo se cestom prema Bolu. No, nismo krenuli baš tamo, naše je odredište - pustinja Blaca. Slijedeći putokaze, stigli smo do makadamske ceste koja vodi dalje prema samostanu, no dobro sam upućena da posljednji dio puta moramo prijeći pješice. Vozili smo se makadamom dobrih pola sata, a potom smo stigli do staze koja nizbrdo vodi do samostana. Kozja staza, vrućina već poprilična, a još se treba i natrag vratiti. No, ne napušta nas dobro raspoloženje. Miris borova, mnoštvo leptira i neumorno šuškanje cvrčaka. Spuštamo se nizbrdo i nakon nekih pola sata stigosmo podno samostanskih zidina. Podigavši pogled, vidjela sam nekoliko koza koje nas nepovjerljivo promatraju jer smo ih uznemirili dok su mirno brstile lišće navrh zida. Prilazimo vratima na kojima stoji pločica s natpisom «Radno vrijeme» nešto krupnijim slovima, a ja sam, prilazeći bliže kako bih mogla pročitati i ono ispod, komentirala kako bi sad najbolje bilo da je i to muzej i da je, kao i svi mogući muzeji – ponedjeljkom zatvoren. Izgovorivši tu rečenicu, bila sam već dovoljno blizu da bih vidjela i ostatak teksta: «...svakim danom...osim ponedjeljka». Ha! Drugim riječima, uzalud vam trud svirači. Tko nam je kriv...Trebali smo se najprije raspitati, a mi navalili kao ove koze na lišće. No, to je sasvim nevažno, dojam je sjajan. Mir starih zidina glagoljaškog samostana iz 16. stoljeća svakako ćemo doći narušiti barem još jednom, kad-tad. Samo... više ne u ponedjeljak. Nema veze. Nekoliko fotografija i uspinjemo se natrag do auta, a onda povratak prašnjavim putom sve do asfaltirane ceste kojom smo se uputili prema Vidovoj gori. Stigavši do vidikovca, ostali smo bez daha...Pred nama se pružio veličanstven pogled...Zatni rat ispod nas, kao na dlanu, pred nama pogled na Paklene otoke, Hvar...sve do Korčule i Visa, Pelješca, a kažu domaćini da se nakon dobre bure, kad se pročisti zrak, vidi sve do Italije. Oko nas je bilo stranaca koji su samo uzdisali, a ja sam «škljocala» svojim fotićem, ne znajući na koju bih stranu prije. Zadržali smo se neko vrijeme uživajući u pogledu, a zatim smo zasjeli u hladovinu restorana jer je već bilo vrijeme za ručak, a glad neopisiva. Uvjerena da ne mogu promašiti naručim li lignje, nemalo sam se iznenadila kad sam dobila odgovor da lignje – nemaju. Osim onih koje su napisane u tvrdo ukoričenoj knjižici zvanoj «jelovnik», naravno! No dobro, našlo se neko rješenje. Tromi i već pomalo umorni, nakon ručka uputismo se natrag u Supetar. Plovidba do Splita trajala je ovoga puta nešto kraće, obogaćeni za jedno novo iskustvo vratili smo se na polazište.

- 21:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ljetovanje

07.08.2005., nedjelja

Dva tjedna nakon polaska na godišnji odmor, evo me opet na polaznoj točki. Aj em bek! Povratak u stvarnost... Ipak, dopustite mi još malo nostalgije i razmišljanja o velikom plavetnilu kako bi «prizemljenje» bilo bezbolnije. Dakle, svatko ljetovanje zamišlja i doživljava na svoj način. Nekima je to savršena prilika za tulumarenje i ludu zabavu, za spavanje do ručka, a onda mamurno teturanje do plaže. Navečer ispočetka. Drugi, pak, ustaju rano, upute se na plažu sa svim priručnim napuhanim plastičnim «plovilima», koja postoje u raznim oblicima i bojama, a onda do večeri kampiraju tamo. Zatim se napirlitaju i pođu na rivu pokazati kako su lijepo «prepečeni», samo im nedostaje jabuka u ustima. Treći pomno biraju kamo će poći na ljetovanje, jer, zaboga, treba odabrati koje je odredište «in» tog ljeta. Kamo treba otići, vidjeti i biti viđen. To su oni iz «hoch» klase. Što skuplje, to bolje. Samo da je «na nivou». I dalo bi se tu još nabrojiti mnoštvo različitih načina kako se provode godišnji odmori. Sto ljudi, sto ćudi... reklo bi se. Tijekom godina obišla sam razna odredišta na našoj obali, ali zapravo pripadam onima koji uvijek ljetuju na istome mjestu. Ljudi obično misle kako je to strašno dosadno i kako je takvo ljetovanje uvijek isto. No, to ovisi samo o nama. Bit će nam onako kako sami želimo da nam bude, zar ne? Što se mene tiče, nisam od onih koji se od jutra do mraka izležavaju na plaži, a isto tako ne jurim ni za svakim tulumom i nisam od onih koji moraju biti viđeni na strateški važnim društvenim mjestima. Štoviše, katkad bih najviše voljela biti na nekoj skrivenoj plaži u uvali bistroga mora, gdje nema nema galerije likova – domaćih i stranih, podvriskivanja, gaženja jednih po drugima i ostalih «radosti». Samo mir, tišina, šum mora...galeb i ja. Ovo «galeb» može i s navodnicima! Što se dosade tiče, mogu samo reći da ja to tako ne doživljavam. Mjesto se uvijek mijenja. Ljudi dolaze, odlaze. Zna se tko je domaći, kakve su ćakule i problemi na otoku. I uvijek je zapravo nešto novo. Pa ako i nije, lijepo je sresti poznata lica, vidjeti istu prodavačicu na lokalnoj tržnici, uvijek spremnu za čašicu razgovora, otići na jutarnju kavu na staro mjesto. Uz to, naravno, ima mjesta i za nove doživljaje, nove vidike, a ja uvijek pomalo i tome težim. Svjesna sam koliko još zapravo ima onoga što ne znam, što nisam vidjela, koliko još postoji neotkrivene ljepote u svemu. Mjesta, prirode, mnogih kutaka Lijepe Naše. I tako, da mi ne bi bilo «dosadno», nastojim uvijek obići još nešto u bližoj ili daljoj okolici. I ove sam godine učinila baš to. Katkad to činim po vlastitom odabiru, ali sada i zahvaljujući frendu koji me upozorio na jedno krasno mjesto na kojem još nisam bila. Čovjek cijeloga života uči. Pokazat ću vam i opisati kako je to izgledalo. Nastavak slijedi...

- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #