Kigoma, Tanzanija

Evo malo više prosto-proširenih rečenica o ovim zadnjim danima u Tanzaniji. U Beach hotel je došao jedan austrijski par sa KTM advancer 950 pa smo malo ćakulali. Lik, imenom Josef, mi priča da je prebacio motor avionom u Kairo pa sad idu za Cape Town. On i njegova skvo. Pita sam ga kako je bilo kroz Sudan od Wadi Halfe do Kartuma. Kaže mi da je cesta tragična ali da on voli loše ceste. Jedan dio je baš vozio kroz čistu pustinju u Sudanu ali žena nije bila s njim. Ona se, čini mi se, u Etiopiji pridružila njemu. Bio bi ipak veliki problem voziti po pustinji sa dvoje na motoru zbog težine itd. Ja mu kažem da ja zato nisam ni htio ići tom cestom jer nisam tako iskusan bajker.

Ovo mi je prvi motor u životu i nisam do lipnja 2003. godine nikad vozio motor a kad sam bio u Sudanu tada mi je motor sa prtljagom težio oko 310 kila i plus toga neznam ništa o mehanici za nedaj Bože. Znam samo neke osnovne stvari a nemam ni GPS navigaciju tako da tko zna gdje bi na kraju završio da sam pošao kroz pustinju za Kartum. Možda u Centralnoafričku Republiku! Zato sam ja lipo ukrcao motor na vlak za Atbaru, e. Josef je inače dugogodišnji vozač i avanturista sa dosta iskustva. Ima 44 godine a već dvadeset godina putuje. Dosta je vozio i kroz pustinje i kaže mi da se motor mora brzo voziti kroz pustinju da je šema u tome samo da je, naravno, problem stati pa krenuti itd. S druge strane on ima i nekoliko sponzora a glavni mu je KTM koji mu je dao gratis motor. Opremljen je i dobrim laptopom i fotoaparatom itd.

Čovik mi je skroz OK. Naravno da smo se on i ja kao dva velika svjetska pustolova uslikali i razmjenili mailove i adrese. Uvečer bi dosta ćakulali uz pivo o putovanju i svemu što ima veze s tim. On je u svojoj pustolovnoj karijeri išao od Salzburga do Pekinga pa zatim na Tibet, južnu Ameriku, Australiju, okružio Mediteran, prošao Saharu, itd. Ja sam Saharu posjetio samo gdje je, ajmo reć, sigurno. Po povratku u Austriju planira, isto kao i ja, objaviti knjigu o svojim pustolovinama. On i žena također su imali problema sličnih kao i ja za srediti ukrcaj na brod. Htjeli su da se prebace u Zambiju jer je veliki problem ići cestom zbog sezone kiša pa sam ga ja odveo do Ratka koji je i njemu sredio brod. Dobro nam je Ratko došao obojici izgleda. Inače bi se ukrcali tko zna kad na brod.

Nadalje, kao što sam već spominjao, odmah prvu večer sam upoznao filipinske pilote što voze Hercules C-130 za neku firmu koja radi za UN. Ljudi su baš - ljudine! Pozvali su me da posjetim aerodrom i zamislite čak sam slikavao na aerodromu a vrhunac svega je bio kad sam sjeo za upravljač Herculesa C-130. Tako sam ti ja lipo opalio stotinjak slika po i oko Herculesa a čak sam se slikao sa nekim đacima koji su došli na aerodrom sa profesorom. Imali su nekakva predavanja. Sutradan su me filipinci pozvali na plažu gdje će oni grilati i to je bilo odlično. Ispekli ljudi mesa i ribetinu neku riječnu na gradelama i napravili gulaš od kozletine, kumpira i ananasa. I onda, udri rođo po spizi! Zamisli, kuhaju ananas. A već sam vidio po Ruandi i jeo banane sa gradela. Ma zamisli, uzmu se zelene banane i onako neoguljene stave peći na gradela i kad se ispeku dovoljno onda se lipo ogule. Malo se mogu i posoliti te se onda posluže. Nisu loše! Malo sliče na krumpir.

Što se tiče Kigome kao gradića i njegovih žitelja to bi mogao nekako ovako opisati. Ljudi su OK i stekao sam dojam da su čak bolji od Ruanđana i Burundijaca a što se tiče organizacije posla i života to je sve manje više isti kupus kao i u većini ostalih dijelova Afrike. Stekao sam neki lagani dojam da je barem ovaj dio gdje sam ja sada nekako sigurniji što se tiče kriminala nego Ruanda i Burundi iako ja nisam imao ni u Ruandi ni u Burundiju nikakvih problema. Glede i u svezi Kigome kao grada, pa to je mali gradić koji je povezan sa ostalim djelovima Tanzanije neasfaltiranim putevima odnosno makadamom. Asfalta (na kojem ne fali rupa) ima samo u gradu i to dvi-tri ulice ali vjerovali ili ne ja sam zaključio da je ipak Kigoma za glavni grad Ruande Kigali Monte Carlo. Prvo i prvo, u Kigomi ima struje redovito. Doduše ne mogu sad reći skroz redovito jer i u Kigomi dosta puta nestane struje ali u Kigaliju je nestašica struje pa i vode normalna svakodnevna pojava ukoliko ne živite u dijelu grada gdje živi predsjednik.

Kad kreće pruga?!

Zatim, u Kigomi imate željezničku stanicu. Nije kao u Europi ali se odvija putnički i teretni promet između Dar es Saalama i Kigome dok u Rwandi još neznaju što je to vlak. Možda su ga jedino vidili na televiziji. Zatim ima i luka u kojoj se također odvija putnički i teretni promet sa drugim gradovima na jezeru Tanganjika. Doduše trenutno izgleda nema putničkog prometa sa Budjumburom jer je brod na servisu do daljnjeg iako ja mislim da ipak ima i putničkog prometa jer ne bi se čudio da ljudi idu sa teretnim brodom dok putničkom ne bude gotov servis. Zatim opet vjerovali ili ne, sa aerodroma ima skoro svaki dan jedan let za Dar es Saalam. Ima i telefon odnosno internet koji je doduše bio pokvaren prvi dan kad sam ja stiga. Valjda se nešto sjebalo od velike kiše pa su popravljali cili dan. Poslije toga je manje-više bio, koliko to uopće može bit uredu u Africi, je li.

Jeftinih malih hotelčića ima dosta. Gostionica ne fali iako nema nijedne onako malo ljepše za izaći uvečer vanka ali njima to očigledno ni ne treba. Ima i raznoraznih dućana. U nekima se nude mobiteli i tehničke stvari u nekima posteljina itd. Normalno da se ne može očekivati ponuda u Kigomi kao u Dar es Saalamu. Prije svega, u Kigomi je očajna ponuda prehrambenih proizvoda ali što se tiče nekih drugih stvari može se svašta pronaći. Vidio sam čak i primitivnu kovačnicu koja se nalazi na ulazu u grad u jednom šumarku kraj ceste. Tu ljudi kuju svakog đavla i to pretežno od otpada. Naprimjer od limenki piva rade nekakve petrolejske svijetiljke a od starih felgi i late rade nekakva kuhala ili špakerčiće na ugljen itd. I to sve rade ručno, moj čovik, sa primitivnim alatima. Nema tehnike i tehnologije!

E, a ono najvažnije po čemu je u biti Kigoma po meni Monte Carlo za Kigali i cijelu Ruandu je bankomat. Vjerovali ili ne u banci u Kigomi imaju bankomat gdje najnormalnije sa Visa Electron karticom digneš pare dok u Kigaliju tek sada "razmišljaju" kako bi i oni stavili bankomat. I pazi ovo, Kigali je glavni grad Ruande koji možda ima i milion stanovnika a Kigoma je mali gradić na jezeru Tanganjika i koji je na drugom kraju Tanzanije. Ne bi se čudio da pola ljudi u Dar es Saalamu uopće nema pojma da Kigoma postoji u Tanzaniji!!!

Od Kigome do Budjumbure

E dakle pošto sam se ispizdio dok sam došao u Kigomu i pošto sam sjeba leđa, i još me dobro bole, odlučio sam da u ono selo gdje je rudnik i gdje su hrvati odem preko Burundija pa sam stoga otišao u luku da vidim kad ima brod. Putnički brod je momentalno na servisu i tri tjedna neće voziti a pošto je ovo Afrika ne bi se čudio da se tri tjedna produže na tri mjeseca a sa tom mojom filozofijom se složila i gospođa koja radi u putničkoj luci i koja mi je dala te "povjerljive" informacije o servisu putničkog broda pa sam stoga glede i unatoč otišao u teretnu luku koja je odmah do putničke da vidim možemo li se ja i motor sa teretnim brodom nekako prebaciti do Budjumbure.

