Sati je 14:05 i upravo sam primio kratki mail od Roberta.

Evo danas oko podne stigao sam u Buđumburu, glavni grad Burundija. Trebalo mi je oko 2 sata da se smjestim. Našao sam hotel (soba sa kupatilom i parking) 10 dolara, nije loše. Popodne ću malo napisati o proteklih nekoliko dana pa ću ti to sutra poslati. U slijedećih misec dana mi je u planu obići Burundi, "skoknuti" do Kigome i Ujijia u zapadnoj Tanzaniji te posjetiti naše hrvate u jednom selu oko 100 km od granice Burundija prema Tanzaniji. Tako bi bila završena jedna etapa u kojoj sam posjetio naše ljude i taj dio Afrike. Opširnije za dan dva!!!

Jučer je stigao ovaj mail od Robija:

Internet je u Kongu u debelom kurcu pa moram biti kratak STOP Kad dođem u Burundi za par dana napisat ću ti mail STOP Ja sam ovih par dana proveo u Bukavu kod fra Drage Gverića (koji je iz Vrlike) STOP Danas sam bio na ručku kod časne sestre Romane (koja je iz Bračevića, rodno mjesto naše mame!!!) STOP Sinoć su se popuškarali sa Unproforcima negdje sjeverno od Gome, ne znam točno gdje (od Gome do Bukavu ima oko 150 km) neka od vojnih formacija (kojih ovde ima više) STOP Ubili su devet Unproforaca STOP Danas je Bukavu pun Unproforaca koji su po gradu razmješteni u stanju pripravnosti i s oružjem na gotovs (a nekidan smo plesali, vidi sliku) STOP Ja sam nikad bolje i za dan-dva idem preko Ruande za Burundi jer ako idem preko Ruande makadam je i ima dosta blokada na kojima su, Boga pitaj čije vojske pa mi se neda sa njima zajebavati STOP Bog, Robi.

Jučer sam poslao mom bratu Robertu paket u Ruandu, naravno, na adresu don Sebastijana Markovića. U malom poštanskom uredu u Stobreču bilo je "živo" jer nikada do sada nisu zaprimili pošiljku koja ide za Afriku a kamoli za Ruandu. E pa zato je Robijeva i moja mama Kata dala "časnu pionirsku" da će, kad se dobije informacija da je paket sretno stigao na odredište, ekipu u pošti počastit fritulama. A i ja ću se "mašit" za koju. U paketu "putuju" između ostalog, hrvatski dres, motorobi T-shirts, compact flash kartica od 2GB, filteri ulja, goriva i zraka za Hondu, 50 dvd-a (da se ekipa u Ruandi može opustit uz domaće filmove) među kojima valja istaknuti Robijeva tri najdraža filma svih vremena Balkanski špijun, Maratonci trče počasni krug i Ko to tamo peva, te mali molitvenik i još neke sitnice.

Nadalje, po svoj prilici motorobi.com a samim time i glavni junak ove priče će dobiti medijskog pokrovitelja. Riječ je o jednoj od najomiljenijih i najposjećenijih internet stranica u hrvata (ime ćemo objaviti čim se dogovorimo)!

S druge strane, "samostalni mjesni konzorcij" motorobi.com na čelu sa "predsjednikom, direktorom i menadžerom" Hadžijom želi donirati trojici naših svećenika u Ruandi tri pretvarača. To je uređaj koji napon iz akumulatora pretvara u standardni napon kao iz mreže (220V). U pregovorima sam s jednom renomiranom splitskom tvrtkom, koja se između ostalog bavi i proizvodnjom pretvarača, da ponudi dobru cijenu. Trenutno se razvija najnoviji prototip a svjetlo dana bi trebao ugledati za 2-3 tjedna. Koja tvrtka i koji pretvarač? I to ću objavit kad se i ako dogovorimo!

