Dva tjedna nakon polaska na godišnji odmor, evo me opet na polaznoj točki. Aj em bek! Povratak u stvarnost... Ipak, dopustite mi još malo nostalgije i razmišljanja o velikom plavetnilu kako bi «prizemljenje» bilo bezbolnije.
Dakle, svatko ljetovanje zamišlja i doživljava na svoj način. Nekima je to savršena prilika za tulumarenje i ludu zabavu, za spavanje do ručka, a onda mamurno teturanje do plaže. Navečer ispočetka.
Drugi, pak, ustaju rano, upute se na plažu sa svim priručnim napuhanim plastičnim «plovilima», koja postoje u raznim oblicima i bojama, a onda do večeri kampiraju tamo. Zatim se napirlitaju i pođu na rivu pokazati kako su lijepo «prepečeni», samo im nedostaje jabuka u ustima.
Treći pomno biraju kamo će poći na ljetovanje, jer, zaboga, treba odabrati koje je odredište «in» tog ljeta. Kamo treba otići, vidjeti i biti viđen. To su oni iz «hoch» klase. Što skuplje, to bolje. Samo da je «na nivou».
I dalo bi se tu još nabrojiti mnoštvo različitih načina kako se provode godišnji odmori. Sto ljudi, sto ćudi... reklo bi se.
Tijekom godina obišla sam razna odredišta na našoj obali, ali zapravo pripadam onima koji uvijek ljetuju na istome mjestu. Ljudi obično misle kako je to strašno dosadno i kako je takvo ljetovanje uvijek isto. No, to ovisi samo o nama. Bit će nam onako kako sami želimo da nam bude, zar ne?
Što se mene tiče, nisam od onih koji se od jutra do mraka izležavaju na plaži, a isto tako ne jurim ni za svakim tulumom i nisam od onih koji moraju biti viđeni na strateški važnim društvenim mjestima. Štoviše, katkad bih najviše voljela biti na nekoj skrivenoj plaži u uvali bistroga mora, gdje nema nema galerije likova – domaćih i stranih, podvriskivanja, gaženja jednih po drugima i ostalih «radosti». Samo mir, tišina, šum mora...galeb i ja. Ovo «galeb» može i s navodnicima!
Što se dosade tiče, mogu samo reći da ja to tako ne doživljavam. Mjesto se uvijek mijenja. Ljudi dolaze, odlaze. Zna se tko je domaći, kakve su ćakule i problemi na otoku. I uvijek je zapravo nešto novo. Pa ako i nije, lijepo je sresti poznata lica, vidjeti istu prodavačicu na lokalnoj tržnici, uvijek spremnu za čašicu razgovora, otići na jutarnju kavu na staro mjesto.
Uz to, naravno, ima mjesta i za nove doživljaje, nove vidike, a ja uvijek pomalo i tome težim. Svjesna sam koliko još zapravo ima onoga što ne znam, što nisam vidjela, koliko još postoji neotkrivene ljepote u svemu. Mjesta, prirode, mnogih kutaka Lijepe Naše. I tako, da mi ne bi bilo «dosadno», nastojim uvijek obići još nešto u bližoj ili daljoj okolici. I ove sam godine učinila baš to. Katkad to činim po vlastitom odabiru, ali sada i zahvaljujući frendu koji me upozorio na jedno krasno mjesto na kojem još nisam bila. Čovjek cijeloga života uči. Pokazat ću vam i opisati kako je to izgledalo. Nastavak slijedi...
Post je objavljen 07.08.2005. u 21:30 sati.