Ali kako to biva sa organizacijom posla u africi nitko živ nezna u luci da mi kaže kad ima brod i ostale informacije nego svi kažu da treba pitati nekog njihovog šefa a njega sada nema pa da dođem sutra. Međutim ni sutra nisam uspio naći tog šefa ali sam ga dan poslije našao slučajno u restoranu Beach Hotela i on mi je sve objasnio i ja sam ga sve apsolutno razumio jer je šef vjerovali ili ne srbin iz Beograda i zove se Ratko. Pa pitam se ja di sve nećeš naići na "bivšu Jugu", brale!

On je slučajno došao sa ženom na ručak a kako sam ja već bio na ručku te čuo njega i ženu kako razgovaraju na srpskom, upali smo u priču i on mi kaže da je šef u luci za utovar i istovar i da radi za neku Belgijsku firmu. E ja kažem - baš si mi dobro došao prika - a on mi kaže da dođem u ponedjeljak u luku do njega i da neberem brigu. Rekao mi je i za jednu splićanku što radi ovdje za jednu organizaciju koja radi vodovode i dao mi njen broj telefona. Ženska se zove Zorica. Poslije sam se naša sa njom na piću u Beach Hotelu. Bilo je interesantno viditi nekog iz Splita nakon dugo vrimena. Ona ovdje živi sa mužem koji je francuz i koji također radi za neku organizaciju. Inače u Kigomi su od prije par miseci a prije Kigome su radili po drugim državama itd.

U ponediljak mi je Ratko reka da dođem krajem sedmice da vidimo definitivno za ukrcaj pošto je Uskrs i praznici su pa treba na vrijeme intervenirati. Tako sam došao u četvrtak i Ratko mi je reka da brod ide sutra ili prekosutra da se još nezna, zavisi od nekih kontejnera hoće li se uspjeti ukrcati pa da se ja lipo ukrcam sutra ujutro za svaki slučaj a mogu također i slikavati ukrcaj. Baš dobro. Nakon što se ustanovilo koji brod ide ja odem da vidim koliko će me koštati prijevoz i tu onda nastane pusta filozofija.

Naime, dođem ja u ured kompanije i žena mi kaže da dam 100 dolara za prijevoz. Ja joj kažem - Šta pričaš, jesi li ti normalna?! Meni je Maersk, jedna ogromna svjetska kompanija, tražila 100 dolara za prebaciti motor iz Algecirasa (španjolska luka kraj Gibraltara) do Aleksandrije (Egipat) a to je relacija od možda 4000 kilometara preko cilog sredozemlja a ti meni za 170 kilometara lokve tražiš 100 dolara! Onda ona meni počela pričati i objašnjavati i ovo i ono a ja njoj da ću ja otići do mister Ratka jer da je ja dobro nerazumjem. I odem ja do Ratka i vratim se sa njim a onda joj je on rekao da sam ja njegov prijatelj i da se ne zajebaje i objasnio neke stvari i tako dalje pa se dotična gospođa konzultirala sa svojim šefom i onda mi saopćila, zamislite, da su se predomislili i da će me kompanija počastiti sa prijevozom i da ne moram ništa platiti ni za sebe ni za motor. E, to je radosna informacija kažem ja.

Kasnije pitam ja Ratka a šta im bi pa da su se "predomislili" i čak mi džabe dali prijevoz a on mi kaže da im je reka bi im brodovi mogli malo čekat na utovar itd a pošto je on vrhovni zapovjednik luke oni su svjesni da može svoje riječi bez problema sprovesti u djelo pa su se na brzinu dozvali pameti. Inače nije da ja nemam para za platiti prijevoz ali nisam htio iz principa platiti 100 dolara. Bio sam spreman platiti najviše 50 dolara i to za sebe i motor ali eto na kraju je ispalo džabalebe.

Dođem ja slijedeće jutro i kažu oni meni da brod ide oko podne. Ja lipo pričekam da utovare kontejnere, onda oni donesoše mrižu i onda ja motor parkiram na mrižu te ga lučka dizalica digne i stavi na krmu broda. Ja sam naravno kontrolirao utovar da mi nebi štogod sjebali. Zanimljivo je to kako se motor utovara na brod, bar meni. Ali miki, kad sam utovario motor nakon pola sata mi kažu da nema carinika pa da brod ide sutra oko podne. Ništa! Ja sve stvari utovarim na brod i vratim se u hotel da prenoćim još jednu čarobnu afričku noć. Istu večer me pozovu Ratko i Olga na večeru kod njih. Lipo smo jeli i ćakulali a onda na spavanje. Mogu reći da mi je baš dobro došlo što sam na Ratka naletio.

I tako sutradan ja sa brodom RUREMESHA podjem za Budjumburu i započme ti Odiseja po jezeru Tanganjika. Taman pred polazak neka dva lučka radnika su se počela svađati na brodu i da nije uletio strojar i ispalio ih došlo bi do tučnjave. Putovanje brodom mi je bio odličan doživljaj. Brod broji devet članova posade. Ja sam bio sa kapetanima na gornjem katu (imaju prvi i drugi kapetan tako oni to zovu) a sišao sam naravno i u prizemlje među raju da vidim šta raja radi. Sišao sam i u podrum da vidim strojarnicu. Brod može utovariti 14 kontejnera od 6 metara dužine. Po mojoj procijeni brod je dug oko 40 metara i trebalo mu je oko 10 sati do Budjumbure. Oko ponoći kad smo stigli brod se usidrio ispred luke do ujutro u 8 sati jer nije bilo nikoga da se brod prihvati a nije bilo ni policije ni carine.

Na palubi je bilo nekih madraca pa sam ja drpio jedan i uvalio ga u sobu od drugog kapetana i do njegovog kreveta sebi napravio ležaj. Kapetan se nije bunio jer smo ja i on postali prijatelji jer sam mu ja pokazao slike sa mog putovanja. Jedini problem je bio što je on drža nekakve vriće u kabini a na tim vrićama - milijardu žohara koji su poslije i po meni skitali dok sam spavao. Ali ja tvrdo spavam pa mi nije smetalo a u ovih skoro deset mjeseci sam više i otupio na razne kukce, baje i ostalu gamad. Ujutro kad sam se probudio nastala je žoharska bježanija.

Što se tiče hrane na brodu i nemaju baš neku spizu a i kuhar je izgleda u školi prepisivao domaći rad. Ja sam dao pet dolara prije polaska da uzmu više spize tako da i ja mogu jesti na brodu. Kuhar je skuhao standardna sranja: rižu, grah sa nekim umakom, nekakvo meso i omlet. Ima da ti srce izleti kad pojedeš njegove kulinarske specijalitete. Riža je prikuhana, fažol i neznam kako bi opisa. U biti sve je samo nije fažol. Što se tiče mesa tko zna od koje je životinje, a omlet je bio slan nebi da smo plovili preko mrtvog mora a ne jezera Tanganjika. Ja sam naravno jeo sa kapetanima na gornjem katu.

Ustvari kuhar samo i kuha za njih splačine a ostali dio posade sam sebi sprema splačine u prizemlju. I tako sam za Uskrs stigao nazad u Budjumburu. Motor ću u ponedjeljak otići uzeti u luku jer nedjeljom se ne radi pa nema dizaličara i ostale mafije. Sa dežurnim policajcem sam se dogovorio da ću ga podmitit sa deset dolara da mi da vizu na sedam dana a ne na tri kako to nalaže "rigorozni" zakon u Burundiju tako da ne moram ići u imigracijsku policiju a i ova solucija sa podmićivanjem je i jeftinija i praktičnija. Naravno policajac mi je rekao da se apsolutno prihvaća moj prijedlog i da je "zasjedanje završeno".

... čitamo se sutra! Živili!!!

Evo nakon prvog Božića dočekah ja i prvi Uskrs u Africi. Svima vama koji pratite ovu stranicu i koji ste na neki način uz mene već 294 dana, neka vam je Sretan i Blagoslovljen Uskrs!!!

Karte na pregled!

Danas sam utovario motor na brod ali ima bit da je njima nešto zapelo na carini pa će valjda sutra isploviti za Budjumburu. Ovdje se nikad ništa nemože s lakoćom planirati. Ratko mi je puno pomogao. Sredio mi je da se gratis prebacim u Budjumburu. Pošto je plan bio da se krene danas, on i njegova žena su mi otišli kupiti spize za put jer ja nisam mogao mrdati iz luke. Ja sam u luci regulirao utovar svoje Honde, čak su me i uslikali (bude li moguće, šaljem je internetom). Lako to, nego ni slučajno Ratko nije htio uzeti novac od mene. Ljudina je, svaka mu čast. Platio sam samo 13 dolara lučke takse. Kasnije ću opet otići kod njega ako, naravno, uspijem telefonirati jer su telefoni momentalno u šoku, a on nezna da je isplovljavanje za Budjumburu odgođeno. Gledam ove lučke radnike i divim im se. Rade cijeli dan k'o sivonje za dva dolara, mršavi su i mogu sebi priuštiti samo nekakvu rižu sa 'ko zna čime, za dvadeset centi. To neka žena skuva za njih pa im donese za ručak.

Za usporedbu, litra goriva je "milimetar" jeftinija od dolara. Inače, najjeftinije gorivo koje sam "tankao" do sada je ono u Egiptu. 6 litara = 1 dolar. A Josef (onaj austrijanac što sam ga spominjao) mi kaže da je u Egiptu basnoslovno skupo gorivo u odnosu na Iran. Kutija domaćih cigareta zanimljivog imena SPORTSMAN se ovdje prodaje za 0,80 dolara, litra vode je 0,50 dolara. Boca od pola litre vode u kafićima zna biti skuplja nego Coca Cola. Ovdje u Kigomi u lučkom restoranu Coca Cola košta 0,30 dolara dok je u hotelu gdje sam odsjeo prodaju za "preskupih" 0,50 dolara. Pivo, moje omiljeno piće, košta u hotelu 0,90 dolara. U nekim prčvarnicama se može naći za 0,70.

Što se tiče prehrane, tu sam na tankom ledu. Kad god imam priliku jedem meso. Uglavnom su u ponudi ražnjići i šniceli. Kvaliteta je -2 ali se ponekad nađe i dobre kvalitete. Špageti znaju biti ukusni, ali se teže nalaze. Juha isto. Najviše ima povrća samo je to i najrizičnije za "popušit" parazite jer je voda u Africi nečista. Domaći živalj se uopće ne zamara sa time. Njima je to svejedno. Ribe ima ali samo riječne i jezerske. Općenito, ugostiteljstvo im nije jača strana a i Josef kaže da su preskupi u odnosu na Aziju. Sve u svemu, mislim da bih u ovim krajevima mogao postati popularan i slavan kao vlasnik restorana npr. neobičnog imena "Kod Hadžije", ha! O tome svemu ćemo razglabati drugi put

Brate, napisao sam ti ogroman tekst o ovom izletu u Tanzaniju ali je to nemoguće sad poslati mailom iz tehničkih razloga. U svakom slučaju, moram do Budjumbure da izvadim novu vizu za Tanzaniju, a onda u ono selo u Tanzaniji gdje je rudnik zlata i gdje ima naših ljudi. Čini mi se da se selo zove Nyantakara. Tako nešto! Jezik ti otpadne dok izgovoriš nešto na svahiliju. I naravno, u međuvremenu ću skoknuti do Gitege da "uhvatim" legendarnu konobaricu. Mogao sam ja ne izlaziti iz Tanzanije nego ići na Kasulo i Kibondo ali, miki, ima oko 300 kilometara ljutog makadama koji je pretvoren u kaljuže jer je upravo počela sezona kiša, tako da sam odustao od takve avanture. A i još mi leđa nisu ozdravila skroz. Ovom rutom kojom ću ja ići izgleda da je većim dijelom kakav takav asfalt. Vidit ćemo!!!

Jučer sam u 13:30 dobio SMS poruku od Roberta da se odmah nadjemo na chatu jer su nastali problemi a telefoni ne rade. Kako sam ja u tom trenutku bio kod jednog prijatelja u firmi, momentalno sam čovjeku zauzeo kompjuter i spojio se na chat (mi uvijek koristimo chat na vip-u). Bez obzira na mjesto i vrijeme i koliko košta da košta, kad je u pitanju moj brat mora se djelovati odmah i sad. Tek nakon sat vremena se Robi javio. Napisao je da mu ne radi kompjuter na motoru i da je on pokušao ustanoviti problem ali bezuspješno te da momentalno nazovem Šagu (vlasnika trgovine u kojem je kupljen motor) da pomogne svojim stručnim mišljenjem a ja da prenosim preko chata to sve. Kako se Šago nije javljao na mobitel meni je mozak počeo raditi punom parom i ja ti napišem bratu baš ovako "skini kleme sa akumulatora i vrati ih za 15 sekunda. To ti je resetiranje po seljački!" Na to mi je on napisao "Misliš da bi to moglo upalit?" i onda ga je izbacilo sa chata. Čekao sam još sat vremena ali se nije pojavio. Otišao sam kući i cijeli dan proveo razmišljajući o svemu tome. I evo danas oko 15 sati je stigao mail od Roberta.

- Znaš da si bija u pravu. Ja skinija kleme kako si reka i vratija ih natrag i ono se kompjutor opametija. Danas se cili dan zajebajem po luci radi prijevoza trajektom do Budjumbure. Izgleda da bi čak sutra treba ići. Nadalje, bio sam u Ujijiu i posjetio memorijalni centrar Livingstone. A što se tiče škole, uza sve moje napore da doznam da li postoji koja škola i gdje koja se zove dr. Livingstone nisam uspio doznati. I to nakon što sam zaustavio i pitao dvadesetak ljudi. Pa ti ljudi su nevjerovatni! Znaš šta, da mi je bilo aktivirat atomsku bombu - spasija bi se! Možda je popodne odem opet potražiti. Zdraaavo!!! Poslat ću ti opširan mail za par dana a slike ćeš još morati pričekati. Kratko i jasno - nisam u Munchenu!!! Aj živio! Robi!

U ponedjeljak idem sa brodom preko jezera Tanganjika nazad u Budjumburu pa onda opet u Tanzaniju. Neću da idem ovom "cestom" jer put ne da je loš nego je "bože te sačuvaj" a ako slučajno padne kiša a kakve sam ja sriće pala bi 100 posto "najeba bi ka žuti". Problem je što jedva hodam. Leđa sam sjeba skroz naskroz od zadnjeg puta. Triba mi malo vrimena da se "rekuperam". Kad dođem u Burundi imam pravo biti tri dana pa ću se zaletiti u Gitegu naći onu konobaricu da je uslikam i intervjuiram i snimim neki mali video clip a i da usput ispunim želju čitateljima blog-a koji su se raspitivali u svezi, glede i unatoč konobarice. Nadam se da ću je naći na istoj adresi. Ne virujem da je emigrirala na Grenland.

Ima i ovdje dosta zanimljivosti. Ukratko, šef luke u Kigomi je srbin po imenu Ratko pa mi je to dobro došlo da me ne zajebaju oko utovara motora na brod. Trebam se naći sa jednom splićankom koja živi i djeluje ovdje za neku organizaciju a do koje sam došao preko tog srbina, šefa luke, svaćaš?! Kao što sam već pisao, sa filipinskim pilotima sam malo razgledao na aerodromu Hercules C-130 i slikao se na mjestu pilota itd. Ako me sutra malo popuste leđa idem u Ujiji da vidim Livingstona i Stanleya. Ima neka kuća, valjda kao spomen na njih. Javit ću od A do Ž šta sam vidio, čuo i zapazio.

Sreo sam jednog austrijanca, ovdje u hotelu. Došao je sa KTM-950 Advancer. On i žena putuju od Kaira do Cape Towna ali žena nije cijelo vrijeme sa njim nego se priključila putovanju u Keniji. Inače, tip ima 44 godine i ima već 20 godina kako obilazi Afriku. Skoro cijelu je obišao a KTM mu je poklonio motor. Ne boj se, neće mene takva srića!

Što se tiče samog grada, Kigoma je Monte Carlo (samo nema kockarnica) za Kigali (glavni grad Ruande). Imaju luku i željezničku stanicu dok u Ruandi još nisu ni čuli za vlak. Skoro svaki dan ima let za Dar es Salaam. I najglavnija stvar, imaju banku i bankomat dok u Kigaliju tek pokušavaju staviti bankomat. Samo, brate šta je komplicirano slikavat crnce pa to je mirakul. Jesi li poša slikavat oni se svi ukipe i bulje u tebe k'o tele u šarena vrata. Lako je ovom austrijancu. Njemu žena upadne u priču sa crncima a on se odšulja dvadesetak metara i onda neprimjetno "okida". A meni je problem što sam solo i sada, ako hoću biti na slici moram ili nekom dati aparat da me uslika a taj nikako da s'vati kako ili aparat na stativ pa onda milion ljudi ispred i iza objektiva. Ja sam zaključio da ti treba tri puta bolji objektiv za uslikat crnca nego kakvu pticu ili divlju životinju. Majke mi! Ne zajebajen se!

Brate stoj mi dobro. Za koji dan ti šaljem malo teksta a slijedeći tjedan i cd-ove sa svim slikama od Ruande, Konga, Burundija i ovo malo u Tanzaniji. Običnom poštom, naravno. Preko ovog afričkog interneta bi to trajalo vremenski više nego koliko je proteklo od nastanka zemaljske kugle do danas! Bog i pozdravi sve. Robi!

P.S.
Dok ovo pišem po tastaturi šeta jedna satnija mravi. Izgleda da stanuju tu ispod tipki!!!

Priko blata do slobode!

Jeba sam ježa. Naime, uputim se ja oko 8:30 sati iz Budjumbure za Kigomu u Tanzaniji. Ima oko 230 kilometara. Prvih 150 kilometara je asfalt koji je na nekim dionicama malo "rupičast" ali se može u svakom slučaju voziti. Međutim kad je završio asfalt nisam ni u snu sanjao kakav me makadam čeka a da bude sve kako treba potrudila se i kiša koja je padala dobrim djelom puta. Da ne kažem koliko sam puta onom tipu iz Johannesburga jeba mater što mi nije posla blatobran. Makadama je bilo oko 80 kilometara. Jedan dio je onako neloš, može se čak voziti na momente oko 60 na sat. Jedan dio je "kamenit" pa voziš prva-druga ali opet voziš, ali jedan dio je, rodijače, "profesionalno blato"! Tako dobro BLATO da sam čak ja kao "vrhunski i stogodišnji" vozač motora "svjetskih" kvaliteta uspio pasti i to jako "simpatično".

Daklem, naiđe mi jedno od mnogobrojnih "blata" i ja usporim maksimalno na nekih dva na sat i uletim u kaljužu do jaja, dubina pola metra. Nekako se iskobeljam iz te kaljuže i uletim u drugu pa se nekako iskobeljam pa uletim u treću pa se i iz te treće iskobeljam pa uletim u četvrtu kaljužu a onda mi prokliže prednja guma (ne mogu kočiti sa zadnjom kočnicom jer su mi noge stalno na tlu da držim motor jer je blatnjavo i klizavo do besvijesti) i ja lipo uletim u tu četvrtu kaljužu i odemo u tri pizde materine i ja i motor. Šta ću, čim sam u osmoj milisekundi "konstatirao" da sam izgubio ravnotežu bacio sam se s motora u blato, naravno, a motor se lipo izvalio i zamislite leži motor u kaljuži i još radi i to k'o lud pošto sam mu ja mahinalno nabija gaščinu do daske dok sam pada a ručka gasa se sporo vraća zbog "trauma" koje je doživila u ovih devet mjeseci sa mnom po Africi.

Ja se nekako ustanem i ugasim motor na sklopku. Bogu hvala, vozio sam samo dva na sat a i toliko je to pusto blato da je mekano a imam i roll bar na motoru pa ni meni ni njemu nije ništa. Ja nekako uz svu muku uspijem podignit motor iz kaljuže, zajašim na nj i opičim dalje. Slijedeće blato je takvo bilo da sam morao sići s motora i voziti ga na način da sam mu držao upaljen motor i u prvoj, lagano gas i kumplug u kombinaciji. I tako sam ti ja nekako prešao tu kaljužu. Veliki je zajeb kad naiđe nizbrdica a ima i kaljuže. E, tu ja odaberem gdje je "dublje" barem mi motor neće uteći a ionako sam već cijeli od blata. U čizmama mi "stolitar" vode. I tako vozim ja dalje, izjeban i umoran k'o pas, kiša ne prestaje. Pošto nemam blatobran sve mi leti u vizir pa ne vidim voziti. Onda dignem vizir pa sve leti meni u glavu ali nekako mo'š vidit.

Brale, a onda naletim na slijedeće, blago rečeno, blato i tu sranja u izobilju. Jeba te led, nekoliko kombija i jedan kamion upali u blato i ne mogu se izvući. Okolo raje iz susjednog sela koliko hoćeš jer treba se znati "dok jednom ne smrkne - drugom ne svane"! Raja zna kad je kiša (a sad je počela sezona kiša pa pada skoro svaki dan) da je tu blata k'o u priči i lijepo čekaju k'o će upasti a onda, miki, lipo plati da te guraju. Putnici u kombiju izlaze gurati ali pošto fali "snage" onda raja nastupa kao pojačanje pa njih 10-15 nekako uspiju gurniti kombi. I tako raja zaradi bakšiš i to je glavni posao većini kad je sezona kiša. Kad su mene ugledali ustrčali su se oko mene nebi da sam ja "Mujohasanselimbašićhadžić". Naravski, misle oni stigao "crni jahač" ima dolara - bit će para, miki!! Međutim iako su se oni ustrčali oko mene k'o maniti i ponudili da mi prenesu motor koji ima barem sa prtljagom 270 kilograma (doduše, nešto sam ga olakšao a i neke sam stvari ostavio u Kigaliju) uz naravno dolarsku "nagradu".

Ja sam bio toliko živčan da sam ih na hrvatskom posla u sto pizda materina i otišao naprijed viditi ima li koja shema za proći. I pronađem shemu! Popenjem se s motorom na kozju stazu i tom kozjom stazom sve zaobiđem i odem dalje. Nakon nekih dva kilometra OPET BLATO! Ja već onako umoran i slomiven nekako i to blato izguram i onda parkiram motor uz cestu, zaključam ga i kažem sebi - ako ima lopova u selu, eto im, neka kradu šta hoće sa motora. Prošetam se stotinjak metara u obližnje selo da vidim ima li slučajno kakav "shoping centar", (hoću reći mali dućančić ili štand gdje se uz Coca Colu, vodu i duvan prodaju još kojekakve "drkalice") da promjenim deset dolara, kupim vode i duvana. Čim sam parkirao motor skupila se sva djeca iz sela oko mene a i dosta starijih pa svi za mnom.

Naiđem ja na jedan "shoping centar" velicine 0.85 četvornih metara i tu mi čovik promjeni deset dolara i proda bocu vode a u drugom "shoping centru" kupim duvan pošto nema sve kod jednoga. Bit će da su podjelili tržište. Inače u selu je bilo desetak "shoping centara" a veličine su od 0.5 do 3 kvadratna metra. Neki se od njih bave i zanatima kao što su krpljenje biciklističkih guma, postolarstvo, itd. Nakon uspješno obavljene kupovine sjednem na jednu nazovimo klupu a ono i dalje svita oko mene koliko hoćeš. Čak ih se još više skupilo. Svi nešto komentiraju "mklele bklele" i smiju se, djeca pogotovo. Pitam jednog tipa koji nešto razumi engleski - pa što se smijete, što je to toliko čudno na meni?! A on meni - pa ne dolazi svaki dan u selo bijelac sa motorčinom! A dobro je, kažem, gledajte onda. Nakon što sam se "odmorio" sjednem na motor (Bogu hvala nitko mi ništa nije prčka oko stvari što znači da nema lopova u selu) i zaprašim dalje i nakon još desetak "blata" stignem oko 17 h u Kigomu.

Mislim da je bilo oko petnaestak "blata" od granice do Kigome a reći ću i to da je svako blato bilo dugo barem stotinjak metara, pa se ti misli, miki. Kad sam stigao u Kigomu toliko sam bio satrven da sam, čim sam se smjestio u Bech Hotel (soba sa kupatilom 10 $) onako šporak k'o prase otišao i sjeo u baštu kafića i naručio 'ladnu pivu. A i toliko sam bio umoran da ništa nisam mogao jesti iako ništa taj dan nisam ni jeo, Bolio me svaki mišić, leđa su mi otpadala i ima sam grčeve u livoj šaci od stiskanja kumpluga. Dok sam loka pivu dođu neki Filipinci koji rade za UN i ja onako upadnem u priču sa njima. Pitaju oni mene i pitam ja njih - 'DI 'KO ŠTA KAKO OTKUD itd. Pijemo i divanimo. Usput, mogu reći da su Filipinci pravi ljudi. Oko deset sati sam otišao pod tuš pa u krevet.

Zaboravio sam reći jednu činjenicu. Dok sam vozio za Kigomu iz Budjumbure desetak puta sam se znao onako bezveze zaustaviti i pitati ljude uz cestu koliko još ima do granice ili kad bi prošao granicu koliko još ima kilometara do Kigome. Zanimljivo, koga sam god pitao svak' bi rekao drukčije i falio drastično. Čak ni policajci ni vozači nemaju pojma o približnim udaljenostima između dva susjedna sela ili do prvog gradića u krugu od stotinjak kilometara što bi po meni oni trebali znati "po defaultu"! Ne možete zamisliti koliko svi skupa nemaju pojma! Na primjer što se tiče udaljenosti od granice do Kigome, jedan kaže 50, jedan 60, jedan 100 a jedan "biser" mi je rekao da ima čak 150 kilometara!

Jedino je pandur u selu prije granice sa Tanzanijom "pogodio" udaljenost i rekao 80 km i toliko je otprilike i bilo od tog sela do Kigome. Ja sam izmjerio po mom kilometar satu od Budjumbure do Kigome je oko 230 km. Od toga je asfalta u Burundiju oko 150 km do sela prije granice a ostalo je makadam. Inače jedan mi je "genije" na granici s Tanzanijom, kad sam mu rekao da idem u Kigomu, rekao da se za Kigomu ide preko Kasule i još se našao uvrijeđen kad sam mu ja počeo objašnjavati da je on idiot. Zamislite da iz Splita idete u Imotski preko Knina. Eto tako mi je nekako prošao jedan dan u ožujku ljeta gospodnjega 2005. Uspio sam "opaliti" i nekoliko slika iako sam bio umoran i bezvoljan za išta. Nažalost one "najluđe" slike ipak nisam napravio jer sam tada bio previše "zaokupljen" blatom.