U pripremi je redizajn ove stranice tako da bude još zanimljivija i atraktivnija, zbog svih vas koji preko ove stranice pratite najodvažnijeg hrvatskog bajkera Roberta Andriju Skejića zvanog Hadžija u nezaboravnoj i jedinstvenoj pustolovini Motorom po Africi. A i zbog mnoštva mailova koje smo zaprimili i u kojima piše "stranica je suuuper, stavite još, još, još više stvari sa putovanja..."!!! Na stranici ćete moći čitati i "rječnik naših riječi" koji će objašnjavati pojedine riječi i fraze kao ovo s početka teksta "mašit" što između ostalog znači "uzeti manju količinu nečega"!!!

Mogli ste primjetiti da ne sličimo na niti jednu drugu stranicu. Mi vrtimo neki naš film. Želja nam je imati 100% vlastitih sadržaja na stranici. Ustvari i nemam pojma koga i šta bih mogao kopirati. U planu su i T-shirts za fanove i bajkere, i svašta još. Da skratim, moj brat i ja imamo milion planova i ideja samo nam još nedostaje 365.000 eura, 52 dolara i 24 kune, he he!!! Budite pozdravljeni - adio van ga se!!!

E, u 9:29 po hrvatskom vremenu Hadžija se javio SMS porukom: "Pozdrav iz Konga, Robi", a u 10:15 je poslao mail.

Pozdrav iz Gome. Ja sam jutros otišao na jednodnevni izlet u Gomu i večeras se vraćam nazad u Gisenyi tako da se sutra ujutro ne moram zajebavati sa carinom. U četvrtak, 17-og ujutro u 10 sati krenuo sam iz Kigalija i stigao u Kivum blizu Gitarame kod fra Ivice Perića. U subotu sam nastavio prema Gisenyi gdje sam i sretno stigao. Tu sam se našao sa dva poznanika, Donatom i Simonom, dvojicom talijana i sa njima skitao po Gisenyi. Gisenyi je u biti mali gradić na sjeverozapadu Ruande na obali jezera Kivu. Ima lijepe plaže a bogami može se naći i skupih hotela.

Ja sam se naravno smjestio u jedan jeftiniji. Jučer sam imao zanimljiv doživljaj. Odem ja na plažu da popijem piće i pričekam prijatelje talijane kad ono na plaži preko sto indijaca, pripadnika UN-a. Kad su me ugledali na motoru odmah su došli pitati tko sam, kako sam došao itd. Kad sam im "ukratko objasnio sve živo i mrtvo" to ih je toliko fasciniralo da sam se iduća dva sata sa njima slikavao čak sam i plesao sa njima jer su oni imali sa sobom svoje instrumente pa su svirali i plesali pa sam onda i ja sa njima plesao To je bio potres a ne ples, he he. Ne mogu vjerovati kako su ti indijci dobri ljudi! čak mi je njihov zapovjednik rekao da ako dođem u Gomu gdje su oni inače stacionirani da mu se javim da mi malo pokaže grad i dao mi svoj broj telefona. Ma ludilo, 100% ludnica. Dragi moji prijatelji, pozdravlja vas Robert Andrija Skejić!!!

Jučer popodne sam od Robija primio 3 SMS poruke u kojima piše:

"zamisli, kakvog sam guzicara sreo u gisenyi. tip je bajker iz belgije i vec 5 godina se voza po juznom i istocnom dijelu afrike i sve mu to financiraju neke belgijske novine za koje pise i salje slike, zatim yamaha (jer vozi jamahu), zatim firma ciju kacigu nosi i jos neke firme a yamaha mu je rekla dati novi model Yamahe gratis ako hoce, jeba mater koji guzicar. Javio bi ti se mailom ali je internet pokvaren"

Tko zna brate, možda dočekamo dan kad će u Hrvatskoj biti najveći standard u Europi. Zamislite ljudi da je, u odnosu na kako sada stvari stoje u zapadnoj Europi, prosječna plaća u Hrvatskoj 32.000 kuna, da nema siromašnih i beskućnika, da nema divlje stambene izgradnje i da Hajduk osvoji Ligu Prvaka!!!

Košava košava košava, ovdje bonaca bonaca bonaca!!!

Kud svi turci tu i mali Mujo. Ja sam se u ponedjeljak uputio ali ne u Kongo nego u doktora u katoličkoj misiji. Naime o čemu se radi. U nedjelju sam dobio fibru, grčeve u stomaku i dobar proljev pa sam morao u doktora u ponedjeljak. Doktor mi je izmjerio fibru i uputio me u laboratorij gdje sam dao stolicu i krv na analizu. Kad su nalazi bili gotovi doktor mi je rekao da imam parazite u stomaku i malariju. Nakon što me obradovao sa “radosnim” vijestima napisao mi je recept za lijekove i ja sam otišao u ljekarnu po njih. Za malariju su ljekovi 30 kuna i dobije se osam tableta s tim da se prvi dan popiju dvije a onda svaki ostali dan po jednu ujutro i ta terapija traje sedam dana.

Za parazite lijekovi koštaju 80 kuna a dobije se 40 tableta i piju se po dvije tablete svakih dvanaest sati i ta terapija traje deset dana. Usluge liječnika sam platio 31,5 kuna tako da me kompletan tretman izašao 141,5 kuna ili oko 25 dolara. Isto tako shvatio sam zašto se i dan danas u africi najviše umire od malarije. 90% ljudi radi za 250 do 300 kuna mjesečno a ja sam pregled kod doktora i lijekove platio 141,5 kuna, znači oko pola prosječne mjesečne plaće. Stvar je vrlo jasna. 90% ljudi je siromašno i siromašno se hrani pa zbog toga imaju i loš imunitet. Lijekovi su za njihov standard preskupi pa ih velika većina ljudi ne može priuštiti. Prometna povezanost sela i gradova je nikakva, bolje reći očajna. A i njihov čudnovati mentalitet igra također određenu ulogu. Većina ljudi kad dobije malariju stoji kod kuće i leži u krevetu pa ako ozdravi dobro ozdravi a ako skikne dobro skikne!

E sada jos nešto. Afrički doktori ako išta znaju o medicini onda znaju prepoznati i liječiti malariju. Afrički doktori su "prave face” za malariju te im evropski doktori po tom pitanju nisu ni do koljena. To sam čuo od dosta bijelaca koji su bili u africi ili i dan danas rade u africi a i na vlastitoj sam koži to osjetio. Naime kad sam došao kod doktora i objasnio mu kakve zdravstvene probleme imam i kad su mi nalazi iz labaratorija bili gotovi doktor mi je rekao da je test za parazite pozitivan što znači da imam parazite a da je test za malariju negativan što bi po testu trebalo značiti da ja nemam malariju.

E, ali mi je doktor rekao da se ja ništa “ne brinem i ne sekiram” da ja imam malariju i prepisao mi onda lijekove za malariju i parazite. Rekao mi je da nije rijetkost da se dobije negativan test za malariju a da osoba ustvari ima malariju. Zamislite koji je taj doktor “maher” za malariju i koji ima “filing” za malariju kad mi je unatoč tome što sam iz labaratorija dobio negativan test za malariju on ipak konstatirao i zaključio da imam malariju. A vjerujte mi samo bi retardirano glupa i psihički rastrojena osoba posumljala u njegovu diagnostičku procjenu kad je upitanju malarija.

Još jedna informacija za sve koji čitaju i prate moju stranicu! Ako ikad pođete u afriku nemojte ni u kojem slučaju koristiti lijekove za zaštitu od malarije koje naši i evropski doktori preporučuju. Ti lijekovi su jako štetni za neke unutrašnje organe i više vam se isplati riskirati i ići u afriku bez ikakve zaštite od malarije jer vam je jeftinije liječenje (maksimalno 50 dolara) nego što košta zaštita od malarije a i zdravije je dobiti malariju pa je ljječiti sedam dana nego piti lijekove za zaštitu od malarije pa imati sto drugih problema. Eto toliko za sada, stojte dobro i pozdrav domovini a ja čim počmem srati utvrdo idem u Kongo. Mslim da bi to moglo bit za dva do tri dana. Još jednom, pozdrav od Roberta Andrije Skejića u svijetu poznatog kao Hadžija!!!

