Brat Robert se javio porukom. A u poruci piše:
"Evala ljudi! Evo par riječi iz Ruande, kako živim, s kim se viđam, što radim, kako sam organiziran itd. Prije dva dana sam bio sa don Dankom u Butari, gradu na jugu Ruande. Tu smo išli obići jednu novu misiju koja se još gradi pa smo išli viditi kako radovi napreduju. Inače don Danko je nekad radio u misiji u Butari i naravno svratili smo i u tu misiju i don Danko mi je pokazao gdje su njega i njegove svećenike jednu večer naoružani pljačkasi napali i opljačkali. Ono što je također interesantno je to da je jednom starom belgiskom svećeniku to bio peti put da ga naoružani razbojnici pljačkaju. Šta sve živ čovik neće doživiti. Prije par dana smo ja, don Sebastijan, Pier i Kristijan išli na jezero Kivu na granici sa Kongom oko 130 km od Kigalija da se malo okupamo. Na putu do jezera posjetili smo neke memorijalne centre gdje su bila klanja.
Mogu reći da jezero nije loše a bilo je i dosta kupača jer je bio praznik. Ima gostionica i kafić pa smo se kupali i naravno jeli i pili jer kad čovjek ne bi jeo i pio umro bi od gladi, je li?! Dječak koji je bio sa nama Kristijan imao je ludu sreću u životu što je ostao živ. Naime, kad je počela sezona lova na čovjeka u Ruandi sredinom 1994 godine njegov otac, pripadnik naroda Tutsi, vidjevši da je došla "voda do ušiju" povjerio ga je jednom profesionalnom vojniku Hutsiju. Taj vojnik kasnije kad se povlačio uspio je doći do Konga sa Kristijanom i tako se Kristijan spasio.
Tada je imao samo tri godine. Vojnik nije imao sreće. Njega je sasjekla na komade vojska Tutsija kad je čistila teren. Kristijanovog oca, mater i mlađeg brata koji je tada imao samo dvije godine nažalost sreća nije poljubila. Oni su se sakrili u jednu napuštenu kuću na tavan koja je inače pripadala jednom njegovom prijatelju. Za njih je samo znao jedan radnik koji je radio u toj kući i taj ih je radnik cinkao. Došli su Hutsi i sasjekli oca, mater i dvogodišnjeg brata, mačetama na boga pitaj koliko djelova. Važno je pripomenit da su mačeta, malj i toljaga u tom ratu bili glavno sredstvo ubijanja. Četri dana nakon što su ubijeni Kristijanovi roditelji i brat mjesto je zauzela vojska Tutsija. Znači, samo su im falila četri dana do slobode.
Bio sam i u muzeju u Kigaliju sa don Sebastijanom i Ivom također jednim momkom koji je zajedno sa dvije svoje sestre preživio pokolj, dok roditelji i jedan brat nisu. Oni su nažalost također sasječeni. U muzeju ima originalnih mrtvačkih glava koliko hoćete i mačete, toljage i ostalo hladno oružje kojim se ubijalo. Inače muzej je podignut u spomen na genocid. Zanimljivo, kad sam došao u jedan dio muzeja gdje se nalaze "poznati" koljači dvadesetog stoljeća "sreo" sam i Miloševića i Karadžića. Stvarno impresivno. U muzeju ima ekran na kojem se prikazuju svjedočenja preživjelih ali i suđenje koljačima. Ne može se vjerovati sa kakvim tonom koljači na suđenju pričaju o svojim mesarskim poduhvatima.
Oni pričaju najnormalnije kako su klali, gdje bi sve sjekli mačetom, kako bi glavu otkinuli itd. Inače ima ovakvih priča još milijun ali 'ko će sve ispričati. I naravno, pobjednik piše povijest kao i uvijek tako da su svi spomenici i muzej podignuti samo za žrtve Tutsija koje su ubili Hutsiji iako se pouzdano zna da su i Tutsiji ubili u osvetničkom pohodu boga pitaj koliko stotina tisuća Hutsija. Cijeli taj tromjesečni rat je odnio preko milijun života a ni svećenici nisu bili posteđeni. Mnogi su ubijeni za vrijeme rata ili nakon rata. Treba reći i to da je u prvih dvadeset dana rata dnevni prosjek bio oko 30 000 zaklanih ljudi. Po tome bi Hitleru trebalo dati posmrtno Nobelovu nagradu za humanost (božesačuvaj).
Evo još jedna priča. Inženjer koji je s nama išao u Butaru bio je ni kriv ni dužan osam godina na robiji (naši zatvori su hotel sa pet zvjezdica u odnosu na njihove) samo zato što je Hutsi. Kad su Tutsi ponovno zauzeli zemlju neko me je palo napamet da ga iz čista mira optuži da je bio koljač i to je bilo dovoljno da ga se strpa u zatvor. Nakon osam godina uspio je nekako da ga oslobode preko nekih veza itd. Naravno na odštetu što je osam godina nedužan robijao ne treba ni pomišljati nego neka bude sretan što je uopće na slobodi.
Prije desetak dana sam bio sa don Dankom na jezeru Muhazi oko 40 km od Kigalija. Tu se nalazi jedna katolička misija pa smo otišli u posjetu. Misija je na samoj obali jezera Muhazi i stvarni je lijepa međutim nisam se kupao u jezeru jer nekad zna biti neka bolešćina u vodi pa se možeš zaraziti (nije smrtonosno ali se moraš zajebavati sa doktorima 15 dana) a ponekad zna naići i nilski konj. E jebiga, da se na njega namjeriš, bio bi bogin. Eto brate, jučer sam ti poslao slike iz Kenije, Ugande i Ruande. I još da kažem i to da mi se javio Dalibor Marinić, hrvat iz Busovače koji radi za UN a sreli smo se u Addis Abebi. Kaže mi da će u veljači ići iz Eritreje za Obalu slonovače i u Burundi a kako i ja planiram iz Konga ući u Burundi postoji velika šansa da se nađemo u Buđimburi. A ako se to dogodi, e bit' će degenek do jaja.
Eto, ukratko šta radim i kako živim u Ruandi. U biti većinu vremena provedem s našim svećenicima ali odem dosta često i do onog talijana u restoran (talijan drži restoran u Kigaliju!!) a na novu godinu sam otišao i u disko (mile voli disko, he he). A odem koji put i u poneku birtiju, nije da nisam, ako ništa a ono radi dobrih običaja. Eto toliko za sada. Stojte mi dobro i čujemo se. I još nešto. Čujem da se Mlađo Cvitanović nakon dugogodišnjeg podstanarstva uselio u SVOJ stan i da sprema brgulju. Pošto iz tehničkih razloga ne mogu biti nazočan, ekipi poručujem: Do jaja da se obžderete i opijete! Aktivirajte atomsku bombu! Nek se zna 'ko se doselio u kvart!" HADŽIJA!!!
Post je objavljen 13.01.2005. u 23:49 sati.