P.S.
250 kilometara onog legendarnog makadama od Mojala do Marshabita je u biti gora ruta od ovih 80 kilometara od burundijsko-tanzanijske granice do Kigome ali je, miki, zato blato danas bilo duplo "jače" nego onda!

Pozdrav svima i BAJKERI SVIH ZEMALJA - UJEDINITE SE!!!

Hadžija se javio ultrakratko iz Kigome u Tanzaniji. Kaže da je ruta utrke Pariz - Dakar mačji kašalj za ovu od granice Burundija i Tanzanije do Kigome. Opširno će izvjestiti za dan-dva a sada kaže da se odmara jer je mrtav umoran, a s internetom ima 10000000000 problema pa je nemoguće poslati mail. Želi odmoran otići u posjet Ujijiu koji je tu u blizini Kigome gdje su se sastali dva najpoznatija istraživača afrike Livingstone i Stanley. Netko je na motorobi.blogu komentirao hoće li ići u Kamerun?! Tek će se čuti gdje će sve ići i gdje je sve bio! Naravno, po povratku u Hrvatsku čeka ga novi zadatak, pisanje i objavljivanje knjige o svemu ovome a do tada pratite online putopis Motorom po Africi i guštajte! I još nešto. Kad u globalu sagledate ovaj putopis imajte na umu jednu važnu činjenicu - ono što je u Europi jednostavno za učiniti i odraditi u Africi je turbo komplicirano! I to je to! Pozdrav od Hažije!!!

Burundi No.2

Sreo sam jednog talijana od pedesetak godina koji je prije tri godine išao sa indijskom Vespom iz Italije za Nepal sa svojom curom, svak' na svojoj Vespi. Nema šta, svaka čast! A i finac Jari razmišlja kad mu istekne ugovor u srpnju ove godine da kupi u Burundiju nekakav motor ili kakvo auto, terensko, pa se cestom vrati u Tampere u Finsku. Inače, Jari je također veliki bajker. Kod kuće u Finskoj ima tri motora. Jedan je Harley Davidson a drugi neka ruska makinja sa box cilindrima. Treći je neki najobičniji. Taj Jari je prva liga tip, ono, ljudina.

Odem ja u utorak u Gitegu na doručak. Gitega je drugi grad po veličini u Burundiju, iako meni više sliči na kakvo veće selo, i udaljena je od Budjumbure oko 100 km. Cesta je asfaltirana i manje više neloša. Ima par mjesta gdje se cesta odronila pa se mora malo ići zaobilaznim makadamom ali samo oko stotinjak metara. Na cesti biciklista koji se bave "špedicijom" koliko hoćeš. Prevoze "sve živo i mrtvo". Gajbe pića, banane, drvo, slamu ali ono što me je najviše fasciniralo jest to kad sam u nekoliko navrata vidio da biciklisti i svinje prevoze na biciklu. Prascu od sto kila svežu noge i usta i stave ga na biciklo i tako voze na pazar. Jadno prase cijelo vrijeme urla onako svezano na bicikli. Biće ne može dobro ni disati s obzirom da su mu konopom vezana usta. Ali koga briga za sve to. Uspio sam čak i slikati jednog "ristu biciklistu" sa prasetom na bicikli. Tražio mi je čak da mu platim fotografiranje ali ja sam opalio po gasu i utekao glavom bez obzira, ha, ha! K'o će svima plaćat, majke ti, fotografiranje. Plaćam samo onda kad ne mogu drukčije.

Oko 10 sati dođem ja u Gitegu a ono standardna priča, zna se. Milijun ljudi oko mene. Ja nekako uspijem opaliti par fotografija a zatim odem u jedan restoran doručkovati. Uđem u restoran, sjednem za stol i dođe konobar i ja naručim omlet sa šunkom, sirom, gljivama i sok od manga. Ode konobar i vrati se za nekih pet minuta i kaže mi da se sviđam konobarici i da bi ona htjela sa mnom malo popričati. Prevedeno na hrvatski, konobarica je izrazila želju da je ja "opalim" . Reko, pa je li ovo restoran ili kurvaluk?! Bježi u kuhinju i donesi mi spizu, jebala vas prčevina! Samo na jebačinu mislite! Možete li zamisliti dođete prvi put u neki restoran i ne poznajete apsolutno nikoga a konobarica vam najnormalnije poruči po konobaru da ima želju "da joj ga zavidate" iako vas nikad do tada nije ni čula ni vidila u životu. Da smo upali u neki razgovor, i ovo i ono, pa ajde nekako. Šta sve živ čovik neće doživit. Inače kad je konobar priopćio konobarici da sam odbio njenu ponudu ona je onda izašla par puta malo prošetati po bašti restorana ne bi li se ja "predomislio". I mogu reći da je konobarica izgledala odlično ali "glede i unatoč" ja sam ostao "pristojan dečko" i nisam prihvatio njenu "nemoralnu ponudu". Sad će neko reć - uh, da mene neka tako pita ne bi joj oprostija! A ja ću reć - je, je, ali sine, ovo je afrika, a u africi je rizik do jaja od AIDS-a i ostalih bolešćina!!! Triba bit oprezan 700%. Kad malo bolje pogledaš, nije ni čudo što se konobarica kao zaljubila u mene na prvi pogled. Pa di neće?! Ja frajerčina od 191 visine, 120 kila težine, duga kosa i to doša sa motorčinom kakav je u njih mislena imenica, na meni crna bajkerska jaketa, a novčanik "pun k'o brod"! Nije ni čudo što je odmah poludila. Nakon što sam doručkovao sjeo sam na moju Hondu i zaprašio nazad za Budjumburu.

Jeste li znali da vlada Burundija toliko vjeruje u odanost svoje vojske da ministre i visoke vladine dužnosnike čuva vojska Južnoafričke Republike koja je ovdje pod zastavom UN i posao joj je da vodi brigu o sigurnosti domaćih političara. Na vojsku Burundija se ne mogu nimalo osloniti s obzirom da se u njih nezna "ni k'o pije ni k'o plaća" a i nikad se nezna kad im može pasti na pamet kakva "zajebancija" u stilu državnog udara ili naprimjer atentat na predsjednika ili tko zna šta već!

Eto toliko, pozdrav domovini od Hadžije i samo još ovo: pošto 17-og nisu počeli pregovori sa EU neka vlada RH 18-og počme pregovore sa afričkim državama o npr. ŠUKER UNIJI (u africi je Šuker faca no.1)! Brale, Hrvatska bi bila velesila a meni ne bi trebale ni vize ni putovnica, ha, ha, ha!!!

Izvadio sam vizu za Tanzaniju ovdje u ambasadi ali su mi dali singl. Kažu da ne mogu dati double vizu pa ću možda preko Tanzanije do onog sela, zaboravija sam mu ime, čini mi se da se zove Nyantakara.

Burundi No.1

Ljudi, ja sam zaključio da je siromaštvo u Burundiju toliko ispralo ljudima možđane, moždane brazde i vijuge da su izgubili svaki smisao za krađu i mafarluke. Šta je na stvari?! Pošto mi je pernica "otančala" pošaljem ti ja e-mail mom dragom bratu da mi "itimice" pošalje Western Unionom 1000 dolara a moj dragi brat odmah tako i učini. I odem ja na banku. Dobar dan - dobar dan! Ispunim formular i čekam isplatu a "pripametna" službenica me pita da li želim da me isplati u dolarima ili u njihovim burundijskim francima. Kažem ja na tečnom dalmatinsko-francusko-engleskom svahili jeziku toj službenici - gospođo nisam na pazaru nego u banci pa valjda bi vi bar trebali misliti glavom šta pričate. Pa je pitam da li je ikad u svojoj bankarskoj karijeri vidjela budalu koja je uzela franke i to po bankarskom kursu koji je 20 % lošiji od crnog a ne dolare?! Pa, to nije za vjerovat kako su "prozirni" kad te idu zajebati. Upadnem ja u jedan dućančić i pitam gazdu - alo, miki, mijenjaš li dolare? Tip kaže - kako da ne!! Ja ga pitam koliko plaća za "handrid baks" (inače se crni kurs kreće između 1200 do 1250 burundijskih franaka za 1 dolar) a tip meni kaže da će mi platiti "velikodušno" po 1000! Ja liku kažem da mi se čini da je pijan i da nezna što priča jer sam jučer mjenjao po 1220 a on meni počeo slagati priču kako dolar pada, tra-la-la! Ma kako je moguće da je dolar u 24 sata devalvirao 20%, zar je George Bush emigrirao u Tadžikistan?! I on se onda kao zamisli pa kaže kao dobro za tebe 1200. E na to mu ja kažem da me je u srce dirnuo koliko je on dobro i pošteno stvorenje i da zbog toga neću u njega da promjenim nego odem na pazar i tamo promjenim kod švercera po 1220. E!