Malo najnovijih vijesti od našeg neustrašivog dopisnika iz Ruande.

Ja i dalje živim na "visokoj nozi" Bogu hvala i svaku večer sam vanka. Ujutro spavam do deset ili jedanaest sati a onda idem na doručak u La Galete ili kako mi to ovdje kažemo "u švabe" jer je gazda nijemac. Nakon doručka odem do don Sebastijana ili odem u šetnju gradom i okolicom ili se vratim nazad kući gledati dvd ili odem švrljati po internetu ili pak završim u kafani sa ekipom. Danas krećem na jednomjesečni izlet u Kongo, Burundi i zapadnu Tanzaniju. Trebao sam ići prije sedam dana ali sam čekao da mi pošalju prednji blatobran za Hondu iz Johanesburga. Kako blatobran još uvijek nije stigao nema odgađanja. Polazak je DANAS i točka! Prije nego odem u Gomu otići ću u Gitaramu u fra Ivice Perića par dana da se relaksiram a onda dva dana u Gisenyi. Tamo imam jednog prijatelja pa ćemo najvjerojatnije po kafanama. Nakon Gisenyi idem u Gomu itd.

Neki mi se đava čuje na 3000 okretaja na motoru pa sam išao ustanoviti šta je problem. I naravno, doktor magistar docent inžinjer i pjesnik Robert Andrija Skejić je ustanovio šta je problem. Aluminijski štitnjak od motora vibrira o šasiju ili tako nešto tako sam ja zaključio. Uglavnom nije ništa ali kad sam vraćao štitnjak nazad, pošto sam ja SIVONJA, jednu sam vidu privida pa je odnio đava navoj ali Bogu hvala opet sam se snašao. Naime, moj prijatelj Oronzo koji radi u Ruandi za neku belgijsku firmu nešto oko mehanike ili građevine, nisam ga ni ja dobro razumio, mi je napravio novu vidu koja je duža pa sam je zavida i sa druge strane još zavida maticu. Sad je zavidano u svih šesnaest. E tako se to radi.

A vezano za pitanje kako je u ovom dijelu Konga gdje ja planiram ići mogu reći da sam čuo dosta priča da ima paravojnih bandi da je opasno itd. Ali opet jedan crnac mi govori da je u Kongu skroz bezopasno i OK. E pa sada kome vjerovati? Bijelcima ili crncima? U svakom slučaju ja idem u Gomu i Bukavu pa ću vidjeti kakva je situacija.

Evo brate šaljem ti i malo slika mene Cica i Oronza u Papirusu (Cicov restoran), zatim par slika po Kigaliju što sam slikao i po danu ispred Cicovog restorana. Pokušat ću ja još napraviti slika po Kigaliju i Ruandi ali znaj da je slikavati po Ruandi malo komplicirano i zajebano. Bar mi se tako čini jer ovo nije turistička država i nemaju veze sa turizmom. Naime, dvogodišnja djeca u vrtiću u Hrvatskoj su bolje organizirana nego Ruanđani. E, kako? Pa ovako! Dođeš u kafić ili restoran.

Tamo gdje bi u nas radilo četvero do petero ljudi u Ruandi na takvom mjestu radi minimalno petnaest ljudi koji su izgubljeni u prostoru i vremenu. Npr. sjediš za šankom, naručiš coca-colu i nekad čekaš deset, petnaest minuta. Pa npr. ideš ća pa zatražiš račun. E njega čekaš i po dvadeset minuta! Nekad čak i pola sata! U Ruandi, u kafićima i restoranima, konobari su organizirani tako da jedan prima narudžbe, jedan piše samo račune a ostali lete k'o muhe bez glave tako da bez obzira što ih ima previše, spori su i zaboravni u svih šesnaest.

