Danas su stigli cd-ovi sa slikama iz Kenije i Ugande te nešto iz Ruande, poslani običnom poštom iz Ruande. Za to je bilo potrebno skoro dvadeset dana! Neki su problemi sa internetom (a i sa električnom energijom) u Ruandi pa evo tek sad se Robi The Bajker javlja mailom (i šalje par "friških" slika). I kaže on:

Prošle sedmice sam se prebacio u jedan hotel (soba sa kupatilom 12 dolara) jer je počela školska godina pa se vratio nijemac u čijoj sam ja sobi bio u misiji. No bez obzira na to skoro se svaki dan vidim sa našim svećenicima. Kako provodim dane? Pa preko dana obilazim grad, odem do don Sebastijana a uvečer sam najčešće kod talijana ali odem i na druga mjesta naravno. Upoznao sam ovdje nekoliko stranaca iz Švicarske, Italije i jednog tipa iz Beograda koji je oko godinu i po dana u Ruandi a radi k'o gradjevinski inžinjer za jednu belgisku firmu. Tip se zove Milan i prva je liga.

Voli kafane ko i ja. Inače Ruanda je otprilike duplo skuplja od Etiopije. Npr. domaći duvan je oko 5 kuna, piva domaća oko 5 kuna a Heineken 15 kuna. Ima i skupljih mjesta za izlazak!!! Bio sam nekidan sa Ivom i njegovom ekipom (Ivo je jedan moj prika crnac) u jednom baru u jednom finom hotelu. Tu je najjeftinije pivo 20 kuna, Heineken 32 kune a Johnny Walker 50 kuna. Ruanda ima ogromne poreze i carine na uvoznu robu a uvoze skoro sve živo jer skoro ništa nemaju. U švabinom dućanu uvozna majoneza u tubi košta 40 kuna a labelo za usne od 25 do 30 kuna, zavisi od boje.

Majke ti, to je i za europske prilike skupo ali bez obzira na dobre cijene uvoznih proizvoda u švabinom dućanu je sasvim pristojna gužva jer iako je skoro pa cijeli narod siromašan i radi za 40 do 50 dolara na mjesec ima i oni mali broj bogatih koji bez problema može kupovati u švabe dok "raja" može jedino sebi priuštiti da se prošeta pokraj švabinog dućana. Što se tiče restorana cijene su takve da se može pojesti kuhano jelo i popiti coca cola za 15 kuna ali jela po narudžbi su oko 40 kuna sa pićem i salatom. Pizza u talijana je od 30 do 40 kuna bez pića što je kao i kod nas u Hrvatskoj ako ne i skuplje. Šta još da kažem. U Ruandi se ne taksira samo s autima nego i sa motorima i biciklama kao i u Ugandi. Motori su neki kineski mislim od oko 125 kubika. Inače nisam vidio ni blizu motor kao što je moj.

Kad god negdje stanem plijenim pozornost. Bolje biti prvi u Ruandi nego drugi u Hrvatskoj!!! Inače svaki se dan vozam po gradu sa motorom. Neznam šta još da kažem. Jučer ujutro sam išao sa jednim Švicarcem koji radi za jednu njemačku firmu u jedno selo oko 80 km sjeverno od Kigalija da vidi u kakvom je stanju vodovod a mene je zvao da ima društvo a i meni je dobro došlo da vidim kakva su im sela. Mogu reći da sam stvarno bio "impresioniran" sa selom. Treba naglasiti da ljudi u Ruandi ne vole da ih se slika. Zašto? Tko zna, možda su još utučeni u glavi od rata i pokolja. Što se tiče Ruande, tu planiram ostati do Uskrsa.

Čisto zato što me volja. Čekam da mi produže vizu na policiji. Ima sedam dana da sam predao zahtjev ali su oni spori k'o blato. Zaboravio sam reći da je u Ruandi veliki problem struja i voda. Ovdje u hotelu, gdje mi je "konak", vode i struje svaki dan zna nestati. Skoro svi objekti imaju agregate jer struja i voda svakodnevno nestaju. To nestajanje se dešava nekoliko puta na dan. Neki dijelovi grada imaju češće struju i vodu a neki rijeđe. Samo jedan dio grada vječno ima struju i vodu a to je dio grada gdje živi predsjednik. Tako je to nekako u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Sad zamislite kakva je situacija u ostalim dijelovima lijepe im njihove Ruande kad je u glavnom gradu takva. Barem je deset puta gora. Ali sve je to na kraju "zanimljivo" na svoj način. Eto toliko za ovaj put a sada idem u talijana na pivo i usput vidjeti ima li k'o "poznat". Pozdrav svima od Hadžije i čujemo se za pet šest sedam osam dana!!!

