Kad sam već u prethodnom postu onako usput spomenula Petra Hektorovića, sjetih se sada i njegova suvremenika i imenjaka, Petra Zoranića. Evo i zašto. Naš je vrli hrvatski renesansni pisac napisao prvi hrvatski roman, Planine, potaknut ljubavnom boli, ali i domoljubljem, odnosno sviješću o vrijednosti rasute «hrvatske bašćine». I dok se danas mnogim studentima često noću «čelo žari i vjeđe pote» nad teško razumljivim jezikom Zoranićeva djela, a o srednjoškolcima da i ne govorim, prisjetila sam se te priče, ali u jednom novom svjetlu.
Ne, nije mi se iznenada dogodilo prosvjetljenje zbog kojeg sam odjednom bez poteškoća počela razumijevati hrvatski jezik 16. stoljeća, ali se rodila jedna nova, osjećajna dimenzija.
A naš je Zoranić upravo zbog osjećaja, iliti «ljubavnoga betega», svog junaka Zorana poslao u Planine kako bi se izliječio od ljubavne boli. Tako započinje njegovo sedmodnevno putovanje hrvatskim planinama (Velebitom, Dinarom), a na povratku promatra i gradove: Knin, Skradin, Šibenik.
Kod mene je sve počelo burom. Onom istom burom čiji postanak Zoranić prikazuje kao mitsku priču o mladoj, lijepoj, ali oholoj djevojci Buri koja je zbog svojih grijeha kažnjena udarom groma te je dospjela u pakao. Otada, kad god neka žena zgriješi istim grijehom, Bura uzdahne prisjećajući se svog života, a od njezina uzdaha nastaje vjetar nazvan bura.
Dakle, zapuhala je bura. Kako smo jedan dan proveli na Braču, sad smo odlučili krenuti na suprotnu stranu, kopnom prema zaleđu. Put nas je vodio prema Skradinu. Krasan mali grad iz kojega se brodićem lako stiže do ulaza u Nacionalni park «Krka». Ovo «krasan», samo uvjetno rečeno, zbog svega onoga što bi Skradin mogao i trebao biti, a još nije. Naime, još uvijek djeluje pomalo pusto i zapušteno,
kao da je vrijeme stalo, a tu se sve više zaustavljaju stranci sa svojim golemim jahtama i jedrilicama, željni uživanja u ljepotama prirode.
Pogled prema Skradinu
Nakon šetnje gradskim kaletama, uputili smo se na rivu s koje u malim razmacima isplovljavaju brodići koji prevoze putnike do ulaza u NP «Krka». Karta za prijevoz se ne plaća brodarima, već su ti troškovi uračunati u cijenu ulaznice koja se kupuje na ulazu u Park, a ona stoji 60 kuna po osobi.
Već se s broda pruža veličanstven pogled na krške stijene i zelenu ljepotu Krke. Petnaestak minuta plovidbe, i pristajemo na ulazu u Skradinski buk. Tu započinje naša šetnja pod zelenim svodom drveća, drvenim mostovima između slapova vile Krke, kako je naziva Zoranić. Ne znam tko bi mogao ostati ravnodušan pred ovom snagom vode i neopisivom ljepotom koju ona tvori.
Drugim riječima, davno je naš pisac uočio i opjevao ljepotu hrvatske baštine, ljubav prema domovini i shvatio potrebu da se ojača svijest o tome koliko nam je ona vrijedna.
Ljepota koja uvijek iznova izvire iz kapi svakog slapa, snaga vode koja krijepi, prosvjetljuje, smiruje i obogaćuje duh. To je ona emocija koju treba tražiti, koja nas treba voditi i koju je naš Zoranić prepoznao prije toliko stoljeća.
Post je objavljen 12.08.2005. u 20:03 sati.