Tu inteligentnu organizaciju posla obično smisli gazda za kojeg je moj pas KREŠO (stavi koju Krešinu sliku na stranicu) psihički i mentalno 200 godina ispred njega. Inače nije samo u ugostiteljstvu tako. Tako je sve živo izgleda organizirano u Ruandi gdje su gazde ruanđani. Ako je bijelac vlasnik ugostiteljskog objekta onda je organizacija kvalitetnija ali opet ne tako dobra kao u Europi jer ni bijeli gazda bez obzira koliko god bio inteligentan ne može lako prekaliti i promjeniti ruandski mentalitet do kraja nego samo 20 do 30 posto jer se ruanđani grčevito trude da budu i ostanu onoliko "pametni i inteligentni" koliko su bili kad su sišli sa stabla.

Nekidan sam malo skitao po gradu i imao sam priliku vidjeti kako njihova policija djeluje. Prolazim ti ja jednom ulicom kad policija "utovara" švercere. To su u biti tinejdžeri koji švercaju suvenire, satove, razglednice ili tako nešto da mogu preživiti. Da ne umru od gladi, majke ti! U pickup-ovima, normalno dok ih utovaraju, usput ih i udaraju odnosno "miluju" pendrecima i batinama. Po mom mišljenju policija ih udara i tuče bez razloga jer su oni već uhvaćeni i "utovareni" u pickup-ove ali policija izgleda žarko želi pokazati da su oni zakon. To je bila najobičnija policija u crvenom. Inače ima više vrsta policije. Što se tiče hrane, kruh se vrlo rijetko jede. U restoranima se poslužuje samo na zahtjev ako ga uopće ima.

Ražnjići i kokos su vrlo česta hrana u gostionicama ali ima i druge spize i to mogu reći vrlo zanimljive. Imaju dosta povrća a pizze im znaju biti dosta dobre. Ono što mi se ne svidja, to je da vrlo često znaju stavljati majonezu koja je inače užasne kvalitete ali zato imaju dobrih žestokih začina pa tko voli nek' izvoli. Samo za ugasiti "požar" od žestoke spize treba biti malo na mukama jer dok dozoveš konobara i dok ti on donese piće... eh! Eto to bi bilo ukratko to. Ima toga na tone o čemu bi mogao pisati ali nemam vremena sad. To pišem u dnevnik i biti će napisano u knjizi koju ću izdati. Izvidi brate di, šta, kako, koliko, za izdati knjigu od recimo 1000 stranica u boji delux sa multimedijalnim cd-om na par jezika itd. Kad se vratim iz Afrike to će biti MOJ PROJEKT STOLJEĆA!

I još nešto. Pošalji mail Johanu i Charmaine. Pozdravi ih puno i pošalji par slika pogotovo onu di smo ja i don Sebastijan, don Danko i don Ivica i pošalji im koju sliku iz Kigalija na kojoj smo ja i motor naravno. Eto čujemo se za 10-15 dana, nadam se jer neznam kakva je situacija s internetom tamo gdje idem. Pošto je danas VALENTINOVO potražit ću afričku princezu da joj dam kitu cvijeća, he he! Stojte svi dobro i POZDRAV DOMOVINI!!!.

Evo par riječi o proteklih nekoliko dana u Ruandi. Preselio sam se u kuću gdje žive Cico i Rikardo. Oni su mi predložili da dođem kod njih stanovati jer imaju slobodnu sobu u kući. Kuća je odlična ,ima veliku okućnicu, garažu za motor, dnevni boravak i sve ostale stvari što kuća treba da ima. Također imamo i noćnog čuvara i čistačicu koja nam pere i čisti. Rekli su mi da dam 100 dolara mjesečno za stan i neku siću za čuvara i čistačicu što je troduplo jeftinije nego onaj hotel gdje sam bio. Mislim da mi je ovo odlična kombinacija pogotovo što se kuća nalazi u Kimihururi odnosno u kvartu gdje je don Sebastijan i Cicov restoran. Što se tiče mog života u Ruandi ja živim k'o pravi HADŽIJA.