P.S.
Zaboravio sam reći da je najpoznatiji hrvat u africi pez presedana Davor Šuker. Ljudi, nećete vjerovati u kojim sam sve vukojebinama bio a ljudi znaju za njega. Čak dosta puta se desi kad me ljudi pitaju odakle sam i ja im kažem iz Hrvatske oni mi odmah kažu "Ooo, Davor Šuker"!! Nekidan, sjedim ja u jednom kafiću i pijem piće kad ono prođe tip na motortaxiju i na sebi nosi majicu hrvatske nogometne reprezentacije. Ja odmah skočim na svoj motor FZZZRR-BRRMMMM i za njim. Taman kad sam ga sustigao neka mušterija mu taman sjeda na motor. Ja priđem i kažem mu da sam Hrvat i da sam došao iz hrvatske sa motorom i da ću mu platiti da ga slikam u našem dresu jer mi je strašna fora da netko u Kigaliju ima dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Na dresu je pisalo Šuker, naravno! Međutim tko zna šta je on mene razumio s obzirom da sam mu je govorio na engleskom a Ruanda spada pod francusko govorno područje tako da malo tko razumije engleski (a ja ga taman naučio kako triba, eh). Skupili se znatiželjni ljudi da vide što se zbiva. Jedan mi je čak rekao da zna engleski pa da mi može prevoditi ali sam ja vidio da taj "prevoditelj" govori engleski kao ja turski tako da od "prevođenja" nije bilo ništa. Uglavnom, motorist je to sve shvatio krivo i nekako uplašeno opalio po gasu i odjurio glavom bez obzira tako da od slikanja nije bilo ništa. Jadan motorist kad bi saznao da sam mu mislio platiti za slikanje, ja mislim da bi se ubio od muke. Kasnije sam sve to ispričao talijanu i talijan mi je rekao da se motorist "smrznuo od straha" misleći da ga možda želim prebiti. A tko će bit pametan?! Tako smo ja i talijan to nekako zaključili na kraju! MIKI!!!

Brat Robert se javio porukom. A u poruci piše:

"Evala ljudi! Evo par riječi iz Ruande, kako živim, s kim se viđam, što radim, kako sam organiziran itd. Prije dva dana sam bio sa don Dankom u Butari, gradu na jugu Ruande. Tu smo išli obići jednu novu misiju koja se još gradi pa smo išli viditi kako radovi napreduju. Inače don Danko je nekad radio u misiji u Butari i naravno svratili smo i u tu misiju i don Danko mi je pokazao gdje su njega i njegove svećenike jednu večer naoružani pljačkasi napali i opljačkali. Ono što je također interesantno je to da je jednom starom belgiskom svećeniku to bio peti put da ga naoružani razbojnici pljačkaju. Šta sve živ čovik neće doživiti. Prije par dana smo ja, don Sebastijan, Pier i Kristijan išli na jezero Kivu na granici sa Kongom oko 130 km od Kigalija da se malo okupamo. Na putu do jezera posjetili smo neke memorijalne centre gdje su bila klanja.

Mogu reći da jezero nije loše a bilo je i dosta kupača jer je bio praznik. Ima gostionica i kafić pa smo se kupali i naravno jeli i pili jer kad čovjek ne bi jeo i pio umro bi od gladi, je li?! Dječak koji je bio sa nama Kristijan imao je ludu sreću u životu što je ostao živ. Naime, kad je počela sezona lova na čovjeka u Ruandi sredinom 1994 godine njegov otac, pripadnik naroda Tutsi, vidjevši da je došla "voda do ušiju" povjerio ga je jednom profesionalnom vojniku Hutsiju. Taj vojnik kasnije kad se povlačio uspio je doći do Konga sa Kristijanom i tako se Kristijan spasio.

Tada je imao samo tri godine. Vojnik nije imao sreće. Njega je sasjekla na komade vojska Tutsija kad je čistila teren. Kristijanovog oca, mater i mlađeg brata koji je tada imao samo dvije godine nažalost sreća nije poljubila. Oni su se sakrili u jednu napuštenu kuću na tavan koja je inače pripadala jednom njegovom prijatelju. Za njih je samo znao jedan radnik koji je radio u toj kući i taj ih je radnik cinkao. Došli su Hutsi i sasjekli oca, mater i dvogodišnjeg brata, mačetama na boga pitaj koliko djelova. Važno je pripomenit da su mačeta, malj i toljaga u tom ratu bili glavno sredstvo ubijanja. Četri dana nakon što su ubijeni Kristijanovi roditelji i brat mjesto je zauzela vojska Tutsija. Znači, samo su im falila četri dana do slobode.

