"Ti se, dakle, sine moj,
jačaj milošću Krista Isusa!
Ono što si od mene čuo
pred mnogim svjedocima,
povjeri pouzdanim ljudima
koji će biti sposobni i druge poučiti!"<
/blockquote>
(2 Tim 2,1-2)
Pravu vjeru koja je nama dana,
treba prenositi dalje. Ako jedan od nas zakaže, nedostajat će jedna karika u tom lancu predaje. I Timotej je prvu vjersku poduku dobio od svoje majke Eunike, a i njoj je vjeru prenijela njena majka Loida. Apostoli i drugi Isusovi učenici i svjedoci, koji su čuli Isusovo propovijedanje, to su prenosili dalje svojim učenicima a ovi opet daljnjim naraštajima. Tako se Radosna vijest prenosi
Predajom. Tako je vjera stigla i do nas.
Katolička Crkva, za razliku od protestanata, priznaje i Tradiciju tj. Predaju, kao Riječ Božju, dakle, ne samo sv. Pismo.
Sv. Pavao na više mjesta u poslanicama naglašava važnost predaje:
»Prema tome, braćo, budite postojani i
držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, bilo pismeno« (2. Solunjanima 2,15).
»Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji besposliči i ne slijedi
predaju koju ste primili od nas« (2. Solunjanima 3,6).
Pismo i Tradicija (Predaja) proistječu iz istoga vrela Objave. Radi se o dva različita načina prenošenja iste Objave. Pismo je Božja Riječ pismeno ustaljena. Tradicija pamti i njeguje ozračje u kom je nastalo Pismo.
O odnosu Pisma i Predaje govori dogmatska konstitucija o božanskoj objavi
Dei Verbum (2. vat. koncil 1965. g.):
8. Sveta predaja
Apostolska propovijed, koja je na osobit način izražena u nadahnutim knjigama, morala se neprekinutim slijedom sačuvati sve do dovršetka vremena. Stoga apostoli, predajući ono što su i sami primili, opominju vjernike da drže predaje koje su naučili ili iz govora ili iz poslanice (usp. 2 Sol 2, 15) i da se bore za vjeru koja im je jednom predana (usp. Jd 3). A ono što su apostoli predali obuhvaća sve što koristi za svet život Božjega naroda i za rast njegove vjere. I tako Crkva u svom naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što vjeruje.
Ta Predaja koja potječe od apostola uz prisutnost Duha Svetoga u Crkvi napreduje, raste naime zapažanje kako predanih stvari tako i riječi: na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tom u svom srcu razmišljaju (usp. Lk 2, 19.51); zatim, na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari; a i na temelju navješćivanja onih koji su s nasljedstvom biskupstva primili i pouzdan milosni dar istine. Crkva naime tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine dok se u njoj ne ispune Božje riječi.
Naučavanje Svetih Otaca svjedoči o životvornoj prisutnosti te Predaje: njezino se bogatstvo slijeva u praksu i život Crkve vjernice i moliteljice. Po istoj Predaji Crkva dolazi do poznavanja cjeline kanona Svetih knjiga; po njoj se samo Sveto pismo u Crkvi prodornije shvaća i biva bez prestanka djelotvorno. Tako Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova (usp. Kol 3, 16).
9.
Odnosi između Pisma i Predaje
Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle međusobno povezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istog božanskog vrutka i na neki se način stapa u jedno i teži istome cilju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni — vođeni svjetlom Duha istine — svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja.