Čovjeka od pamtivijeka zanima priroda, prirodne pojave, svemirsko prostranstvo...sve ono što ga okružuje, stvari i pojave koje utječu na njegov život. Sve ono čemu nisu znali pravi uzrok, ljudi su pripisivali djelovanju neke više sile, duhova, božanstava. Razvoj znanosti rasvijetlio je mnoge pojave i omogućio njihovo razumijevanje; pomoću tehnike su učinjeni golemi koraci naprijed, dogodile su se važne promjene; dobre i loše.
Unatoč znanosti i svemu što je ona omogućila, čovjek ipak nije uspio ovladati jednim umijećem, a upravo ga ono ponajviše privlači. To je umijeće predviđanja budućnosti. Nije ni potrebno nabrajati sve «tehnike» koje tomu služe, odnosno kojima ljudi pokušavaju predviđati bbudućnost ili čak "zavirivati" u nju. Horoskop je, vjeruju mnogi, jedan od načina razumijevanja čovjekovih karakternih osobina, životnih puteva prošlosti, sadašnjosti, pa i budućnosti.
O čemu se zapravo radi? Promatranje zvijezda, nebeskog svoda, svemira nije ništa novo pod suncem. Staro je valjda koliko i čovjek, sjetimo li se kako su ljudi prirodne cikluse računali promatrajući zvijezde i njihovo kretanje. Promatranje je, malo po malo, dovelo i do dubljeg promišljanja i proučavanja. U staroj Grčkoj, počevši od Platona i Aristotela (da spomenem najpoznatije), ljudi su pokušavali stvoriti predodžbu o svemiru, položaju našeg planeta i, naravno, predodžbu o čovjekovu mjestu u cijeloj toj priči.
Platon je mislio da je Zemlja nepomična u središtu svijeta te da se zvijezde na različitim udaljenostima jednoliko gibaju po kružnici oko nje. Isto tako, njegova je predodžba bila da nebeske sfere imaju svoju geometrijsku harmoniju, a ona je izvor određene glazbene harmonije. Astronomija i glazba se, mislio je, potpuno povezuju s aritmetikom i geometrijom.
Aristotel je tvrdio kako u zemaljskom području postoje četiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja. Podržava Platonov stav da su ta četiri elementa koncentrično postavljena oko središta svijeta, a od njegovih je učenika preuzeo i tvrdnju da postoji peti element – eter, kojim je ispunjeno nebesko područje (eto zašto i danas na radiju govore da su "u eteru"). Gibanja u nebeskom području, tvrdio je, utječu na gibanja, tj. na promjene u zemaljskom području.
Jasno je, dakle, da su to bili pokušaji objašnjavanja i razumijevanja nekih prirodnih procesa i pojava te stvaranja one već spomenute predodžbe o svemiru i čovjeku.
Arapi su svoja znanja iz prirodne filozofije, astronomije i matematike crpili iz dvaju izvora, i to iz starogrčkih i istočnjačkih shvaćanja. Prevodili su djela grčkih filozofa, ali istodobno i indijska astronomska i astrološka djela. Astrološka su shvaćanja Arapi uglavnom preuzeli od Indijaca. Arapski astrolozi, slično indijskima, smatraju astrologiju praktičnom i empirijskom znanošću. Arapski je astrolog Al Qabizi (latinizirano Alcabitius) razradio jednu od prvih metoda određivanja tzv. nebeskih kuća, tj. podjelu zodijaka na dvanaest kuća.
To su bili počeci. Postupno je došlo do razdvajanja; jedna se znanost (astronomija) bavila proučavanjem gibanja nebeskih tijela bez istraživanja njihova utjecaja na zemaljski svijet, a druga (astrologija), bavila se proučavanjem utjecaja nebeskih tijela na ljude i događaje.
Sve je to razumljivo i jasno uzmemo li u obzir vrijeme u kojem se sve to događalo i stupanj znanstvenog razvoja. S vremenom su se stvari promijenile, ljudi su došli do novih spoznaja i izuma (teleskop) i tako malo-pomalo, do dana današnjega, da ne opisujem sve što se stoljećima događalo, a i sami znate kakve sve mogućnosti postoje danas.
A što to znamo danas? Znamo kolika je brzina svjetlosti. Dakle, znamo da je ono što sa svoje zemaljske točke gledišta u određenom trenutku vidimo, u zvjezdanim prostranstvima zapravo već – prošlost. Pa zašto onda mnogi još uvijek pozorno čitaju horoskope? I vjeruju da se baš na njih odnosi kad piše:»Izbjegavajte samosažaljenje u uporno čeprkanje po prošlosti.» Primjer drugi: «Katkad je najteže priznati nešto samome sebi i suočiti se s pravim stanjem stvari». Ili treći: «Budite oprezni u prometu».
Čini se da mnogi ne vide koliko su ove prognoze općenite i da jednako mogu vrijediti i za Marka i za Peru i za Janka. Zar je bilo kome dobro utonuti u samosažaljenje? Osim toga, svima nam se katkad događa da je najteže sebi nešto priznati pa se zavaravamo. I na kraju, ne trebamo li svi biti oprezni u prometu? Eh... Što reći? Pametnome dosta.
Post je objavljen 18.08.2005. u 22:34 sati.