Bio sam i u muzeju u Kigaliju sa don Sebastijanom i Ivom također jednim momkom koji je zajedno sa dvije svoje sestre preživio pokolj, dok roditelji i jedan brat nisu. Oni su nažalost također sasječeni. U muzeju ima originalnih mrtvačkih glava koliko hoćete i mačete, toljage i ostalo hladno oružje kojim se ubijalo. Inače muzej je podignut u spomen na genocid. Zanimljivo, kad sam došao u jedan dio muzeja gdje se nalaze "poznati" koljači dvadesetog stoljeća "sreo" sam i Miloševića i Karadžića. Stvarno impresivno. U muzeju ima ekran na kojem se prikazuju svjedočenja preživjelih ali i suđenje koljačima. Ne može se vjerovati sa kakvim tonom koljači na suđenju pričaju o svojim mesarskim poduhvatima.

Oni pričaju najnormalnije kako su klali, gdje bi sve sjekli mačetom, kako bi glavu otkinuli itd. Inače ima ovakvih priča još milijun ali 'ko će sve ispričati. I naravno, pobjednik piše povijest kao i uvijek tako da su svi spomenici i muzej podignuti samo za žrtve Tutsija koje su ubili Hutsiji iako se pouzdano zna da su i Tutsiji ubili u osvetničkom pohodu boga pitaj koliko stotina tisuća Hutsija. Cijeli taj tromjesečni rat je odnio preko milijun života a ni svećenici nisu bili posteđeni. Mnogi su ubijeni za vrijeme rata ili nakon rata. Treba reći i to da je u prvih dvadeset dana rata dnevni prosjek bio oko 30 000 zaklanih ljudi. Po tome bi Hitleru trebalo dati posmrtno Nobelovu nagradu za humanost (božesačuvaj).

Evo još jedna priča. Inženjer koji je s nama išao u Butaru bio je ni kriv ni dužan osam godina na robiji (naši zatvori su hotel sa pet zvjezdica u odnosu na njihove) samo zato što je Hutsi. Kad su Tutsi ponovno zauzeli zemlju neko me je palo napamet da ga iz čista mira optuži da je bio koljač i to je bilo dovoljno da ga se strpa u zatvor. Nakon osam godina uspio je nekako da ga oslobode preko nekih veza itd. Naravno na odštetu što je osam godina nedužan robijao ne treba ni pomišljati nego neka bude sretan što je uopće na slobodi.

Prije desetak dana sam bio sa don Dankom na jezeru Muhazi oko 40 km od Kigalija. Tu se nalazi jedna katolička misija pa smo otišli u posjetu. Misija je na samoj obali jezera Muhazi i stvarni je lijepa međutim nisam se kupao u jezeru jer nekad zna biti neka bolešćina u vodi pa se možeš zaraziti (nije smrtonosno ali se moraš zajebavati sa doktorima 15 dana) a ponekad zna naići i nilski konj. E jebiga, da se na njega namjeriš, bio bi bogin. Eto brate, jučer sam ti poslao slike iz Kenije, Ugande i Ruande. I još da kažem i to da mi se javio Dalibor Marinić, hrvat iz Busovače koji radi za UN a sreli smo se u Addis Abebi. Kaže mi da će u veljači ići iz Eritreje za Obalu slonovače i u Burundi a kako i ja planiram iz Konga ući u Burundi postoji velika šansa da se nađemo u Buđimburi. A ako se to dogodi, e bit' će degenek do jaja.

Eto, ukratko šta radim i kako živim u Ruandi. U biti većinu vremena provedem s našim svećenicima ali odem dosta često i do onog talijana u restoran (talijan drži restoran u Kigaliju!!) a na novu godinu sam otišao i u disko (mile voli disko, he he). A odem koji put i u poneku birtiju, nije da nisam, ako ništa a ono radi dobrih običaja. Eto toliko za sada. Stojte mi dobro i čujemo se. I još nešto. Čujem da se Mlađo Cvitanović nakon dugogodišnjeg podstanarstva uselio u SVOJ stan i da sprema brgulju. Pošto iz tehničkih razloga ne mogu biti nazočan, ekipi poručujem: Do jaja da se obžderete i opijete! Aktivirajte atomsku bombu! Nek se zna 'ko se doselio u kvart!" HADŽIJA!!!