Robert se javlja iz Ruande: "Ja sam sa našim svećenicima i večeras ću se ispoviditi i pričestiti na misi. Ovdje s don Sebastijanom Markovićem i don Dankom Litrićem toliko je zanimljivo i interesantno da kad bi ti išao to opisivati ne bi završio do Nove godine. U Ruandi je situacija poprilično za sada sigurna iako se još vjerojatno osjećaju tragovi najkrvavijeg rata u povjesti čovječanstva. Reći ću samo podatak da je rat trajao samo tri mjeseca i ubijeno je preko milijun ljudi. Glavno srestvo ubijanja je bila mačeta a glavna metoda sasjeći čovjeka.

Sad neka ljudi zamisle što su sve naši svećenici prošli i vidjeli. Don Danko i don Sebastijan uspjeli su se nekako evakuirati iz Ruande u prvim danima rata ali nažalost rat je od prvog dana startao tako okrutno da ti se ledi krv u žilama samo kad čujes mali detalj od njih šta se sve događalo i šta su sve vidjeli u tim prvim danima rata. Nažalost fratar Vjeko Ćurić koji je ostao cijelo vrijeme rata i jedan od rijetkih na ovom svijetu koji je kompletno sve vidio šta se događalo njega su kao nagradu što je nahranio, spasio i pomogao boga pitaj koliko tisuća ljudi za vrijeme tih krvavih tromjesečnih zbivanja kukavički ubili u centru Kigalija 31.01 1998 godine u autu.

Službena istraga nikad nije sprovedena i ubojice i dan danas šetaju slobodno, cijeli taj događaj je tako ostao do dan danas tajna. Don Sebastijan mi je pokazao gdje je to bilo i na tom mjestu je podignuta spomen ploča fratru Vjeki Ćuriću a ja sam se naravno skupa sa don Sebastijanom slikao kraj spomen ploče. Eto brate najkraće što se može reći u par rečenica o nasim svećenicima u Ruandi koji su doslovce cijeli život proveli na ovim prostorima.

Inače, jučer smo se ja i don Sebastijan počastili orginalnim slavonskim kulenom koji je on donio kada je zadni put bio u Hrvatskoj. Što se tiče Ugande da ti kažem par riječi. Kao što znaš, tamo sam se svih sedam dana družio sa našim "zemljacima" šveđanima (u švedskoj nemiri - zdravo). Što se tiče Backpackers kampa, nije mi se svidila ni usluga ni atmosfera, Gazda je napuvani južnoafrikanac itd. Ali je zato bilo komičnih situacija, ka ono na utakmici kad nisu znali tko s kim igra itd. Odemo ja i šveđani u jedan bar u petak da se malo zabavimo kad ono u baru nema nikakve muzike nego grobna tišina. Kažem ja konobaru, pa jeste li normalni petak je najjači dan za izlaziti vani a kod vas nema muzike!

Okrenemo se i odemo u drugi bar gdje svira muzika a taj konobar se ne može čudom načuditi kako nam je to bitno ima li ili nema muzike, ka ono fora je bit u tišini. Ima tih i takvih ludosti koliko hoćeš. Na primjer, biftek u Backpackers kampu je po mojoj procjeni od krave od 17 tona i stare 5000 godina. Da bi pojeo taj biftek potrebna ti je flekserica (brusilica) sa posebnim dijamantnim brusom za najtvrđi kamen. Eto brate stoj mi dobro i pozdravi mater, ćaću, Denija, Zoru i Krešu (Krešo je naš kućni ljubimac, zlatni retriver) i svu ekipu.

Ja sam vrlo dobro odlično i bit ću neko vrijeme u Ruandi a gledat ću ako papirologija, vize itd budu povoljne, obići i Kongo i Burundi. Broj mog mobitela u Ruandi je +25008873569 (ako nekome triba pozdravit rođaka neka se javi, he he) ali zbog tehničkih problema ne mogu primiti SMS poruke iz Hrvatske. Čestit Božić i sretnu Novu godinu želi vam Robert Andrija Skejić!