Odem ja do La Galete, pa do New Cactusa, itd. Sinoć smo ja i Milan otišli na piće u tenis klub a zatim u indijski restoran na večeru. Petak večer smo proveli zajedno u jednom disku u centru grada gdje se održavao nekakav party i svirao jedan popularni lokalni band sastavljen od domaćih ljudi i bijelaca koji tu zive. Bilo je "ludilo"! Kasnije smo otišli i do Republike. Naravno, Cicov restoran Papirus mi je skoro svakodnevnica. Tu skoro svaki dan svratim, dođe mi nekako k'o kafić Kan u Stobreču gdje živim, gdje stalno "visim" itd. Šta da kažem, živim na razini života kako dolikuje jednom Hadžiji. Ustvari, mogao bi ja da živim dosta štedljivo kad bi htio ali mi nije ni na kraj pameti pa da netko od stranaca zapadnjaka pomisli da sam ja siromašni hrvat koji nema ni za papar.

Inače, u ponedjeljak odlazim na jedan izlet od mjesec dana otprilike. Naime o ceme se radi, danas sam predao za vizu za Burundi tako da u ponedjeljak idem za Kongo odnosno u dva mjesta uz granicu sa Ruandom koja se nalaze sa zapadne strane jezera Kivu a zovu se Goma i Bukavu. Nakon Konga idem za Burundi a nakon Burundija idem u zapadnu Tanzaniju u mjesta Kigoma, Kasulu, Kibondo, Kahama, Nzega, Tabora i Mwanza. U Tanzaniji ću pokušati naći jednog hrvata koji mi je poslao e-mail da se nalazi oko 100 km od granice Burundija u Tanzaniji te radi za neku firmu što radi postrojenje za rudnik zlata. Nakon Mwanze se vraćam u Ruandu gdje ću ostati još neko vrijeme a onda nazad preko Ugande i Kenije prema istočnoj Tanzaniji itd.

Još da spomenem da sam jučer sređivao motor malo i da sam popravio zadnji desni žmigavac. Vjerovali ili ne, kad sam pošao na put nisam imao pojma od ničemu vezano za servisiranje motora a sada već neke stvati znam. Naprimjer, mjenjam gume sa montiračima skoro brzo kao vulkanizerski stroj. I jedna mala sitnica, kad sam sinoć išao kući od Cica dok sam okrećao motor izgubio sam ravnotežu pa smo i motor i ja pali na pod. Sva srića nisam vozio doslovce više od dva na sat pa tako da nije ništa ni meni ni motoru.

Moja Honda ima roll barove pa se samo roll bar malo zafriža. Ja sam se malo udario u nogu ali ništa strašno i bitno, miš nagazio slona. To mi je drugi put da mi na ovom putovanju pada motor. Prvi mi je put pao u Wadi Halfi u sjevernom Sudanu dok sam stavljao kofere na motor. I onda sam imao sriće! Pošto je sve pustinja, motor je pao u pijesak pa mu ništa nije bilo. Eto toliko za sada, čujemo se iz Konga za desetak dana. Ppozdrav domovini od Roberta Skejića!!!

P.S.
Zzaboravio sam reći da sam u petak u disku sreo jednu žensku kojoj su i otac i mater čistokrvni Hrvati koji su prije 40 godina otišli u Sjedinjene Američke Države, trbuhom za kruhom. Ta se ženska rodila u SAD-u i zna da joj je mater iz slavonije a za ćaću ne zna iz kojeg je dijela lijepe nam naše Hrvatske. A nezna ni beknit ništa na hrvatskom. Žali Bože i nju i njene roditelje. Šta sve živ čovik neće viditi i sresti po bilome svitu.