Nije to ništa! Dušan, naš čovik iz Zagreba koji ovdje radi za UN, već sam ga spominjao, mi priča kako ga je konobar iz Ubundu Residence (jedan fini restoran gdje često odemo na piće ili večeru) pitao može li mu zaposliti rođaka kao kuhara kod sebe jer je ovaj načuo da Dušan traži kuhara. I Dušan nakon par dana objavi konobaru da bi mu rođak mogao početi raditi slijedeće sedmice. Sutradan dođe Dušan opet u Ubundu Residence sa nekim prijateljima sa posla međutim kako nije imao franaka pošalje tog konobara da mu promjeni sto dolara a "pametni" konobar ode i vrati se i dade Dušanu pare po bankovnom kursu. Pita ga Dušan - šta je ovo? Pa zar ti misliš da sam ja "sisa veslo" a konobar njemu "mudro" ide objasniti kako je kurs na banci 1000. Kaže njemu Dušan - ili 1200 ili vraćaj 100 dolara ili ću te za jaja obisit! Konobar onda dade i preostalih 200 i tako ostane posran. Ali ono što je najzanimljivije, odmah malo kasnije pita on Dušana kad će mu rođo početi raditi? Zahvaljujući tvojoj pameti, "kad na vrbi zasvrbi"! Grebu, kukaju, žicaju, kume i mole a onda te idu zajebat! Pa stvarno je idiot. Zbog pokušaja da ukrade 20 dolara sjeba je rođaku posao od 100 dolara mjesečno. To je kao plaća u nas od 5000 kuna. Ja stvarno neznam kako ti svi "pametnjakovići" u Burundiju ne shvate da svaki bijelac koji dolazi u Burundi bez obzira iz kojeg razloga dolazi već se unaprijed dobro informira o svim mafarlucima, pošto se na crno mijenjaju dolari itd. Ima smješnih doživljaja kako vas idu zajebati koliko hoćeš ali opet na kraju ne može im se skroz zamjeriti s obzirom kako ljudi jadno žive. Puka sirotinja!

Mogu samo zamisliti da sam ja tako siromašan i da živim u tako siromašnij državi šta bi sve meni padalo na pamet. Moj Bože! Dalje, Head & Shoulders šampon je 14 dolara, L'oreal je oko 10 dolara, paste za zube su, kako koje, od 5 do 7 dolara itd. U trgovini namijenjenoj za ljude sa dubljim džepom, standardna priča. Inače, carina i PDV u Burundiju na uvozne proizvode kao npr. kozmetika, tehničke stvari i neke druge"luksuzne" proizvode je preko 100% pa se ti misli.

"Salon za masažu"

Prije par dana odem ja do Dušana da telefoniram u hrvatsku jer mi je on "sredio" da mukte zovem. Nakon telefonskog razgovora popijem piće sa Dušanom i kažem mu da moram otići u frizerski salon da mi operu kosu i rasčesljaju je. Dušan mi velikodušno preporuči jedan salon kraj "Face and Face" restorana gdje često idem na ručak. Ja naravno poslušam Dušana "naše gore list" i odem u taj frizerski salon ne sluteći što me čeka. Kad ono, "doživljaja"!!! Dohvati se mene frizer (muški) i vjerovali ili ne dva sata mi je prao kosu, česljao i sušio. Kad je rabota završila, kažem ja frizeru - sinko jedan od nas dvojice je lud! Ili ja što sam dozvolio da "tretman" traje dva sata ili ti što si dva sata trebao za oprat, počesljat i osušiti kosu. Ljudi, frizer je meni pramen po pramen češljao i sušio a u mene kose k'o u priči. S obzirom da sam se u frizera zadržao dva sata nisam stigao popiti piće sa Dušanom u Ubundu Residence. Sutradan kad sam se sreo sa Dušanom bilo mi je sve jasno što se tiče mog frizerskog tretmana. Dušan me je iz zajebancije poslao u taj salon jer je općepoznato da je frizer PEDER. A, spizdija me, svaka mu čast! Sad mi je jasno zašto je tretman trajao dva sata. Pa to je bila uvertira u možebitni SPOJ. Jeba on ćaću svoga u vri guzice!

Pozdrav od Hadžije iz sparne Afrike i držite se one stare: NE SAGINJI SE SINE - PO SAPUN!!!

Bolje bit' prvi u selu nego drugi u gradu!!!

To je moja životna parola! Brgulja baš i nije bila uspješna jer ih je došlo samo pola. Druga polovica koja je također bila pozvana jednostavno nije došla. Nisu bili čak ni u stanju da jave da neće doć. Jebiga, eto nam Europska Unija! Već smo počeli poprimati njihov mentalitet. Ljudi sve više počimaju živjet zatvoreno. Misli se samo na pare a naši lijepi, dobri i "vikovični" stari običaji svakog dana sve brže i brže izumiru, kako se mi sve brže i brže bližimo toj Europskoj uniji! E baš, jebiga!!!

Stigao paket!!!

Don Sebastijan mi je sinoć poslao značajan mail:

Dragi Edi,
dobio sam obavijest da je paket stigao na poštu. Sutra ću otići po njega. Nadam se da me neće odveć gnjaviti zbog carine. Ne znam kako ću ih uvjeriti u to da ništa nije za carinu. Eh, kad bi unutra bila barem jedna čokolada, ili vrećica bombona, sve bi prošlo glatko. No, vidjet ću sutra kako ce ispasti.

Srdačan pozdrav,
Don Sebastijan

A to znači da je paket putovao od Hrvatske do Ruande 16 dana! Točnije od Stobreča do Kigalija! A čokolada i bomboni?! E, sad znam za drugi put! I na kraju, poruka Juri sa Radio Dalmacije da pusti na željama: Veliki pozdrav svim prijateljima, cilom Stobreču i svima na Nečaju od Roberta Skejića iz najcrnjeg mista na kugli zemaljskoj CENTRALNE AFRIKE! Svakim danom sve sam bliži vretenastoj ribi!! Zavrti za ekipu onu od Olivera ĆA ĆE MI COPACABANA!!!

Tražio je pare, hoće da se ženi!

.. naslov je maila od Robi The Kida: Pošalji mi danas 1000 dolara. Obavezno! Nemoj nipošto zaboraviti! U subotu radimo "brgulju" u jednom grčkom restoranu, ja i nekoliko Hrvata koji ovdje rade za UN a bit će, ja bar mislim, i par ljudi iz bivše Juge, "jeba te led"! Grk će ispeć janjčića ako ga uspije nabaviti a ako ne onda neko drugo meso (npr. žirafa, slon, deva, krokodil... ha, ha)! U nedilju ću ti poslat "izvještaj s brgulje". Mislim da u utorak "prašim" za Kigomu i Ujiji, Tanzanija. UJIJI je mjesto kraj Kigome gdje su se sastali legende LIVINGSTONE i STANLEY!

Pozdrav domovini, blogerima i svim ljubiteljima mlade janjetine!

Evo ljudi malo štiva o Burundiju. Ja sam ovdje već devet dana i mogu reći da mi je i ovdje vrlo zanimljivo. Što se tiče ljudi to je manje više isti kupus kao i u Ruandi. Sastav stanovništva je sličan ali eto Bogu hvala ovdje nije iz tko 'ko zna kojih razloga bilo rata i genocida, s tim da ni u Burundiju baš ne vlada mir. Ima i dan danas paravojnih formacija koje se ne slažu sa režimom i nalaze se u gerili a isto tako ne fali ni naoružanih pljačkaških bandi. Čak je u Burundiju na snazi i policijski sat, od ponoći do šest ujutro. Isto tako su i međugradske ceste zatvorene noću, iz sigurnosnih razloga i nema prometa. Prije par noćiju su naoružani banditi upali u jednu kuću u Gitegi gdje živi neki tip bijelac koji radi za UN i "opelješili" ga "vrhunski"! Ipak , na obzoru je nova nada da će sve ići malo na bolje jer su taman prije par dana imali referendum o promjeni ustava odnosno da ustav bude "demokratski". Izgleda da je referendum prošao bez problema a navodno su i te paravojne formacije u Burundiju spremne za dogovor pa sad šta će biti od te cijele njihove "demokracije" treba vidit jer ovo je ipak Afrika i što bi svi stranci rekli "u africi danas uživaš u ljepoti i miru a sutra ujutro se probudiš a ono rat i ubijanje na sve strane"! Ali nadajmo se da će ipak "demokratizacija" Burundija proći bez incidenata jer se u zemlji nalaze "udružene snage ujedinjenih naroda" po hrvatski rečeno UNPROFOR (prisjetimo se situacije u hrvatskoj '91-'95).