Jučer smo ja i moj brat Robi te njegov a i moj prika Dale bili na chatu i malo "čavrljali" o svemu i svačemu. Evo šta priča Robi: "U subotu sam bio na stadionu u Kampali gledat' nogometnu utakmicu. Ja i Peter pitamo ljude oko sebe "tko igra" a oni kažu da nemaju pojma te se počmu raspitivat dalje po tribinama "tko igra"!!! Eh, da sam ima kameru! Pupak mi se odveza od smijeha!!! A nije to ništa! Ja, Peter i Camilla odemo u neki mali restoran na ručak i pitamo konobara "šta ima za pojesti" a on odgovara "ništa". Kad evo ga nakon pet minuta i kaže da ima svega. Zatim Peter naruči sok, a konobar ode pa se vrati i kaže "nema soka".

Nakon deset minuta dođe neka druga konobarica i donese sok". Ljudi su totalno il' munjeni il' zbunjeni. Kampala je jedno veliko selo sa par prekrasnih nebodera. Ceste po gradu su u očajnom stanju i pune rupa ali kažu ljudi da je prema Ruandi cesta dobra (biće ima pet rupa manje). A nasmija san se kad ga je Dale pitao: "A šta to ima zanimljivo u Ruandi?" a on odgovorio "gorile, vulkani i katolički svećenici - standardna afrika!" Ja sam otišao s chata a Dale i Robi su ostali pričat o najnovijoj vrućoj temi.

Naime, Dale se ženi pa zove Robija za kuma pa sad razglabaju o tehničkim pitanjima kako iz Afrike "skoknut" do Stobreča par dana. Doduše to je 30.07. pa ima vremena za odgovore i dogovore. Usput, da ne zaboravim reć, kliknite na ovu sliku da vidite kako djevojka iz plemena Hamar pozdravlja na hrvatskom Robertovog velikog prijatelja Željka Rajića Trbu. Nekolicina je imala priliku vidjeti to nekidan. Svi su redom popadali po podu od smijeha. Mogla bi večeras pasti projekcija na veliko platno u "Kana" jer ni Trbo još nije vidio snimku.

Jučer su Camilla i Peter otišli za Švedsku a danas Robert "pali makinju" i odlazi u Ruandu i to po svoj prilici na malo duže vrijeme. Naime, veliki poglavica je izrazio želju da volontira par mjeseci u toj zemlji u humanitarne svrhe. Namjera mu je pridružiti se hrvatskoj humanitarnoj misiji u Ruandi. Komentar na kraju: "Samo da me na granici opet ovi carinici ne ispizde par sati jer nemam u karnetu upisanu ni Ruandu." I zato je jaka izreka NIJE BITNO KOLIKO IMAŠ VEĆ JE BITNO KOLIKO TI FALI!!!

Na repertoaru je Uganda i današnja kolumna našeg "bajkera bez granica" ide ovako: "Stigao sam u Kampalu i smjestio se u jedan kamp/motel. Tu sam se našao sa Peterom i Camillom iz Göteborga (grad u Švedskoj inače Robertovo rodno mjesto, kakva slučajnost) kako smo se već mailovima dogovorili. U nedjelju sam krenuo iz Nairobija te tu noć prenoćio u nekom kamp/motelu (evo ideje za novu kategorizaciju hrvatskih turističkih objekata!!!) prije Eldoreta. Strašno zanimljiv kamp. Jučer ujutro sam "nagazio" Hondu, pravac Kampala. 360 kilometara je za odraditi.

Sad ćeš ti reć, a'neš'ti kilometraže!! Pa dalje je Zagreb od Splita (nekad se čini i puno dalje)!!! Je, je, ali su me na granici Kenije i Ugande "jebavali" carinici u "svi' šesn'est". Pet sati sam visio na granici jer je bio sporan moj karnet. Džabe ja njima objašnjavam da na karnetu nema ni Sudana ni Etiopije pa su mi svejedno bez problema udarili pečat. Ovi u Ugandi prave sranja jer na karnetu ne piše da se odnosi i na Ugandu. Mo'š mislit. Pa jeba te pas jarac magarac, nema druge nego po naški.

Podmitio ja i šefa i stanicu i sve to za 30 dolara. A pazi sad ovo! Na putu do Kampale vidio sam tablu uz cestu na kojoj piše Kampala i šta ti ga ja znam te stanem da bi se slikao (fotografirao, mejkirao pikčr, e!) pored nje, ja i moje motorpaciklo, je li. Prošao sam 150 postaja križnog puta. Ne'š virovat, koga sam god zaustavio da me slika, ne što nikad biće nije vidio fotoaparat nego vjerojatno nezna da je zemlja okrugla nego misli da je na leđima drže tri slona. Na kraju sam našao jednoga "ljudoždera", namjestio aparat na rafalnu paljbu i rekao mu da ne skida prst sa obarača.

TRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!!!!!!!!!! Aaa, bit' će par zanimljivih slika. Kako je u Kampali, pravo da ti kažem, neznam. Tek sam sinoć stigao ali promet je gust, da ne povjeruješ. Danas ja i šveđani idemo vani da provjerimo kakva je atmosfera u Kampali. Pošteno sam brate i ogladnio. Dođe mi da pojedem dvi deve, dva krokodila a za desert flambiranog noja! Ja sam manje-više odlično. Pozdrav svima a poglavito mom "najiscrpnijem obavještajnom agentu" Gigiju (čujem da je jučer napokon kupio svoj prvi mobitel)!" U ŠVEDSKOJ NEMIRI - ZDRAVO!!!

E tako se to radi! glasi naslov Robijevog e-maila kojeg sam dobio sinoć a u kojem piše: "Evo mili brate moj, promjenio sam gume a onda sranja. Odem ja nadopumpati gume i računam, sutra idem za Kampalu pa idem i motor natankati a onda dok se tankalo gorivo, idiot koji radi na pumpi nije gleda i isproliva me gorivom. To mi je već drugi slučaj od četri livanja u Keniji. Hoćeš da ti kažem malo o ovih desetak dana u Keniji?! Pa slušaj, što se tiče hadžiluka, po mome mišljenju, ne može se mjeriti sa Etiopijom. Što se tiče žena pogotovo. Govorim isjključivo svoje mišljenje. Primjetio sam da Kenijci baš ne simpatiziraju Etiopiju i čini mi se da je gledaju malo "s visoka". Nije mi jasno zašto.

Ako ćemo uspoređivati makadame, nisam gorih vidio od kenijskih. Ako ćemo uspoređivati asfaltiranu cestu, nisam goru vidio od kenijske. Mogu reći slobodno da mi se čini da je inteligencija također najmanje prisutna u glavama kenijskih ljudi. Nisam baš nešto oduševljen s Kenijom. Bez obzira što Nairobi dosta sliči nekom europskom gradu i ima dosta nebodera, Addis Abeba mi je bolja. I atmosfera mi je bolja u Etiopiji nego u Keniji. Inače ja ću se još jednom vratiti u Keniju na putu za Tanzaniju. Ostalo znaš, pucanje guma, raspali se nosači od kufera itd. Zaboravio sam ti reći da bočni kuferi voze počasni krug kao i jedan dio garderobe i još neke pizdarije. Sve to odlazi u Rwandu nekom sretniku kao moj novogodišnji poklon.

Dođe mi da lance i zupčanike bacim u tri pizde materine ali sam ih skupo platio pa neću. Moram olakšati motor! Čini mi se da će i centralna nogara možda "odletjeti". Iskrivio sam je iako je još u funkciji. Bio sam u restoranu Tonija Raguža (hrvat koji ima restoran u Nairobiju!) ali njega nisam našao jer je bio poslovno odsutan. Inače restoran mu je odličan. Nadam se doći u Rwandu u Kigali 20.12.2004 pa tako da neću u Ugandi niti kupovati karticu za mobitel. Iza Nove godine ću ti poslati CD-ove sa slikama. Pozdravljam sve prijatelje, poznanike, rodbinu i znance! Pozdravljam i sve BLOGERE na svijetu, poglavito hrvatske! BLOG je prava stvar!!!

P.S.
Noćni klubovi i disko klubovi su možda veći i luksuzniji u Nairobiju ali sa "Konkordom" u Addis Abebi se ne može ni blizu ništa na svijetu mjeriti. Inače treba reći što je istina. U Nairobiju je puno bolji izbor tehničkih stvari nego u Addis Abebi, pa tako i što se tiče servisa za pojedine marke auta i motora. Također po centru Nairobija se ne mogu vidjeti volovi, ovce, krave i koze kao po centru Addis Abebe ali to ne mijenja moje mišljenje o, po meni prekrasnom gradu, Addis Abebi. Treba reći i to da unatoč svom blještavilu Nairobija nisam uspio pronaći gume za motor japanske proizvodnje a u cijelom Nairobiju nema stroja za mijenjanje guma za motore. ŽIVILA ADDIS ABEBA!!!