Što se tiče mentaliteta i životnog standarda ljudi to je klasična priča kao i na mnogim drugim mjestima Afrike. 90% ljudi su teška sirotinja koja se bavi svim i svačim samo da preživi. Neki nadničare, neki prodaju salvete, "okolotrbušne pantalodržače", balunčiće i kojekakve gluposti kao "galantari" po gradu. Neki drže male štandove na kojima prodaju cigarete na komade, upaljače, bonbončiće, itd. Uglavnom, kao i svugdje po africi, sirotinja izmislja "toplu vodu" samo da preživi. Dakle, zaključak je, sirotinje ne fali nimalo a isto tako sam zaključio da moja "popularnost" nije ništa manja nego u Ruandi. Gdje god stanem sa motorom da nešto uslikam ili ispred neke gostionice da odmorim, odmah se počmu "jatiti" oko mene. Nekad samo pet-šest ljudi a nekad i preko pedeset ljudi. Najčešće oko dvadeset do trideset ljudi. E sad, ne može se to ljudima ni zamjeriti što se okupljaju s obzirom na njihov "standard" i život koji imaju i žive jer ja sam za većinu njih "svemirac". Normalno, ima i onih koji čak pitaju i para kad nešto hoću uslikati iako kad ih pitam zbog čega traže novaca kad njih ne slikavam, oni jadni ni sami ne znaju šta da mi odgovore nego opet pitaju love jer misle da će na tu "foru" uspjeti uprositi nešto. Ja im naravno nedam ni kinte jer jednostavno kad bi dao svakom 'ko me pita para, i obzirom koliko te ljudi pita, bankrotira bi da sam "težak" k'o BILL GATES. Plaćam samo onda ako mi je dotična osoba iz nekih razloga interesantna za uslikati.

S druge strane, postoji i onaj mali sloj bogatih ljudi koji žive odlično te super-marketa sa skupim uvoznim proizvodima. I to je standardno za većinu afričkih zemalja. Interesantno je spomenuti to da se u Buđumburi nalazi tvornica Amstel piva. Vjerojatno su je belgijanci otvorili ovdje zato što je Burundi nekad bio belgijska kolonija, možda zato da nešto dobroga učine za gospodarstvo svoje bivše kolonije, a "možda su u šumi". Nadalje, što se tiče Budjumbure, grad mi se puno više sviđa od Kigalija. Ustvari Kigali kad ga gledaš sa brda izgleda k'o Karepovac (splitsko odlagalište komunalnog otpada) sa par ljepših četvrti (peti, šesti, sedmi, he, he) i nekoliko novijih većih zgrada. Nije ni Budjumbura kao Monte Carlo ali mi je grad puno ljepši, relativno široke ulice, lijepe pješčane plaže. Grad se velikim dijelom proteže ravnicom. Neznam kako da još opišem ali konstatacija je: BUDJUMBURA mi je ljepša nego KIGALI. Kad ga obasja sunce dobiješ dojam kao da sliči na neki grad uz more a ne uz jezero Tanganjika.

Gustav

U odnosu na naše plavo jadransko more, jezero Tanganjika je rizično za kupanje jer ima krokodila. Strah i trepet jezera Tanganjika je krokodil po imenu GUSTAV kojeg sam spomenuo u prošlom tekstu. Evo što sam doznao nakon moje "male detektivske istrage". Po "mahali" se priča da je to najveći živući krokodil na svijetu, da ima oko 40 godina, da je dug oko deset metara i da je toliko "prefrigan" da mu još nitko nije "doša glave" a "harač" navodno kupi po cijelom jezeru Tanganjika. Od Burundija do Zambije. Tamani SVE ŽIVO I MRTVO pa čak i manje krokodile a da prosječno godišnje u jezeru nestane oko 50 ljudi tako što su se neoprezno išli "smočiti" pa su postali ručak za krokodile. Naravno, krokodil koji je daleko najviše puta sebi priuštio ručak sa ljudskim "delicijama" je opet nitko drugi nego glavom i bradom GUSTAV. Inače protiv GUSTAVA je podignuto više "haaških optužnica" za više "kaznenih dijela". Jedna od tih je ometanje i sprječavanje vojne vježbe i dovođenje u opasnost ljudi, sredstava i imovine sa smrtnim posljedicama uzrokovano općeopasnim radnjama njegovih čeljusti. Da pojasnim, vojska Južnoafričke Republike imala je vojnu vježbu - iskakanje iz helihoptera u vodu i ulazak u helihopter iz vode na jezeru Tanganjika međutim njih oko šest vojnika neposredno prije nego su skočili u vodu iz helihoptera nisu se ni u snu nadali da će im biti organizirana "dobrodošlica" u vodi a da će "organizator dobrodošlice" biti ni manje ni više nego "popularni" GUSTAV. I tako kad su se vojnici našli u vodi počeo je "gastro-sajam" sa vrhunskim specijalitetima "a la čovik" a njegov glavni degustator GUSTAV se tako razmahao sa svojim čeljustima da je nastao sveopći "degenek". Uspješnost "gastro-sajma" bila je na visokoj razini. Neki su vojnici, i ozlijeđeni i neozlijeđeni ipak uspjeli naći SPAS U ZADNJI ČAS uspjevši nekako ući u helikopter iz vode dok su oni drugi vojnici našli "spas" u probavnim organima "gospodina" GUSTAVA i tako se "spasili" za sva vremena. MOJ SPAS ZA MENE. Jadni vojnici, nisu ni u snu sanjali kad su pošli na vojnu vježbu da će se ta ista vojna vježba pretvoriti u "bal na vodi" u kojemu će LA COSTE GUSTAV biti glavni "dancer". U svakom slučaju nakon što je GUSTAV obavio svoju "građansku dužnost" odmaglio je tragom i bestraga u bespuća jezera Tanganjika i tako još jednom obranio naslov najvećeg svjetskog "gastronoma". E, toliko o GUSTAVU a sada dalje.

Fažol

Ono što je također interesantno jest i to da sam preko dvojice Finaca koji rade za UN, a koje sam sreo u jednoj gostionici, upoznao dvojicu Hrvata koji isto rade za UN ovdje u Budjumburi. Finci su organizirali "rendes" u "Ubundu Residence" jednom odličnom restoranu. Kad su moji zemljaci ispred restorana ugledali parkirani motor sa hrvatskim tablicama ostali su u čudu "do jaja". Odmah se razvezala priča o tome di, 'ko, šta, kako itd. Jedan je iz prijestolnice LIJEPE NAŠE i odaziva se na ime Dušan a drugi je iz Osijeka i ime mu je Goran. Rekli su mi da ima još nekih Hrvata a i drugih iz bivše Juge koji također rade za UN ovdje u Budjimburi pa će me upoznati i s njima. Inače, Dušan je bio i u Istočnom Timoru i mogu reći da je hadžija kao i ja. Pozvao me u subotu kod sebe na FAŽOL SA SUHIM MESOM (fažol = grah). Zamislite što je uspio spremiti u Burundiju. To je kao da ožedniš k'o pas usred pustinje a netko ti doda HLADNO PIVO! Brale!!! Taj legendarni fažol mi je nakon devet mjeseci "lega k'o likarija". Virujte mi, časna pionirska. I reka mi je da se mogu preseliti kod njega, da ima mjesta za mene da ne trošim na hotel ali kako sam ja po prirodi lijen a bit ću još oko sedam dana u Burundiju a hotel mi je jeftin nemam volje prebacivati stvari. Bože me prosti, koliko sam lijen doće mi jednog dana lijenost glave bojim se.

Eto toliko za sada. A ja odoh ovo sad poslat bratu (jer ovo sve pišem u svoj laptop), pa nešto "čalabrcnit" pa onda u UBUNDU RESIDENCE naći se sa Dušanom da popijemo koju pivu a možda dođe još netko od naših. Prije tri dana kad sam bio u Ubundu Residence oko 21h svi su išli ća a ja sam još ostao malo i zamislite upadnem u priču sa jednim čovikom i onako ćakulamo i ja mu kažem tko sam i šta sam i pitam ga šta on radi u Budjimburi a zamislite on je ni manje ni više nego ambasador SOCIJALISTIČKE ISLAMSKE DŽAMAHIRIJE LIBIJE u Burundiju. Mogu reći da se ponaša k'o veliki gospodin kako i dolikuje jednom ambasadoru. I počastio me više puta pićem, i mene i još dvojicu koji su u međuvremenu došli a koji rade u libiskoj ambasadi kod njega. "Ni pod razno" nije htio dozvoliti da ja platim koju "turu". Jebiga, što jes, jes! To je bonton, on je ambasador i njegova je kesa najveća!!!

Brojčanik na kilometar satu pokazuje 36.980 km ali treba nadodati i 2300 km koji nisu uračunati zbog pucanja sajle (vidi 09/06/2004) tako da bi stvarno stanje bilo oko 39 280 km. To znači da je Robert do sada na svojoj Hondi prevalio malo više od 20.000 km (klikni na sliku da vidiš stanje brojčanika u trenutku polaska). Priča Robi da je, između ostalog, nekidan bio na piću sa ambasadorom libijske džamahirije. Razmijenili su malo svoja stajališta glede svjetske politike i cijene nafte! Nego, nakon par pokušaja uspio mi je poslati poduži mail pa ću ga ja "raskomadat" na par dijelova. Mail počinje ovako:

Inernet je sjeban skroz na skroz. Ja sam platio sat vremena i nisam išao za tim da se bliži kraj i nakon točno 60 minuta sve se automatski prekinulo i izbrisalo. Jebiga, zaboravio sam da sam u africi a u africi je mnogo toga normalno što u europi nije i obrnuto. Pitam ženu što radi u internet kafeu: Pa jesi li ti normalna, glupačo jedna, pa zašto me ne upozoriš pet minuta prije da se bliži kraj?! Međutim, izgleda da se ona još nije u životu uspjela dogovoriti sa svojim mozgom a kamo li da odgovori na moje "komplicirano" pitanje. Dakle gdje sam ono bio stao?

Priča o Kongu (I. dio)

Dne 23/02/2005 stigao sam u Bukavu i odmah na granici Konga ludosti. Na silasku s mosta, koji je granica između Ruande i Konga, vojnici Konga me zaustaviše i počmu "žicati" lovu. Pošto sam se ja u ovih devet mjeseci već očeličio na takve situacije, kažem ja njima da mi nije ni na kraj pameti da im dam para. Međutim oni su i dalje uporni i ne posustaju. Jer oni su kao vojska i nemaju para i sad im ja moram "namirit" budžet. Plaću nisu dobili 'ko zna otkad. Drže oni mene tako u okruženju i ne popuštaju. Odbrusim ja njima da me "boli kurac" što plaću nisu dobili i da im ja sigurno neću rješavat njihove financijske probleme i da mi se miču sa puta da mogu proći gore do policije i carine da sredim papire. Oni se onda uzvrpoljili i počeli filozofirati na kvadrat kako ja to s njima razgovaram, a ja im lipo kažem OKANITE SE ĆORAVA POSLA, samo vi lipo filozofirajte! I ja ti opalim po gasu FFZZRRRRMMM i odem 30 metara dalje, razumiš ti mene, gdje je carina i policija da sredim papire a oni ostadoše ko telad buljiti za mnom. Nemojte misliti da sam ja neki SUPERMAN ili FANTOM nego sam ja samo "skonta" već odavno te njihove šeme i sisteme. Znam da ti šupci imaju respekta prema bijelcima i da im nije svejedno upucati bijelca, nego samo pitaju para pa ako te mogu uhvatiti na neku vojničku foru - OK, ako ne onda podviju rep. Sa domaćim crnačkim stanovništvom je totalno druga priča. Oni jadni moraju debelo platiti, šta ćeš, sudbina! Kad sam došao na policiju tu sam se malo zadržao jer je u njih isti sistem. Filozofiranje, mudrovanje i pametovanje! A nakon toga, komedija s carinom! Odem na carinu da mi udare pečat u karnet. Ne samo što oni neznaju što je karnet nego nemaju ni pečat na carini. Bože te sačuvaj u kakvu sam ovo divljinu došao. Pa pitam ja carinika šta ćemo sada a on pošto je izgubljen u prostoru i vremenu kaže NEZNAM! E onda ja njemu kažem ovako: Kad je tako, da nebi mi puno filozofirali, samo ti diko sjedi tu u svojoj "kancelariji" a ja idem u Bukavu!

Taman u to dođe i fra Drago i mi odošmo za Bukavu. Prvo na piće i večeru a onda u Nyatende, selo udaljeno 10 km od Bukavua, u samostan u kojem živi fra Drago. Makadam je toliko užasan da treba barem pola sata da se dođe. Sutradan smo išli za Burinje odvesti jednog fratra. Moj Isuse, 70 km super očajnog makadama. Trebalo nam je 4 sata do tamo i 4 za povratak naravno. Dok smo išli i vraćali se vidili smo nekoliko različitih paravojnih formacija i svaka od njih kontrolira svoj dio teritorija a financiraju se tako da stave rampu na cestu pa onaj koji prolazi sa autom mora platiti PROLAZNINU! Normalno fra Drago je autoritet u tom cijelom kraju a i bijelac je pa za njega to ne važi odnosno ako im slučajno i padne na pamet da pitaju para kad im on odbrusi na njihovom jeziku ostanu skamenjeni. Vidio sam i paravojnu vojsku KRATKIH koji jadni više ne znaju gdje hodaju. Imaju jedan dio što kontroliraju i pitanje je vremena kad će "prnit u čabar" s obzirom da u Ruandu ne smiju ni pomisliti ići a i ovima ovde su pomalo dosadili. Jadni ljudi. Od naoružanja što sam vidio kod njih imaju kalašnjikov, mitraljez, i ručni bacač. Padalo mi je napamet da im platim da se slikam sa njima ali sam malo promislio i sjetio se one legendarne poslovice "ne idi grlom u jagode". Svejedno, slika bi bila ludilo.

Jedan dan sam otišao do naših časnih sestara na ručak u Bukavu. Sve skupa ima ih 6 ali ja sam vidio samo 3 jer nisu sve na istom mjestu. Neke su u nekom selu par kilometara od Bukavua. Nadalje, večer prije nego sam išao u časnih fra Drago me izvjestio da je došlo do okršaja između snaga UN-a i jedne od vojnih formacija sjeverno od Gome (na području Kivua ima boga pitaj koliko različitih vojski zbog toga što vojska Konga nije jedinstvena nego svaka četa vodi svoju neku politiku). Naime, sačekali su unproforce u zasjedi i ubili 9 pripadnika bangladeškog bataljona. Ali nije svako zlo za zlo!!! Ubijenim unproforcima su napravili lijepi ceremonijalni ispraćaj na aerodromu! Naravno, kad je došlo do okršaja odmah su se uzletali helikopteri UN-a ali od toga na kraju ništa. Ma 'ko može pohvatati te bandite po onim brdima. Evo još malo pizdarija. Prije nekog vremena odluči zapadni svijet pokušati pomiriti i ujediniti sve te vojne formacije u Kongu u jednu vojsku a Belgija im reče da pošalju 200 vojnika u vojnu školu u Belgiju na školovanje. Kad je tih 200 "pitomaca" došlo u Belgiju nakon kratkog vremena pola od njih je "uhvatilo maglu" i otišlo Boga pitaj gdje po Europi. E jebiga, Belgijanci nisu predvidili to da je afrikancima najveći san u životu dokopati se Europe. Jebe se njemu za Kongo kad se dokopa Europe. Sad lipo skita po Europi i radi "na crno" a pošto u Europi ima crnaca ko u priči 'ko će ga uhvatiti, pogotovo po mraku, je li?!

U vrijeme kad sam išao kod časnih sestara na ručak Bukavu je bio prepun unproforaca koji su stajali na svakom kantunu u stanju pripravnosti i sa puškama na gotovs a određene punktove su kontrolirali i sa oklopnim kolima jer je postojala možda vjerovatnost (nakon onog okršaja i devetorice poginulih) da se netko od djece u gradu možda ne "itne" kamenčićem u njih pa su stoga bili u paničnoj pripravnosti. Jer ako nije tako onda što ne love po brdu bandite što su pobili unproforce a ne, razumiš ti mene, pokazuju silu u gradu gdje su djeca, normalni ljudi, a prije svega sama sirotinja. Ali kao što se kaže najlakše je pivcu kukurikati u kokošinjcu, itd.

Što se tiče ljudi u Kongu odnosno u Bukavu, pa ljudi su u biti skroz u redu s obzirom da žive u vrhunskoj bijedi. Jedan je čovjek nekidan došao u doktora da ga boli i među ostalim rekao da sedam dana nije ništa jeo jer nema za hranu. Bože sačuvaj! Pa i te paravojne vojske, to je sve izgladnilo i napola golo i boso. Normalno je da im fali i kliker u glavi, tako da je zadivljujuće koliko su bijedni a ipak manje-više bijelcima ne rade probleme. Ali sve je to duga priča u kojoj ima kupusa i komedije koliko hoćeš. Jednostavno, Kongo je živi dernek di se nezna 'ko pije a 'ko plaća ali se zna da "raja" redovito "puši"!!!

Sinoć mi je neki čovik priča da u jezeru Tanganjika hara neka neman po imenu GUSTAV koji je strah i trepet jezera Tanganjika. Ali ja ću provesti privatnu istragu o tome, he, he. Ispitat ćemo još ljudi pa ako bude tu štogod zanimljivo i to ćemo zapisati u bilježnicu. A 'ko zna?! Možda mi taj čovik priča pizdarije. Inače, Gustav je, po njegovoj priči, najveći živući krokodil na svijetu. Dug je 10 metara, tamani sve čega se dohvati i hara po cijelom jezeru Tanganjika i da je po njegovim procjenama (ili čijim već) trenutno otišao do Zambije po "harač".

POZDRAV DOMOVINI od R.A. Skejića!!!

P.S.
Sreo sam jučer dva Hrvata i jednu Makedonku što rade za
UN u Burundiju. Ostali su "paf" kad su ugledali mene na motoru sa splitskim tablicama u centru Afrike. Naravski, na večer smo ćakulali i pili u UBUMVE RESIDENCE. Za koji dan šaljem detaljniji mail o Buđumburi, o ljudima i o mom druženju sa našima u Buđumburi!